
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
foto: fonet
Ovogodišnja Parada ponosa protekla je mirno, uz, naravno, angažovanje ogromnog broja policajaca. Prvi put u Beogradu održan je i Trans* ponos, još jedna parada, istog dana kad i ova "obična". Strasti su uzavrele tek nakon održanih parada, ovog puta zbog – ideologija. Parada ponosa, naime, deklarisala se kao levičarska
Blagi bože, ko bi rekao da je moguće. U Beogradu je drugu godinu zaredom održana Parada ponosa, ponovo bez većih incidenata. Čak se ni obezbeđenje Andreja Vučića i pripadnici Žandarmerije nisu potukli. Konačno možemo na miru da se bavimo LGBT pravima, a ne time koliko je glava, izloga i žardinjera polupano ili je moglo da bude polupano da vlasti nisu u zadnji čas uskočile i zabranile Paradu iz bezbednosnih razloga.
No, i dalje je umesno postaviti pitanje, isto kao i prošle godine: kud se dedoše huligani? Šta se desilo sa onima koji su skandirali „pedere u blendere“, „ubij, zakolji da peder ne postoji“, „krv će se Beogradom liti, gej parade neće biti“, i slično? Da li je moguće da su svi oni „preumili“, ili je
posredi nešto drugo? Možda je istina ono što reče pre neki dan neimenovani mudrac sa Tvitera: „Pre će Orbović (predsednik Saveza samostalnih sindikata Srbije, prim. nov.) da organizuje generalni štrajk sindikata protiv cene rada, nego što će vođe navijača da se zamere Vučiću.“
PROČITALI USTAV: Vlast i mediji u Srbiji tog 20. septembra širili su ljubav i toleranciju na sve strane, kao da su svi stvarno pročitali Ustav Srbije u kom stoji da Srbija podstiče duh tolerancije. Studio B prenosio je celog dana obe parade (Paradu ponosa i Trans* ponos), reporteri učesnike nazivali „ljudima koji brane svoje pravo na ljubav“, potpredsednica Vlade Srbije Kori Udovički čestitala organizatorima jer je parada bila „uspešna, kako i dolikuje modernoj državi“… Malo se izblamirala reporterka Studija B konstatacijom da među okupljenima ima i heteroseksualnih, ali čovek se uči dok je živ. Glavno smo, izgleda, pregurali: u Srbiji je moguće da se dve godine uzastopno održi Parada ponosa, a da nikom ne bude razbijena glava. Sad, što su uzrok toj razbijenoj glavi isti ovi koji se sad kunu u ljudska prava i slobodnu ljubav, šta da se radi.
Sistem, država, zakoni i većina LGBT organizacija u Srbiji ozbiljno zanemaruju trans* populaciju (asterisk stoji zbog toga što pojam obuhvata transrodne, transseksualne, transvestite, kros-dresere i čitav dalji spektar rodnih identiteta). Na primer, ogroman deo javnosti misli da se većina trans* osoba u Srbiji bavi prostitucijom. Od njih nekoliko stotina, svega 35 se bavi ovim poslom, ali eto stigme za celu populaciju. Ove godine, Gej-strejt alijansa odbila je da dodeli nagradu „Duga“ transrodnoj majorki u penziji Heleni Vuković. Najvažnije, iako Fond za obavezno zdravstveno osiguranje pokriva veći deo troškova za proces promene pola, osobe koje promene pol imaju ogroman problem sa dobijanjem novih dokumenata, naročito kada je reč o matičnom broj, jer JMBG sadrži i oznaku za pol. Zbog svega toga, organizacije (malobrojne) koje štite prava trans* osoba rešile su da se ograde od Parade ponosa i održe sopstveni skup u Pionirskom parku (Parada ponosa krenula je od zgrade Vlade Srbije na raskrsnici Nemanjine i Kneza Miloša). Mediji su ovo protumačili kao sukob unutar LGBT zajednice. Greška. Problem je u nevidljivosti i guranju trans* populacije na marginu. Odvojeni skup, istog dana, čini se kao mudar strateški potez koji povećava vidljivost ovih ljudi i skretanje pažnje na njihova prava.
BANDA CRVENA: Stvar koja se već dugo može zameriti mnogim LGBT organizacijama jeste: nijedna od njih nikada nije pokazala svoj politički stav. Ne prema ovoj ili onoj stranci, već politički stav prema svetu: da li su liberalno nastrojeni, ljube li kapitalizam ili pak više naginju ulevo. Ove godine, na Paradi ponosa, među ostalima, okupljenima se obratila Marija Perković iz organizacije „Žene u crnom“, koja je svoj govor sastavila od crtica iz govora Klare Cetkin pred Rajhstagom 1932. godine. Osim toga, program Parade ponosa 2015. uključio je odavanje pošte žrtvama fašizma i izražavanje solidarnosti sa izbeglicama sa Bliskog istoka koje se nalaze u parku kod Beogradske autobuske stanice. Klara Cetkin, antifašizam, solidarnost! Neoliberalna kuka i motika digla se odmah, valjda još za vreme šetnje tokom Parade ponosa, te su se putem pametnih telefona na društvenim mrežama zaklinjali u slobodno tržište da sledeće godine neće doći na Paradu. Pljuštao je i standardni repertoar uvreda na račun „Žena u crnom“. Odgovorio im je Adam Puškar iz Parade ponosa: „Te ‘babuskare’ su za razliku od drugih uvek stajale na strani LGBT zajednice i davale sav svoj prostor da se zajednica pojavi u javnosti, nisu kalkulisale da li će dobiti ili izgubiti glasače, nisu merile da li je politički korektno ili podobno da se podrži zajednica.“
Ah, da, javili su se i oni koji sve ovo nazivaju Vučićevom paradom.

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve