

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




U petak, petog septembra, izveštavala sam sa novosadskih ulica. Ovo su neki od utisaka iz noći koja je zgranula Srbiju
Grad u kojem je sve počelo 1. novembra prošle godine – kada se obrušila nadstrešnica Železničke stanice – više od deset meseci kasnije svedočio je novim scenama besa.
Protest u petak (5. septembar) nije bio najveći po broju ljudi, ali jeste jedan od važnijih ako se ima u vidu reakcija policije. Njihova brojnost. Količina hemijskih sredstava. Agresivnost. Sve to ga je stavilo u vrh. Dok se sabiraju utisci i traje rasprava ko je prvi krenuo – građani na policiju ili policija na građane – jedno je jasno: miran protest pretvorio se u nasilje.
SLIKA JEDAN: TIŠINA I VRANE
Tačno u 19 sati nekoliko hiljada ljudi blokiralo je raskrsnicu Stražilovske i Bulevara cara Lazara, kod kampusa. Transparenti. Zastave gradova iz kojih su ljudi došli da podrže novosadske studente. Pištaljke. Vuvuzele. Uzvici. Sve je bilo spremno.
Skup je počeo uvodnim obraćanjem, a onda – šesnaest minuta tišine. Minut po minut, sve dublje i jezivije. Ljudi su stajali, neki pognutih glava, neki su plakali. Drugi su besno gledali ka bini i oko sebe. Iznad svega, zvuci dronova koji snimaju masu i prodorno graktanje vrana. Takva tišina se čuje i na drugim protestima, ali ova je bila drugačija. Glasna. Gusta. Urezivala se u telo. U tom trenutku tišine koju preseca zov vrana, ništa nije nagoveštavalo sukob i nasilje. Ljudi su samo želeli da pokažu nezadovoljstvo i podrže studente čije je fakultete opsela policija.
Posle tišine, buka je preplavila prostor. Na bini su se smenjivali govornici. Najintenzivnija tuga i bes videli su se na licima okupljenih dok se prisutnima obraćala Dijana Hrka, čiji je sin stradao u padu nadstrešnice. Iznad njene glave vijorio se crveni balon u obliku srca dok je govorila, između ostalog, kako je u životu održavaju studenti i njihova borba.


SLIKA DVA: NAGOVEŠTAJ
Zvanični deo protesta završen je pozivom okupljenima da odu u kampus i do Filozofskog fakulteta, koji već danima opseda policija. Osim Filozofski, policija je sve vreme “čuvala” i Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja. Prolaznici su im dobacivali, pitali ih koga čuvaju, kako ih nije sramota, a pred sam početak protesta, policajac u civilu, koji je stajao sa uniformisanim kolegama na tom mestu, rekao je reporterki “Vremena” da se nada da će sve mirno proći. Nije bilo tako. Kako su se okupljeni uputili ka zgradi Filozofskog, tako je stiglo saopštenje Ministarstva unutrašnjih poslova da se očekuje napad demonstranata na policiju. Dok se kolona približavala zgradi pred kojom su stajali policajci u opremi za razbijanje demonstracija, sve više je mirisalo na nemirnu noć.
U niskom startu, blago iskoračene desne noge, sa uzdignutim štitovima, gas-maskama i šlemovima, policajci su ubrzo poslali nekoliko upozorenja tražeći od okupljenih da ne narušavaju javni red i mir. Mir u tom trenutku nije bio narušen, a takva obaveštenja među okupljenima izazivala su još više verbalnih reakcija upućenih policiji. Nekoliko ljudi im je prišlo, razgovaralo sa njima preko uzdignutih štitova, a u prvim redovima osećao se bes.
Delovalo je da se niko od okupljenih na tom mestu ne plaši.
SLIKA TRI: ISUS SPRAM POLICIJE
Tu, u prvom redu, jedan momak sve vreme je stajao noseći transparent s likom Isusa Hrista. Već mesecima polemiše se i o tome da li treba unositi religijska obeležja u građanski i studentski bunt, ali Isusa naspram policije u Novom Sadu nije bilo teško primetiti.
Stajao je dečko duge kose vezane u rep u prvom redu pred Filozofskim pre reakcije policije, stajao je naspram njih i kasnije, kada su rasterali demonstrante odatle duž kampusa. Ne znam gde je dalje završio, ali Isus spram policije – to je bila slika koju je bilo nemoguće ne primetiti.
Osim njega, u prvim redovima bilo je nekoliko žena. Jedna od njih je Una iz Beograda. Kaže da je majka i da je uvek u prvom redu, da se bori za budućnost svoje dece. Za razliku od mnogih u prvom redu, nije imala zaštitu na glavi, osim crvene marame, niti masku preko lica.
A bilo je u prvim redovima ljudi s maramama, hirurškim maskama, naočarima za ronjenje, šlemovima, pa i bajkerskim kacigama. Delovalo je da su ovde došli uglavnom spremni za potencijalne incidente. Čuli su se razni komentari i uvrede na račun policije. Napetost u vazduhu je nagoveštavala eskalaciju. Ubrzo je do nje i došlo.


SLIKA ČETIRI: TRAVA MIRIŠE NA SUZAVAC
Nije sve ostalo na verbalnom sukobu – kojeg je svakako bilo – već je preraslo u ozbiljne incidente. Policija je krenula na okupljene, najpre one koji su uzvraćali udarce, a kasnije i na sve ostale.
Bačene su ogromne količine suzavca, biber spreja, dimnih bombi. Policija je bacala hemijska sredstva, dok su baklje bacali i demonstranti. Dve studentkinje koje su bile izložene udaru kazale su da toliku količinu suzavca Novi Sad nije osetio, bar ne u poslednje vreme.
Uspela je policija da otera demonstrante dovoljno daleko, a kako se doza suzavca smanjivala u vazduhu, ljudi su se primicali policiji koja je stajala duž čitave dve ulice i parka, u kordonu – zbijeni jedni uz druge, podignutih štitova. U međuvremenu im je stiglo i pojačanje u dva vozila.
Zatim bi poleteo novi suzavac, a ljudi bi bežali što dalje, pokušavajući da dođu do čistog vazduha, ali čist vazduh na ovom mestu teško da se mogao naći. Suze, pečenje očiju, gušenje… Psovali su okupljeni policiju i govorili da je suzavac prejak.
Mnogi su imali fiziološki rastvor pa su ga sipali jedni drugima u oči, da ublaže simptome. Bili su na terenu i ljudi u crvenim uniformama, iz hitne pomoći, i pomagali su građanima.
Suzavac je bio toliko jak da sam, kada sam se, već na kraju, našla u grupi sateranih uz ogradu, a kasnije i na zemlji, spremna za hapšenje, glave prilepljene uza zemlju, mogla da osetim da i trava ima miris tog hemijskog sredstva.
Prethodno je neko od okupljenih demonstranata pozvao okupljene da odu do zgrade “Vodovoda”, još jedan ispaljeni suzavac i beg. Tako je policija uspela da potpuno otera demonstrante iz kampusa, a neke potom i uhapsi.
Čuli su se kasnije i policajci koji se, pošto su skinuli gas maske, žale na udar i jačinu suzavca, koji su sada i sami osetili.


SLIKA PET: ČISTKA
Za sve to vreme, na drugom kraju kampusa i u gradu, takođe se dešavala drama. To sam tek kasnije saznala.
Vraćajući se sa mesta na kojem sam umalo i sama bila uhapšena uprkos tome što sam se legitimisala kao novinarka i na kojem sam ležala na travi u žutom prsluku sa jasnom oznakom PRESS, nisam više videla nikog od demonstranata u kampusu. Nije više bilo ni toliko policije, a pred zgradom Filozofskog fakulteta ostali su vidljivi tragovi pređašnjih događaja.
Mladice u obližnjem parku ostale su bez zaštitnih motki postavljenih oko stabala, pošto su ih demonstranti čupali spremajući se za odbranu od policije, a po travi su ležale čaure ispaljenog hemijskog sredstva. Ljudi nije bilo.
Za to vreme, u zgradi Rektorata, policija je zadržala sve koji su se u njoj našli. Na ulici sam videla nekoliko marica i oklopnih vozila koja su se, saznajem kasnije, kretala upravo ka zgradi Rektorata.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve