Vremensko-prostorni transporter nije science-fiction! Svaki novinar koji je poslednje godine proveo u tzv. nezavisnom sektoru može to da posvedoči, ako je počeo da radi u nekom od donedavno režimskih medija. Ulazak u „dvestadvojku“ u roku od samo nekoliko sati materijalizovao me je negde u Moskvi, krajem sedamdesetih, početkom osamdesetih, u ruskom državnom radiju. Tako je tamo moralo izgledati. I, zaista je zabavno, kao u nekoj SF antiutopiji. Da je ovaj tekst predložak za scene tog filma, one bi izgledale ovako:
Scena1: „Kod tebe, za razliku od drugih programa, ima kompjutera“, govorili su mi ljudi. I stvarno, nekoliko 286 i 3 pentijuma. Jedan od njih za glavnog urednika. Ponosito stavljam disketu, da prekopiram svoj adresar. Disketa – upadne u kompjuter, odvaljen flopydrive. Nije se polomila.
Scena2: U pokušaju da shvatim koliko ima para za programske potrebe, dva sata razgovaram sa čovekom iz nečega što se zove Poslovna Jedinica Plan i Analiza, ili još gore, s tim što je ono „plan i analiza“ sigurno tako. Shvatim, u načelu, koji su to fiksni, a koji varijabilni troškovi, iako su neki fiksni troškovi promenljivi, a neki varijabilni nepromenljivi, i lepo se dogovorim šta i kako može da se troši. Sutradan – hladan tuš. Nisu mi dali odobrenje za jedan preko potreban programski trošak. Jer, u planu i analizi, kao što i ime kaže, to i rade – planiraju i analiziraju. Plaća – treći, nekakav finansijski deo, a posle će plan i analiza da analiziraju da li je planski platio, ili šta će već da rade.
Scena3: Razgovaram sa tehničkim direktorom. Interesuju me planovi kompjuterizacije, koja su strateška opredeljenja, šta sa emisionom tehnikom, da li se razmišlja o stereo srednjem talasu i digitalaudiobroadcastingu (DAB), i čovek zaista ima šta o tome da kaže. Ali, upozorava da imamo preči problem – nekoliko meseci ni jedna jedina baterija za kasetofon, ona obična, od 1,5 volti, nije ušla u radio. O kasetama da ni ne govorimo. Shvatam zašto sam u sefu u svojoj kancelariji našao dve kutije disketa od 5,25 inča, onih tankih, velikih, koje se odavno nigde ne koriste. Bilo je to pravo blago.
Scena4: Festival A književnosti. Dogovorimo se da nam u emisiju dođe neko od pisaca iz ex-YU. Pojavljuje se neočekivan problem – stranci mogu da uđu u zgradu samo uz odobrenje nečega što se zove, na primer, Poslovna Jedinica za Međunarodne Odnose RTS-a, a oni ljudi su, normalno, u petak popodne već otišli. Inače, čak ni na kolegijumu kod direktora Radio Beograda, ljudi koji su u toj kući bili sve ove godine pa bi trebalo da znaju, nisu uspeli da se saglase da li je za to nadležno ono međunarodno odeljenje u Progresovoj zgradi ili ono na Zvezdari. Naravno, ako nije ono u Košutnjaku, a nije, ako je uopšte još u Košutnjaku. I, uopšte, nije čudno što ne znaju.
I tako, svaki dan nešto potpuno fantastično. Nikako, dakle, nije dosadno, to se mora priznati. Pravo uživanje. U tom iščašenom scenariju, sličnom, rekao bih čak i po scenografiji, Delikatesnoj radnji, sve liči na urnebesni, nadrealni, bolesni košmar. Očekivani problemi za nekog ko dolazi iz jednog sasvim drugačijeg sistema bili su tehnika, pare i ljudi. I zaista, problemi su veliki. Tehnika je raspadnuta, potpuno zastarela jer se ništa nije promenilo u proteklih deset godina istorijski najbržeg tehnološkog napretka. Pa mu isto dođe da li je oprema stara deset godina ili je na nivou parne mašine. Para nema, ali – uopšte. Otkako je ukinuta taksa na brojilo, sistem se finansira slučajno. Od prilike do prilike. Bukvalno slučajno, ako, na primer, Elektroprivreda uplati neke pare koje nije uplatila još od takse na brojilo, ili tako već nekako. Ljudi – slušali ste i gledali, a ako niste – blago vama. Ali, daleko najveći je taj problem organizacije. Prosto je toliki da je – zabavan.
E, sad. Pored same zabave, uživanje je i u tome što se nešto može učiniti uprkos svemu. Što ima ljudi koji shvataju kako bi trebalo da se radi i koji hoće da rade. I što se promene već mogu ćuti – i na „dvestadvojci“, i na Prvom programu, i u drugim programima unutar celog sistema. Još malo pa ćemo smeti da krenemo i u reklamnu kampanju, da i šira publika sazna da se to slušati – može.
Najveće uživanje, jeste, naravno, u izazovu da se sve to promeni. A naročito u izazovu da se od sadašnjeg RTS-a napravi javni servis, na usluzi svim građanima. I to je samo po sebi popriličan posao, utoliko teži što bez zakonskih okvira ni makac ne može da se napravi. Čak ni Komrakov da se otpusti, nego čovek još tamo radi, istina kao čuvar, šta li, na nekoj njivi koja je vlasništvo RTS-a.
Postoji, naravno, mogućnost da se političarima ne dopadne ideja da ostanu bez kontrole nad „ministarstvom istine“. Što uživanje čini još većim, postalo je dosadno otkako je Sloba iza rešetaka.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Zakleo se Vučić u vlast i u med da će u Kosjeriću da zavede red, mogla bi da glasi pesmica o apsurdno brutalnoj funkcionerskoj kampanji koja se vodi u ovoj malenoj opštini
Izgleda da je predsednik Srbije momački nagazio na žulj Putinu. Zašto? Zato što mu Zapad možda i može pomoći u pokušaju da izađe na kraj sa studentima i velikim delom pobunjenog društva, a Moskva ni u teoriji
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!