
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
generalni sekretar Srpske radikalne stranke, kandidat za gradonačelnika Beograda

Osnovni podaci: Rođen je 5. marta 1970. u Beogradu. Otac Anđelko, ekonomista, i majka Angelina (Milovanov), novinar, imaju njega i mlađeg sina Anđelka. Odrastao je na Novom Beogradu; sa odličnim uspehom završio osnovnu školu i Zemunsku gimnaziju. Pobeđivao je na opštinskim, gradskim i republičkim takmičenjima iz istorije i bio pionirski prvak Beograda u šahu. Diplomirao je u rekordnom roku na Pravnom fakultetu u Beogradu sa najvišim ocenama, i bio stipendista Fondacije za razvoj naučnog podmlatka. Srbin, pravoslavac. Govori engleski jezik, a služi se i ruskim i francuskim. Oženjen je Ksenijom (Janković), novinarkom, imaju Danila i Milenu. „Ženu mnogo volim i ni za šta na svetu ne bih je menjao. Naprosto je obožavam. Kao ličnost veoma je suzdržana i odmerena. Nikada me ne pita gde idem i kada se vraćam. A ona ne ide nigde bez svoje dece i bez muža. S drugaricama u kafić izlazi kada ocenim da je u pitanju neki prikladan datum.“
Delija: Iz detinjstva mnogi ga pamte kao zagriženog Deliju, spremnog da se fizički obračuna sa protivnicima crveno-belih. „Odrastao sam u Bloku 45, a tamo je fudbal oduvek bio fetiš. Već sa 14 godina sam, bez javljanja ocu i majci, pobegao na utakmicu Dinamo–Zvezda u Zagreb. Čak ni na matursko veče nisam otišao jer se baš tog dana u Nikšiću igrala utakmica Sutjeska–Zvezda.“
Karijera: Ima karijeru tipičnu za mlade političke lavove. Takoreći odmah iz studentske klupe zeseo je u poslaničku, pa preko direktorske fotelje (u Hali „Pinki“ u Zemunu), uskočio u ministarsku fotelju. Kandidat za gradonačelnika, narodni je poslanik i zamenik predsednika poslaničke grupe SRS-a u Skupštini i član nekoliko skupštinskih odbora. Prvo je krenuo maminim stopama i oprobao se u novinarstvu. Radio je na Kanalu S, na Palama (1992–1993), pripremao je i vodio vesti na engleskom, blok iz sveta, intervjue, reportaže. Onda se potpuno posvetio politici, pa 1993. pristupa Srpskoj radikalnoj stranci, i biva izabran za poslanika, i bio je najmlađi poslanik u Skupštini Srbije. Godine 1997. bio je direktor Hale „Pinki“, a bio je i najmlađi ministar za informisanje, 1998. u vladi Mirka Marjanovića, koja će ostati zabeležena u istoriji novinarstva po izricanju drakonskih kazni za „neposlušne“ medije. Sa 24 godine, 1995, postaje generalni sekretar SRS-a. Tri puta je biran za saveznog poslanika.
Za vreme dok je bio direktor Hale „Pinki“, Vučić je bio predmet afere oko poslovnog prostora, te oko oglasa u stranačkom glasilu SRS-a „Velika Srbija“, koji je koštao 100.000 dinara. Za vreme primene Zakona o univerzitetu Aleksandar Vučić izabran je za člana Upravnog odbora Beogradskog univerziteta i Filozofskog fakulteta BU-a. U maju 2000. godine, savezna vlada SRJ ga je imenovala za člana Saveta Savezne javne ustanove RTV Jugoslavija. Na lokalnim izborima 2004. Vučić se kandiduje za gradonačelnika Beograda sa motom „Vučić za metropolu“, u kojoj sebe prikazuje kao mladog čoveka sa urbani imidžom, idejom i energijom. Osvojio je 29 odsto glasova u prvom, i 48,4 odsto glasova u drugom krugu. Tada je pobedio Nenad Bogdanović, kandidat Demokratske stranke.
Hobi: „Mislim da nema više od stotinu ljudi koji se u Srbiji bolje od mene razumeju u vina. To je hobi o kom bih mogao da pričam satima jer vino je božansko piće, važnije od hrane.“
Poroci: „Kladionica. Volim da se kladim na fudbal i košarku.“
Kakav je prognozer: Loš. Uoči predsedničkih izbora 2004. ponudio je opkladu: „Evo, prihvatam opkladu. Ako pobedi Tadić, prihvatam da se ne bavim više politikom i da sam ja niko.“
Šta bi bio da nije političar: „Da sutra otvorim advokatsku kancelariju, siguran sam da bih imao mnogo klijenata. Govorim nekoliko stranih jezika i odlično se služim kompjuterima. Ma, mogu da radim i fizičke poslove, nikada neću biti gladan.“
Neplatiša: Jedna od afera vezana je za telefonski račun koji nije plaćao godinu i po dana, pa je dug narastao na oko 150.000 dinara. Kao razlog neplaćanja naveo „niska primanja“ u Skupštini Srbije. Isti razlog naveo je kada 2006. četiri meseca nije plaćao račun Infostana.
Ekstraprofiter: U martu 2002. godine Aleksandru Vučiću je određen porez na ekstraprofit u iznosu od 48.500 evra, na stan od preko 100 kvadratnih metara koji mu je kao ministru informisanja godine dodelila Vlada Srbije, a koji je potom, otkupio.

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve