200 godina samoće

Enigma milenijuma. Čovjek koji se bori protiv laži, iluzija, varljivih nada, nužno završava kao cinik, ili, ako je kukavica, kao solidan službenik koji vrši svoju dužnost u društvu uprkos svemu – tako su ga naučili. Mi znamo za taj psihološki zakon i nikako ne možemo zamisliti da se nekako drukčije čovjek može boriti protiv laži, da rezultat te borbe može biti nešto drugo osim gorčina i cinizam. Ljudi koji vjeruju u bilo kakvu iluziju su slabići, ili pokvarenjaci koji prave karijere u društvu pomažući da se obnavlja sveprisutna laž. I to naše doba zna: da ne može biti trećeg tipa čovjeka, osim ova dva: jakog cinika i bezvrijednog poklonika laži i iluzija.

Gdje su onda, u našoj psihi, ta vrata na koja je prošao Njegoš? Jer on je treći čovjek. Njegova duša se misteriozno rascvjetava u rušenju iluzija i suočavanju sa grozotama svijeta, on je od oba svijeta uzeo najbolje, izbjegao i cinizam i iluzije.

Kako? Boriti se tako žestoko protiv laži i iluzija, umom i udovima danonoćno ispaštati u toj borbi i zaista doseći gvozdeni pogled onoga koji gleda ne trepćući zlu u oči – ali nikad ne dodirnuti cinizam, ili malodušnost, već u takvom rasturanju lažne „realnosti“ osvojiti neposrednost istine, sigurnost tajnog prisustva koje iskupljuje ovaj život i ovaj svijet? Kuda je prošao do ovakvog prosvjetljenja čovjek koji se zavaravao manje nego ijedan stvaralac u istoriji, koji je Gospodar društva koje je u borbi protiv iluzije našlo razlog vječnog rata „do istrage vaše, ali naše“? On je dokaz da veličestvo života jeste moguće, ali kako?

(Njegoševe tajne staze)