img
Loader
Beograd, 32°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Purpur

27. април 2016, 16:16 Đorđe Matić
foto: ron mayhew
Copied

Purpur je drugo ime za jednu od najbogatijih boja, nastale iz spoja dvije osnovne a suprotne – hladne plave i tople crvene. Naš narod zove je, isto kao i cvijeće, ljubičastom. Etimološki, riječ „purpur“ od latinskog je purpura, koja je opet derivat grčkog porphljra (cf. Hrv. enciklopedijski rječnik). Potonji pojam trebao bi zazvučati odmah poznato nama, podsjećajući naravno na onoga koji nas je prvi „popisao“ – na Konstantina Porfirogeneta. „Porfirogenetos“ – „rođeni u purpuru“, tako su se u Bizantu označavala djeca rođena nakon što su im roditelji postali vladari. Nijansa purpura, koji u sebi nosi fascinantnih dvadeset varijeteta, zvana i „tirska skrlet“, po feničkom gradu Tiru, povezivana je s plemenitim porijeklom pa joj je otud sinonim i „imperijalna“, odnosno „kraljevska“. Bila je visoko cijenjena jer, nanesena na odjeću, nije lako blijedila. Nosili su je rimski magistrati a kasnije, u ironiji historijskih kontinuiteta, ostala je bojom stole (pojasa) i dalmatike katoličkih biskupa, do danas.

Po jednom istraživanju, u Evropljana i Amerikanaca najčešća asocijacija na purpur jest „plemstvo, magija, misterija i skrušenost“. Ista studija usložnjava stvar: kad se purpuru doda ružičasta, aluzija je i „erotika, ženstvenost i zavođenje“.

Purpurna, također, boja je žalosti.

Posljednje dvije sastavnice sjetio sam se prošlih dana, također u slobodnom nizu asocijacija koje su uvijek vodile u isto. U ljeto 1985, u dobro doba, gledao sam dodjelu američkih muzičkih nagrada, a što ju je bila otkupila tadašnja Televizija Zagreb. Nakon tadašnjih, tako umivenih i neprijetećih pop-izvođača, izašla je u nekom času na binu i tek nastajuća zvijezda na koju nisam dotad obraćao pažnju. Odjeven u šarenu, šljašteću husarsku jaknu poput Džimija Hendriksa, s frizurom kao Litl Ričard, na visokim „stileto“ štiklama (!) i s pripasanim, neobičnim modelom gitare, djelovalo je kao da je sav sastavljen od vizuelnih citata. Sve dok tip nije krenuo u baladu koja je od prvog tona, dinamički i dramatski rasla svakim taktom, stvarajući fantastičnu, jedva izdržljivu tenziju. Prins – jer, tako se zvao pseudonimom – dovodio je svaku sljedeću zauzdanu strofu do eksplozije refrena od ponavljajuće dvije riječi na šest nota: „Purple rain, purple rain…“ U strofi je pjevao nisko, kao bariton, da bi se u refrenu dizao uvis – do vriska, od kojeg sam se naježio, kao što se naježim i sad u pomisli i sjećanju. Izloženo takvom smišljenom tonskom zavođenju, sve se u jednom mladom biću uznemirilo, do srsi, nevino i nesvjesno. Nikada ništa tako senzualno nisam čuo. No, još nije bilo gotovo: da bi me – da bi nas – izludio do kraja, Prins je u kulminaciji naglim, distorziranim gitarskim tonom prekinuo hod pjesme i ušao u dramatični solo, uz aplauze i vrisku koja je nadglašavala bend i njega samog. Dok sam, kao i publika, kao pod hipnozom pratio solo, on je neočekivanim, namjernim trzajem vrata gitare udario u stalak mikrofona koji je pao na pozornicu uz mukli udarac i šum, zapištavši kratko u mikrofoniji. Svjestan, silno efektan gest muzičara, to kratko puknuće o pod bine kao da se spojilo s nagomilanim a suprotnim silama u pubertetliji pred televizorom, s posvađanim energijama njegova konfuznog bića i učas ga prizvalo svijesti, očaranog i zbunjenog u istom trenu.

Zbunjenosti je, kako drugačije, bio uzrok i jedan zelenooki, tamnokosi razredni nemir. Avaj. Ona je Prinsa slušala na radiju, ja sam o njemu čitao u NME-u (čitaj: „en–em–i„, britanski muzički vodič, ili glasilo puberalnih muzičkih snobova, kako vam drago). Naši se svjetovi, ukratko, nisu doticali. Uzalud snatrenja da zajedno jednom prošećemo pod kišom, baš ovom Prinsovom, iako mi nije jasno bilo kakva je točno ta purpurna…

Pišući o Danteu, TS Eliot kaže da je genij poezije u tome što ona komunicira prije nego biva shvaćena. O, ako izašta, vrijedi to za Purple Rain. Jer mnogo, mnogo kasnije, kad je drhtaj već odavno prošao, ukazalo mi se što je Prins vjerojatno mislio čarobnom i lascivnom slikom: „purpurna kiša“ bila je delikatna šifra za – ženski orgazam. I muzika sama imala je, sad tek spoznajem, dramaturgiju ljubavnog čina, mimetički ostvarenu, podizanjem intenziteta i umirivanjem u stalnoj izmjeni. Znao sam to i tada, i nisam imao pojma, kako drugo…

Negdašnja adolescentska čežnja – u međuvremenu sjajna žena, sretno je iz daljina pronađena nakon silnih godina, zahvaljujući najpoznatijoj društvenoj mreži. Žalujući iskreno ovih dana nad Prinsovim odlaskom, tako šokantno preranim i tako nepotrebnim, vidio sam da je podijelila link s pjesmom, i kao generacijsku posvetu. Skinula ga je, bez naročite namjere, siguran sam – baš sa stranice nekada „mog“ NME-a.

Oni davni različiti svjetovi kao da su se ipak napokon negdje takli. U kojoj nijansi i aluziji purpurne, ostaje da se vidi.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
04.јун 2025. Nebojša Broćić

Moj komunizam

28.мај 2025. Aleksandar Marković

Portugal Unplugged

21.мај 2025. Ivan Ristić

Kizina garaža

15.мај 2025. Vesna Marjanović

Bašta, tišina, otadžbina

07.мај 2025. Milica Srejić

Ima jedno mesto

Komentar

Komentar

Sto studenata za Miloša Pavlovića

Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića

Jelena Jorgačević

Pregled nedelje

Da li je Srbija slobodarska zemlja

Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga

Filip Švarm

Komentar

Može se biti ćaci, ali to ima cenu

Miloš Pavlović je napadnut jer nije shvatio da u naprednjačkoj Srbiji učešće u javnom životu ima neformalnu cenu. I da nju sada plaćaju i ćaciji

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1796
Poslednje izdanje

Intervju: Tužiteljka Bojana Savović

Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati se
Lokalni izbori i Srbija

Ne veruj naprednjacima ni kad darove nose

Hoće li biti izbora i kada

Predsednikov strah od glasačke kutije

Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije

REM, laži i video-trake

70. Sterijino pozorje

Paradoksi našeg pozorišta

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.
Vreme 1792 07.05 2025.
Vreme 1790-1791 23.04 2025.
Vreme 1789 16.04 2025.
Vreme 1788 10.04 2025.
Vreme 1787 03.04 2025.
Vreme 1786 26.03 2025.
Vreme 1785 20.03 2025.
Vreme 1784 12.03 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure