img
Loader
Beograd, 27°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Godišnjica

23. maj 2018, 19:53 Ljubica Turudić
foto: Zoran Žestić /Tanjug
Copied

Kada zamišljam godine života, ne znam tačno da objasnim zašto ih tako zamišljam, ali ih vidim kao neku kuglu sa mnogo slojeva, nešto kao glavicu crnog luka, ili možda kupusa, za one kojima je svemir dodelio da dugo žive. Ona prva godina u životu je neko maleno zrno, a onda se svake sledeće dodaje po jedan sloj i kugla raste i vrti se, ljuta, kisela, slatka, kako je već kome grah pao. Krene svako takoreći od nule, sitne graškice, mada i ta nula nije svima ista – nekome je od početka posejana u zlatnu kašiku, a neko je dobije u plastičnoj čaši. Pa posle hajd’ rasti, dodaj začine, mućkaj i kuvaj u tome što se zove život.

I kako ta glavica životnog kupusa raste tako se pojavljuju godišnjice, malo, malo, pa kad postane svesno biće, svako pomisli – gle šta sam radio pre koju godinu baš u ovo vreme.

U ovoj mojoj slici o životu, te godišnjice su takođe nekako simbolički predstavljene iglom kojom, kad je bocneš u kuglu, sa vrha današnjeg dana možeš kroz razne slojeve da dotakneš neki dan, neke godine, u ko zna kom sloju. I tim dodirom u dan koji je nepovratno prošao, ali se upisao u svakojako pamćenje, oživiš i sećanje i dan i mirise i ukuse nečega što je bilo. Lepo ili ružno, veselo ili tužno… Šta god da je, neki je život bio.

Godišnjice se prvo uhvate školovanja, pa ljubavi, brakova, razvoda, godišnjica provedenih na poslu za koje su se nekada delili i zlatni satovi… Tužne godišnjice, one koje se nikada ne zaboravljaju, kada se sećamo dana u kojima je neko naš zauvek zatvorio životne listove.

Kolektivne godišnjice, za koje svi vezujemo neko pojedinačno a zajedničko sećanje – dan kada je Zvezda postala šampion, kada je počeo rat, kada je bio zemljotres… kada… Gde smo bili tada, šta smo radili, kako smo se osećali… Dok pamtimo i možemo da ispričamo, živi smo, i to je dobro, kakvu god da nam je salatu život zamesio od onog kupusa s početka priče.

Moj životni kupus narastao je prilično i godišnjice, posebno one sa okruglim brojevima sve su češće (a zašto su ti okrugli brojevi baš važniji od onih kvrgavih, tema je za drugu priču ). Ove godine i baš ovih dana jedna je meni bitna – 40 godina od upisa na fakultet. Možda neki obeležavaju godišnjicu diplomiranja, pamti se i to, ali nama što se skraćeno zovemo ETF El 78 bitna je godišnjica upisa – tada smo se upoznali i od tada traje za skoro sve nas jedno skroz posebno poglavlje u životu. Nismo svi diplomirali u isto vreme, poneko je bio brz, poneko je preskakao ili kasnio, ali se dana te prve godine i onih koje su sledile posle skoro svi nepogrešivo sećamo. I rasuti svetom poslednjih trideset i više skupljamo se sada da oživimo dane koji su bili i malo se prebrojimo – jer život nas je i razbacao i nepovratno promenio. Gomila crno-belih fotografija složena je na jednoj fejsbuk stranici sa kojih gledamo jedni druge, kakvi smo nekada bili, ni u najluđim snovima ne zamišljajući da će posao koji smo odabrali da učimo biti ovo što je sada… Ni da ćemo mi biti imalo slični ovima koji jesmo. Jedino je prijateljstvo ostalo zauvek isto.

U mom malom, intimnom sećanju ova je godišnjica povezana sa još jednim danom, danom kada sam pre tačno 40 godina prvi put izašla iz voza na glavnu železničku stanicu u Beogradu. Uplašena, zbunjena provincijalka koja se, tako tipično, greškom vozi dva kruga tramvajem dvojkom ne uspevajući da pogodi gde da siđe, a zazirući ne pita druge. Crni džemper i crne farmerke, neka mešavina hipi i egzistencijalizma sa kojom sam krenula, spremna da osvojim i život i grad, a na kraju, grad je osvojio i po malo poklopio sve, pa i mene.

Menjala sam se ja, menjao se Beograd, a jedno je bila konstanta – 40 godina sam iz njega odlazila i vraćala mu se sa te železničke stanice, sigurno ni blizu najlepšeg mesta ovog grada, ali mesta koje vas zauvek otruje mirisom dolaska i odlaska. Samo oni koji su bar jednom bili na tim peronima znaju o čemu pričam.

Slučajno ili ne, jer skoro ništa u životu nije baš sasvim slučajno, pre par dana saznala sam da će ovaj jun biti poslednji mesec železničkog života te stanice. Već skoro da i nema vozova koji sa nje polaze, jedva petnaestak na spisku. Kako izgleda nova stanica, nedovršena rugoba, možda više ni vozova neće biti, ili neće biti onih koji bi njima poželeli da putuju.

Jedan važan kamenčić mog sećanja koji je uvek umeo da zakotrlja neku priču, čak i dok sam bila samo u prolazu pored železničke, tako će zauvek nestati. U spisak mojih godišnjih sećanja dodaće i ovu, godinu kad je stanica prestala da postoji.

Vi koji nikada niste seli u voz na njoj, ako takvi uopšte postoje, imate još malo vremena. Napravite sebi jedno sećanje za spomenar, vredi, verujte mi.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
10.septembar 2025. Bojan Bednar

Mir

03.septembar 2025. Dragica Jakovljević

Vraćanje duga

28.avgust 2025. Nebojša Broćić

Proba, moj azil

21.avgust 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

14.avgust 2025. Jovan Kale Gligorijević

Jogurt

Komentar

Pregled nedelje

Vojna parada: Paradero i balansero

Ima li Aleksandar Vučić vojsku? Nešto ponaprednjačenih kadrova sigurno bi u „datom trenutku“ stalo iza svog „vrhovnog komandanta“. Ali šta je sa trupom? Pa ništa – velika većina bi zabušavala, uzela bolovanje, isparila. Oni su tu samo zbog para

Filip Švarm

Komentar

Jovo Bakić naglavačke: Oni jure narod po ulicama

„Jurićemo ih po ulicama“, proricao je Jovo Bakić i mnogi su mu davali za pravo. Sada se dešava obrnuto – naprednjački Šturmabtajlung mlati narod po ulicama, kućama i lokalima. A naša čaršija se dobrim delom gnuša „svakog nasilja“

Nemanja Rujević

Komentar

Samo Srbina njegov navijač bije

Nije nelogično da se malo pribojavaš tuđih navijača kada odeš na utakmicu, pa i reprezentacije. Ali da strepiš da će te tvoji prebiti - to samo u Srbiji postoji

Marija L. Janković
Vidi sve
Vreme 1810
Poslednje izdanje

Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika

Bes, pendreci i suzavac Pretplati se
Vreme nasilja: Zastrašivanje građana

Naprednjačke bande za razbijanje glava i izloga

Srđan Rončević, dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Novom Sadu

Odbrana etike, studenata i autonomije univerziteta

Kako su stotine prosvetara izgubile posao

Monstruozno mešanje karata

Predsednik i leteći automobili

Šta sanjamo, a šta nam se događa

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure