Vojvoda ponovo među Hrvatima

Valja razumjeti da predstoje predsjednički izbori u Hrvatskoj (28. decembra), pa da se tamošnjim političarima haški optuženik Vojislav Šešelj baš vratio u pravom trenutku; njima, ne ovdašnjim političarima, kojima vojvoda baš i nije nedostajao i koje podsjeća na vlastitu ratnu prošlost. Počelo je s pričom o dočeku, kao da je Šešelja dočekao lično kum Tomislav Nikolić, a nije: dočekali su ga danas malobrojni sljedbenici, a na njegov miting na Trgu Republike došli su i znatiželjnici koji nikakve veze s radikalima nikad nisu imali.

foto: fonet / ap

SAUČEŠĆA I REZOLUCIJE: Potom su počele silne izjave hrvatskih političara: predsjednik Ivo Josipović je zazivao povratak „duha Šešelja u bocu“, premijer Zoran Milanović je zahtijevao da se Srbija „jasno ogradi od izjava Šešelja ako želi u EU“. Vesna Pusić je Srbiji izjavila saučešće, ostali su pričali o luđaku koji ponovo hoda Srbijom, monstrumu kojega je zločesti Haški tribunal vratio da destabilizira regiju. Valja reći da ni neki srpski političari nisu zaostajali, poput Aleksandra Vulina sa njegovom teorijom zavjere Haga i Amerike (em je Teodor Meron predsjednik suda, em su Amerikanci među najznačajnijim financijerima te institucije), do Ivice Dačića, koji je lupio da nam lekcije dijeli „zemlja koja ne može da sačuva deset ćiriličnih tabli“. No, nije o ovima ovdje i sada riječ, nego o njihovim kolegama koji stoluju 400 kilometara dalje od Beograda.

Među njima treba posebno istaći predsjednika Hrvatske Ivu Josipovića, zastupnika (SDP) u Evropskom parlamentu Tonina Piculu (nekadašnjeg ministra vanjskih poslova) i ministra pravosuđa Orsata Miljenića.

Ivo Josipović je, zabrinut zbog utjecaja Šešelja na odnose u regiji, napisao pismo predsjedniku Tribunala Teodoru Meronu, u kojem među ostalim kaže da Šešelj po izlasku na slobodu organizira političke skupove i da se, praćen medijima, „ruga međunarodnoj pravdi i žrtvama“ i negativno utječe na proces pomirenja. Meron mu je jasno odgovorio: pomirenje u regiji je zadatak za državnike, a ne za sud. Pametnome jasno.

Uslijedila je akcija Tonina Picule, koju je Evropski parlament prihvatio: da se donese deklaracija o očuvanju političke stabilnosti u Jugoistočnoj Evropi, koja je, eto, sve dosad bila u usponu, ali vojvoda joj prijeti! Tu se javlja i Sabor, koji je pripremio „rezoluciju o Šešelju“; no, tamo bar imaju iskustva s rezolucijama i deklaracijama, poput one o „svetosti Domovinskog rata“…

KAO DA SU EVROPLJANI: Tu je i ministar pravosuđa Miljenić, koji je najavio da će pregovore Srbije sa EU „uvjetovati novim suđenjima za ratne zločine“, te uz spominjanje neosuđenih oficira za zločin na Ovčari, precizirao da „Srbiji mora biti jasno da ih to čeka i što prije počnu, bolje za njih. To je jednostavno tako i mi odstupiti nećemo“.

Sve bi to bilo razumljivo da je riječ o „uljuđenoj“ državi, članici EU, a Hrvatska to nije. Naprotiv, godinu i nešto nakon ulaska u EU, na nogama su branitelji, u šatoru razapetom u centru Zagreba, koji ratuju protiv legalne vlasti, potpomognuti (manipulirani?) od strane desnice i opozicionog HDZ-a i Tomislava Karamarka. Sve je to začinjeno mržnjom prema Srbima „malo više nego što je to normalno“, ali i vlasti – istog ministra Miljenića – koji bi da reaktivira masovna suđenja u odsutnosti Srbima optuženima za ratne zločine. A nije da im nisu sudili i optuživali: podaci za 2012. godinu kažu da je u odsutnosti optuženo ukupno 3403 osobe, osuđeno ih je 557, a protiv 706 je obustavljen postupak. Sad bi, valjda, trebalo sve ispočetka…

Hrvatska je ušla u EU iako je tek nekoliko slučajeva osuda za zločine nad Srbima, poput – uz silna natezanja – Branimira Glavaša ili Mirka Norca, za kojega je predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović najavila, ukoliko pobijedi, političku karijeru savjetnika. I nikom ništa.

Za zločine u „Oluji“ nije odgovarao nitko, ratni zločinac Dario Kordić nakon 17 godina (dvije trećine kazne) svečano je dočekan u Hrvatskoj i Hercegovini, danas je fini čovjek, nevin i u očima i misama raznih popova. I nikom ništa, možda i on postane nekakav savjetnik, na primjer za političku stabilnost među Hrvatima, Srbima i Bošnjacima, ženama i djeci koje su pobile njegove snage u Ahmićima.

Rugao se kotao loncu da je hrđav, ukratko: vojvoda je odlično poslužio hrvatskim političarima u predizbornim igrama i još jednoj varci u kojoj su Hrvati dobri, a Srbi zli momci. Hrvati, kao, nemaju svoje „vojvode“. Usprkos dugogodišnjoj praksi da je oslobađajuća presuda za nekog haškog Srbina sramota, a za haškog Hrvata dokaz pravednosti, mnogo su isti.