U filmu Đavo nosi Pradu ima ona upečatljiva scena kada Meril Strip objašnjava An Hatavej ko i šta sve stoji iza boje džempera koji ova nosi na sebi. Sve na ovom svijetu može biti ozbiljno i lakrdija, ljudi mogu sve da pretvore u filozofiju, daju mnogočemu umjetnički glanc… I obrnuto – da unize i bespovratno izvitopere najveće domete ljudskog duha, pa čak – dozvoliću sebi da kažem – i bogonadahnutu zaostavštinu da uvaljaju u blato.
I nije to najgore. Blasfemija kao takva je besmislena jer se oslanja na religiozna osjećanja. Kao i svako osjećanje, religiozno je prilično individualno i na opštem planu ne znači ništa. Ono što je mnogo gore jeste upotreba duha i istih tih nedefinisanih osjećanja u svrhe ideoloških zamlaćivanja koje u svom korijenu krije – zapravo, već odavno se ni ne krije – profit i nasilje.
Scena iz filma Đavo nosi Pradu pala mi je na pamet jer, ma koliko visoku modu posmatrali kao mašineriju korporativnih deluzija, ona u svojoj osnovi ima umjetnost i svjedočanstvo dugog niza obrazovanih i talentovanih ljudi koji su je oblikovali.
Zato je prezrivi osmijeh mlade žene koja samo misli da je moda ne zanima, iako već prisutna u svim sferama njenog života, morao biti kažnjen. Bar jednom kvalitetnom i edukativnom grdnjom.
Možda modu ne možemo iskorisititi za krvoproliće. Ali ako se sjetimo “brze mode” i načina na kojih nastaje, znamo da to nije istina. A i na jednom određenom nivou, sve što se oko nas dešava i što proživljavamo, sa čim ili za šta se borimo, ima veze sa modom, duhom vremena i onim što on nosi.
DUGI MARŠ KROZ KAMPUSE
U Americi je ubijen jedan mladi čovjek. Na njega je izvršen atentat, ali tragedija tog događaja mene lično ne bi nadahnula da pišem jer nisam znala ni ko je, niti sam bila upućena u djelovanje po kome je bio poznat. Ali činjenica da u srpskoj javnosti postoje oni koji njegovu “žrtvu” vide kao znakovitu, važniju od žrtava ratova koji se trenutno vode i oplakuju ga stvarajući jednu prilično kontroverznu atmosferu, natjerala me je da se ipak uputim.
Mladi čovjek se zvao Čarls Kirk i poznat je kao jutjuber i influenser “konzervativnih” stavova. Zanimljiv prije svega što je svoju popularnost izgrađivao obilazeći studentske kampuse, pri tome odbacujući formalno obrazovanje kao bespotrebno (nije završio koledž) i vodeći debate sa studentima koje je karakterisao kao liberalne. Takođe, imao je i udruženje koje je njegovu ideologiju sprovodilo u više od 3000 srednjoškolskih i studentskih kampusa širom Amerike.
Još juče nisam ni čula za njega. Švrljajući internetom da se na brzinu upoznam sa likom i djelom te uticajne ličnosti, na društvenim mrežama sam se probijala kroz čete pravovjernih Srba, vođenih pravoslavnim sveštenicima – takođe u manjoj ili većoj mjeri influenserima – koji svako na svoj “mrežni” način oplakuju dotičnog, predviđajući tragičan kraj svima koji, kako navode, “govore istinu”, naravno i sebi samima.
Zaista, kao neko ko se učio u istoj “školi Istine” u koju se kunu uticajne pravoslavne mudre glave, nisam imala izbora nego da zaronim bar malo u svijet na koji je influens imao pokojni Čarli Kirk.
Ima tu štošta da se zapazi: samouvjerenost kojom je potkrijepljena demagogija i potpuno odsustvo konvencionalnog obrazovanja iz oblasti kojima se bavi, zaodjenutost u odijelo, kratka kosu, glatko izbrijana bradu (ponovo se vraćamo na modu)… Dakle, u kostim američkog mužjaka iz pedesteih godina prošlog vijeka koji od devet do pet gine za porodicu dok ga ona sa meatloaf večerom i osmjehom od boga blagoslovene zajednice čeka kod kuće. Takav, izgleda koji pretenduje da bude neupadljiv – on bi vjerovatno rekao “normalan” – itekako se ističe baš tu u okruženjima na kojima je djelovao, među studentima.
Besprijekorno utegnut, Kirk je imao mišljenje o svemu koje je u duhu Tik-toka, Instagrama i ostalih sredstava prenošenja informacija vrlo šturo obrazlagao ili često uopšte nije. On je prosto stajao samouvjeren, moralno superioran iznad omladine sa kojom je debatovao, ponašajući se kao da oni ni ne zaslužuju njegov odgovor.
“Čestitam, pravi si liberal”, završavao je Kirk razgovor sa mladićem s kojim je vodio debatu kada više nije imao argumenata, naizgled odnoseći pobjedu. Demagoški mag, majstor opštih mjesta, koji odbacuje formalno obrazovanje jer je zatrovano i obilazi studenteske kampuse koji mu – što vidim kao njihov najveći poraz – daju na značaju duvajući vjetar u leđa njegovoj premisi o suvišnosti hramova znanja.
I opet, ponavljam, ništa me od svega toga ne bi gurnulo ka tastaturi da se sada tragično preminuli Kirk nije predstavljao kao hrišćanin, zaštitinik hrišćanskog morala od liberalnih LGBTQ agendi, woke kulture i svega onoga što je vidio kao prijetnju tzv. američkom hriščanstvu i zapadnom kanonu od čega je stvarao ideologiju za koju je imao zdušnu podršku samog predsjednika SAD. Naime, Kirk je propovijedao vrijednosti u čijoj osnovi su biblija i najviši filozofski i umjetnički dometi zapadne kulture, ali ako uzmemo u obzir da je slobodno tržište, pravo na imovinu i preduzetništvo stavljao kao prioritetne, a na trećem i ostalim mjestima zaštitu tradicionalne porodice, škole bez LGBT propagande, morbidne prolife praćene ponižavanjem žena i ismijavanjem feminizma, već na prvih nekoliko minuta “upoznavanja” postaje jasno da tu nešto nije baš ni najtransparentnije ni usaglašeno.
“MUČENIŠTVO”
Mislim da je suvišno objašnjavati koliko ni jedna od njegovih tačaka oslonca za tzv. američko hrišćanstvo ne korespondira sa autentičnim hrišćanstvom. Čak i ako dopustimo da postoji nešto što se zove američko hriščanstvo i priznamo mu ideje koje je propagirao Čarls Kirk, društvene mreže preplavljene pravoslavnim internet življem i njihovim duhovnim vođama koji ne samo što tuguju za Kirkom već se sa njim i njegovim “mučeništvom” poistovjećuju, djeluju potpuno sumanuto i suvišna je svaka analiza.
Dotaći ću se jedne, ali za mene u ovom slučaju najvažnije stvari. Ako moda – kao što kaže glavna junakinja filma sa početka teksta – nije nešto što smo neuki pozvani da ismijavamo i pojednostavljujemo, šta onda reći za dvomilenijumsko učenje hrišćanske crkve za koje je Kirk smatrao da ne treba da ima nikakvo obrazovanje? Kakvo je to bacanje u septičku jamu i povlačenje vode nad učenjem i kulturom koju su gradili hrišćanski mislioci od postanka te vjere do danas kroz nipodaštavanje spisa, savršenstva drevnih jezika na kojima su pisani i u krajnjoj liniji, ako je riječ o vjerniku, a Kirk je tvrdio da to jeste, otkrivanja samoga boga koji je sebe kroz te spise pojavljivao?
U vremenu u kome zaista svako može biti sve, razorni uticaji samoproklamovanih učitelja i iscjelitelja se ne završavaju njihovom smrću, već se, kao u konkretnom slučaju, pune gorivom do vrha. Svaka influenserica istovremeno je i dizajnerica sa sopstvenom modnom linijom, koju možda ne nosi đavo, ali je nose i masno plaćaju stotine i hiljade ženica koje mrze i preziru obrazovanje. U tom kontekstu, Čarli Kirk je dizajnirao svoju ideologiju koju je – izraziću se vjernički – đavo zaista ponosno pronosao kroz studentske kampuse u Americi izazivajući nelagodu, bjes i zastrašujuće podjele.
Ne, Čarli Kirk nije trebalo da bude ubijen. Ne zato što je muž i otac – i u Gazi žive i više ne žive muževi i očevi – već zato što prosto ljudski i hrišćanski niko ni od koga ne treba da bude ubijen i zato što je to ubistvo, koje je navodno predvidio, najveća usluga njegovoj opasnoj propagandi koja guta zapadni svijet lažno se predstavljajući. A koliko u tome ima uspjeha, porazno ali vrlo precizno oslikavaju objave pravoslavnog sveštenstva na društvenim mrežama koje se završavaju sa “Bog da ti dušu prosti, brate Čarli”.
Nadam se da će nam svima “bog dušu prostiti” kada ideologija ličnih interesa koju je Čarli Kirk vješto pakovao u borbu za moral i istinu, a naši duhovnici objeručke prihvatili odluči da nas sve proguta i mi pod jadnom i nedopustivom izlikom da nemamo izbora, odlučimo da je pronosamo.
Baš Kao Pradu – đavo.
Autorka je teolog
