
Presuda Pelikou
Psihologija silovatelja: Nasilje, dominacija i toksična muškost
Mnogi naučnici su pokušali da odgonetnu zašto muškarci siluju, ali odgovor uopšte nije jednostavan

Mnogi naučnici su pokušali da odgonetnu zašto muškarci siluju, ali odgovor uopšte nije jednostavan
Uz vest o tragičnom ishodu jednog lokalnog fudbalskog derbija u Indoneziji, podsećamo čitaoce na tuce sličnih događaja tokom kojih je navijačka euforija pretvarala sportske praznike u tragediju
"Trebaju nam predsednici koji će svakodnevno činiti da nam bude bolje, koji će nas motivisati ili bar stvoriti ambijent, zakonski i kulturni, da radimo i stvaramo, a ne vođe koje će nas preko tv-ekrana ubeđivati da nam je dobro i kad nam je najgore, koji će nas svakodnevno ružiti i optuživati za nerazumevanje bajki koje nam pričaju"

Režimski mediji pomno prate kritičke medije – spremni da izvuku svaku rečenicu iz konteksta i objave kako se „blokaderi“ tobože međusobno hvataju za gušu! Da li to neke ljude odvraća od nastupa u medijima?


Feljton o piscu čija “glava govori engleski, srce ruski, a uho sluša francuski”, potomku ruske aristokratije koji je brodom “Nadežda” pobegao od Oktobarske revolucije, zbog Lenjina promenio datum rođenja i izgubio sve – i prvu ljubav, svoju Anabel Li – pa se oženio u vajmarskoj Nemačkoj i sa ženom Jevrejkom preživeo Hitlerov režim; u Parizu poljubio pa ostavio nesrećnu emigrantkinju Irinu i od Hitlera pobegao u Ameriku, napisao bestseler knjigu o jednom pedofilu i jednoj nimfeti, o čemu se i danas raspravlja u pokretu MeToo; a pred sam kraj života čuo da se njegova Anabel Li iz raja udala za čekistu i u Rusiju se vratio nije, a na Čarobnom bregu, na visini od 1900 metara pao pri pokušaju da uhvati leptira Parnassius apollo, poslanika Olimpa

Pisanje romana predstavlja za Rilkea potpuno iscrpljujuće iskustvo i nakon njega on nekoliko godina neće moći da napiše ništa novo, živeće u potpunoj agoniji da je presahnuo i da kao pesnik više ništa neće biti u stanju da stvori. Za pomoć se, naravno, obraća Lu Salome, a ona ga 1913. upoznaje sa Frojdom. Ni jedan od tih susreta ne donosi mu nikakvu pomoć ili olakšanje. On ostaje u strahu da bi izlečenje uništilo njegovu kreativnost, da bi “s nestankom njegovih đavola nestali i njegovi anđeli”

Ruglo u centru Beograda klasičan je paramilitarni kamp koji “čuva” prostor za proteste protiv vlasti i koji je spreman za upotrebu sile nad kritičarima režima, kao što se i dešava. Dalje – to je i neka vrsta odbrambenog garnizona jer se režim zaista plaši demonstranta. Reč je i o mestu sa kog se građani kontinuirano provociraju. U svakom slučaju, u pitanju je zatvorena, organizovana i militarizovana struktura koja ima komandni štab, jasnu hijerarhiju, obezbeđenje, kontrolu prostora, ulaza i izlaza, uz prisustvo uniformisanih i poluuniformisanih ljudi pod zaštitom policije

Pozitivna iskustva ne zahtevaju refleksiju, a nekad je čak i onemogućavaju ili odlažu. Emocionalna bol fokusira našu pažnju na to da naša unutrašnjost postoji. S druge strane, jedan od najvažnijih parametara snage jeste to što možete da izdržite da nešto boli i ne uradite ništa, ne pobegnete od tog doživljaja već ostanete s njim, upoznate ga i sačekate da mine, da u svom tempu iscuri i prođe

Za razliku od porodičnih veza ili partnerskih odnosa, prijateljstvo se zasniva na dobrovoljnoj bazi i opstaje sve dok postoji obostrana želja za bliskošću i podrškom

Dok društvo slavi mnoštvo izbora kao vrhunac slobode, realnost je drugačija. Svedoci smo generacije Z koja je paralisana sopstvenim privilegijama, zarobljena u večitom preispitivanju, nesposobna da se pokrene u bilo kom pravcu jer svaki pravac izgleda istovremeno i primamljivo i zastrašujuće. Obilje izbora postaje teret koji parališe. Zašto je to tako?

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Očigledno je da savremeno zapadno društvo ima štetne posledice po naš razvoj i emocionalnu dobrobit, pa bi osnovne (kapitalističke) vrednosti poput ambicioznosti, gramzivosti, individualnosti i nemilosrdnosti, trebalo zameniti solidarnošću, podrškom, saosećajnošću i skromnošću. Ovo deluje, nažalost, potpuno neostvarivo u svetu kojim ne vladaju ni etika ni politika već prebogate korporacije koje nas još dublje uvlače u pohlepu. Ali kako se onda možemo boriti protiv poplave otuđenosti

Dok ispred Narodne skupštine Dijana Hrka drugi dan štrajkuje glađu, s duge strane metalne ograde iz „Ćacilenda“ trešti muzika. Žena koja u tišini i po kiši traži pravdu za svog sina poginulog pod nadstrešnicom izložena je zvučnoj torturi

Kada danas uđeš u bilo koji novi kompleks, bilo da je u pitanju Beograd na vodi, stakleni blok na Novom Beogradu ili zidana enklava na Dedinju, prvo što osetiš nije miris novog maltera nego poruka: “Ovde nisi dobrodošao”. Arhitektura više nije kuća nego sistem isključivanja

U Srbiji puže epidemija psihičkih tegoba dece i mladih. Podaci su alarmantni, a glavni problem je što roditelji, škola i društvo to ne prepoznaju na vreme, kaže za „Vreme“ neuropsihološkinja Aleksandra Savić Parojčić

Velika usmerenost na sticanje i uvećavanje materijalnog bogatstva često je znak unutrašnjeg siromaštva, usamljenosti ili čak depresije, što čovek ne prepoznaje niti pokušava da prevaziđe. Nažalost, pribavljanje novih dobara – bez obzira na njihovu veličinu ili vrednost – pruža tek kratkotrajan osećaj ispunjenosti, a neretko vodi još dubljoj praznini. Jer, kao što bi trebalo da zna svako dete, našim možemo nazvati samo ono što sami stvorimo i one koje smo voleli

Marija mi šalje poruku u ponoć. Ne može da spava, brine zbog kontrolnog iz engleskog sutra. Ima deset godina. Njena mama iste večeri ranije šalje izvinjenje, kaže da posećuju psihologa i da svojoj ćerki želi na vreme da “usadi zdrave navike za uspeh”
Televizije nikad ne prikazuju treniranje, odricanje, sumnje i bolove, kao ni svu onu decu koja stignu blizu uspeha i dožive povredu, razočaranje ili ne izdrže surovu kompeticiju. Mi obično vidimo samo “vrh ledenog brega” i ostajemo nesvesni uloženog truda i patnje onih čiji uspon biva prekinut

A da šta smo drugo očekivali dame i gospodo, građanke i građani? Da će predsednik svih građana po povratku s onog bala vampira u Kini da shvati kako je budućnost ove zemlje u poštovanju zakona, demokratskim procedurama i republikanskoj podeli vlasti, obrazovanju i uzdizanju kulture?

Josip Pandžić,
Ikona jedne ideologije: život i djelo Rudija Supeka,
Školska knjiga, Zagreb 2024

„Nepoverenje u institucije“ zvuči kao fraza, a u stvari je pošast. Šta se dešava u našoj psihi kada više ne možemo da verujemo da policija štiti nas i zakon, da nas lekari leče po savesti ili da država funkcioniše

Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša

“Na prvi pogled individualni čin ekstremnog nasilja – kada državni službenik preti devojci silovanjem – može izgledati kao izolovan ispad”, kaže za “Vreme” profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, Zoran Pavlović. “Ali to nije stvar samo njegove privatne ‘patologije’ – čak i da jeste, to i dalje nije samo njegov problem – nego simptom sistema u kojem se takvo ponašanje toleriše, pa i ohrabruje”

Gotovo svaka tajna može da buja u nama poput kakvog psihološkog tumora, počne da usisava okolno “tkivo” u sebe i raste sve više. Nametnuta tajna čini to na još maligniji način, pošto može da nam donese i uverenje da se zapravo ništa nije dogodilo, da smo sami sve izazvali ili da nismo imali snage da se suprotstavimo. U političkom domenu, ovo se verovatno dešava svakodnevno, pošto propagandna mašinerija svake autoritarne vlasti ili moćne internacionalne kompanije može bezbrojnim izvorima “belog šuma” bez problema da zaguši svaki pokušaj razotkrivanja

Najstrašniji oblik sistematske lažljivosti nazivamo diktaturama. One znaju da moraju da ubede svoje podanike u to da žive u najboljem mogućem sistemu, najbrže napreduju, uvek pobeđuju... Uvek je to neki neostvareni dečak, nepopularan u društvu a željan da bude u centru pažnje i da svi prepričavaju njegove viceve. Takvi dečaci se obično odmah međusobno prepoznaju, sarađuju, razmenjuju iskustva i metode laganja. Ostajući, pri tome, jednako dosadni kao što su oduvek bili, samo što im zavisnost od moći prati i zavisnost od laganja na kojoj ta moć počiva