Damir Karakaš, Sunčanik, Čarobna knjiga, Beograd 2026.
Sva je prilika da se novi roman Damira Karakaša pokazao dosta tvrdim orahom za kritičare: motivi u kritikama se ponavljaju, kritičari se pozivaju na ono što je u intervjuima govorio sam pisac, a što je najgore, ti tekstovi nimalo ne ohrabruju na čitanje, iako su kritike, uz pokoji disonantni ton (“Karakaš se ponavlja”), pozitivne. Ponavljanje motiva ne bi trebalo da bude problem, makar u onoj meri u kojoj radnja romana prati glavni tok, ali Sunčanik nije pravolinijski tekst, nego svojevrsni prostorni i vremenski lavirint. Poklapanje tumačenja utoliko stvara nelagodu: samosvrhovitost putovanja, potraga za đavolom (ali zašto bi, kog đavola, iko išao u potragu za đavolom?), snolikost predela, saglasje čoveka i prirode, poetski pristup, splet filozofskih i religijskih domišljanja… Ništa tu nije pogrešno, osim što je odveć na prvu loptu, očekivano, pomalo dosadno, a o samom romanu ne govori dovoljno. I sam pisac ističe te motive u svojim intervjuima, ali – ovo se ne može dovoljno puta ponoviti – pisac nije povlašćeni tumač svoga teksta, te je njegovo čitanje tek jedno od mogućih tumačenja.
Najzad, postoji li na nivou kompozicije išta beznadežnije od toga da starac, seljak, i njegov unuk idu kroz šumu i razmenjuju mudrosti, odnosno, još gore, mudri deda uči životu svoje mladunče (“uzo deda svog unuka, metno ga na krilo…”)? Ipak, ovde postoji olakšavajuća okolnost: roman je potpisao isti onaj pisac koji je objavio Sjećanje šume i Proslavu i koji se odlično snalazi na šumskim stazama koje nikuda ne vode (osim ako vode na ustaški dernek). No, kako se izboriti s devetnaestovekovnom temom o mudrom dedi-seljaku i unuku koji dedu sluša s posvećenom radoznalošću? Uz to, ovaj deda nije preterano brbljiv. Naprotiv.
ŠUMA
Hiljadama godina ljudi opisuju prirodu, pa kada se savremeni pisac posveti tom zadatku, postoji samo jedan način da ga priroda ne proguta, kao ruševinu: mora da pronađe novu formu, inače će sve početi da vrvi od bistrih potočića i mirisnog cveća. Zapravo (da zaoštrimo), potrebno je pronaći nova poređenja, iščeprkati udeo ljudskog u prirodi: priroda je neprestano ždranje, ubijanje, preživljavanje, ona je, rekao bi Hegel, carstvo nužnosti. U redu, i ljudi žderu i prežderavaju se (pa onda Dejvid Finčer snimi Sedam u kojem žderonja, da bi se iskupio, jede samog sebe), obožavaju da se ubijaju (ali oni se ne ubijaju kao životinje, nego kao ljudi) i uglavnom preživljavaju (umesto da žive), ali za razliku od prirode, čovek ipak može da bira, on može da se odluči i za carstvo slobode (uglavnom se odlučuje za nužnost, tate, mame, tutore i diktatore, ali svejedno i dalje može da bira). Karakaš je utoliko upravo neponovljiv u opisima prirode jer zna o čemu piše i na koji način to radi. “Jedno stablo izgleda kao da je u paničnu bijegu”, a “kroz slijepljene kapke starac ugleda korijen drveta kao zgrčen u pokretu, pomisli, mogli su to biti i nečiji prsti u predsmrtnom času” (str. 24). Na drugom mestu, dok se atmosfera menja – “bjeli su se oblaci zgušnjavali u crne” – “sve je prelazilo u svoju suprotnost: odronjeno kamenje u ljepotu svijeta” (str. 46). Gotovo da nema oneobičenog opisa, svaka je slika prirode, naročito šume, prilika da jezik iskoči iz sopstvene kože i ponudi sliku drugačiju od one na koju smo navikli oduvek. To je prvi uslov, dakle, da “opisi prirode”, posle svega, budu čitljivi. (Veliki austrijski pisac Hans Lebert, neprevođen do sada na naš jezik, prirodi prilazi kao Karakaš, ne, naprosto, ka nečemu datom, već kao onome što nudi nove slike.) Zbog toga je, uostalom, prolazak kroz šumu u kojoj su posle rata (posle nekog rata) pokopani vojnici u toj meri upečatljiv i napet. Deda se svim silama trudi da unuk ne primeti njegov nemir, proistekao iz sujeverja, predanja, metafizike, ali naravno da mu to ne polazi za rukom, a dečkić se, dotle razigran i nemiran kao leptir, pribija uz njegovo telo: “‘Jel ovuda sigurno?’, upita dječak suspregnuta daha” (str. 23). Jer sve je, zapravo, u zgusnutoj atmosferi, u Karakaševom majstorstvu.
PROSTOR
Čitalac ne zna, niti će saznati, kuda su se uputili deda i unuk, bez obzira na to što dete stalno zapitkuje kada će stići, a deda odgovara da samo što nisu. No, iz te okolnosti ne sledi nikakav metafizički zaključak o samosvrhovitom putu. Naši putnici nisu šetači, nego idu s ciljem. Ovo nije roman putovanja, nego roman tumačenja Roršahove mrlje. Šuma nije metafizički entitet, već oblik u kojem pronalazimo ono što u njega unosimo. Ali, naročito, šuma nije puka priroda, već je, kako roman pokazuje, veoma oljuđena i prometna. Ne promiču šumom sene predaka, prikaze ubijenih vojnika, snolikih bića, halucinacije, već istinski ljudi. Na jednom izvoru susreću deda i unuk čoveka koji je očigledno begunac. Ali deda ne postavlja pitanja, nego izgladnelom čoveku daje hranu. Njihov sledeći susret dogodiće se u krajnje promenjenim uslovima (što ćemo prepustiti čitaocu). Ili dolazak u ličko soece u kojem se, u dubokoj rupi, priređuje krvavi obračun medveda s raznim životinjama, da bi se bik pokazao dostojnim protivnikom, te su velike životinje ušle u smrtonosni klinč iz kojeg će samo jedna izaći živa. Za sada se, međutim, ne događa ništa, životinje kao da su sleđene u predsmrtnom času, pa prizor koji je obećavao kvalitetno krvoproliće postaje, u svojoj statičnosti, u tolikoj meri dosadan da će gledaoci spektakla zadremati. No, dolazak u seoce u kojem vlada cirkuska, sumračna atmosfera, jednako je neprijatan kao i probijanje kroz šumu. Najzad, ljudski tragovi rabacani su po šumi, pa će naši pešaci naići na novine iz kojih saznaju da su u šumi ubijeni deda i unuk. Čitava je atmosfera tako napravljena da nema čitaoca koji neće pomisliti da su žrtve, možda, upravo njih dvojica. To što su naizgled živi, sad, tu, pred našim očima, ne znači da nisu već mrtvi.
VREME
Lojpur je usamljenik koji živi usred šume i dedin je prijatelj. Upravo će kod Lojpura deda i unuk potražiti utočište od oluje. Ali roman, rekli smo, nije pravolinijski, vreme se račva, a vremenski se planovi preklapaju, te će se dolazak do Lojpurovog malog imanja dogoditi u vremenskom zjapu, posle vremena u kojem se taj susret već dogodio. Nije to čudno za književnost, kao ni za film, uostalom (setimo se samo Petparačkih priča Kventina Tarantina), ali Karakaševevo poigravanje vremenom više je od puke dosetke, više od slagalice u kojoj zjape rupe sve dok, vremenom, ne pronađemo odgovarajuće delove. Uostalom, već smo se s ovim Karakaševim postupkom susreli u Proslavi. Vreme je, da se poslužimo slavnom formulom Imanuela Kanta, čista, subjektivna forma čulnosti. No, odveć bi hitro bilo izvesti zaključak da se, pošto je sve subjektivno, možemo prepustiti slobodnoj igri proizvoljnosti. Nema kod Karakaša proizvoljnosti. Naprotiv. Ukoliko Karakaš ne prati vreme jednolinijski, ukoliko ne sledi vremenski tok u kojem je A prethodilo onome B (nego nam prikaže B, pa potom ubaci A), da bi tek potom došlo C (ali A i C daju drugačiju sliku nego B i C), to samo znači da su književni razlozi odneli prevagu nad pretpostavljenom stvarnošću. Epizode u Lojpurovoj kući dok napolju besni oluja – a u tom će se skučenom prostoru dogoditi puno toga – trenuci su mirovanja u kojem se sustiču svrha puta i objašnjenje. Pitanja i odgovori. Da bi se, odmah potom, odgovori pokazali kao nova pitanja. Šuma je uvek nekakav lavirint, ali u tom se lavirintu deda odlično snalazi (zna svaku pećinu, svaku jamu u koju su bacani ljudi). Malo je drugačije s lavirintom vremena kojem je prepušten čitalac, pa će se stvarnost, snovi, strahovi, halucinacije, prošlost, sadašnjost, susticati kao na Pikasovim platnima: nos je na čelu, oči ispod brade, a usta umesto levog uha. Oficir na konju i dedina sećanja na rat kao da su izvučeni iz vremena neposredno posle rata (Drugog svetskog), ali mlazni avioni koji povremeno prođu nebom sugerišu da je reč o savremenosti. Dedin pištolj bi mogao biti ratni plen, ali opet, deda je dovoljno star da bi rat mogao biti davno iza njega. Kao, uostalom, i iza Lojpura, koji je bio na drugoj vojničkoj strani. A sada su prijatelji. Utoliko vremenski lavirint nije tu da bi zabavio čitaoca ili ga zbunio, već da bi otvorio drugačiji ugao gledanja od onog koji nam pravolinijsko vreme nudi.
ĐAVO
Najzad, vrag. Unuk postavlja dečja, direktna pitanja – kako đavo izgleda, šta radi, kako ga prepoznati, gde živi, s kim se viđa, gde izlazi – a deda se dovija kako zna i ume. Najčešće odgovori, ponekad se izvuče. Ali osnovna fascinacija je zdravorazumska lakoća s kojom se odvija razgovor o nečastivom (a odvija se, s prekidima, kroz čitav roman). Naravno da je đavo religijsko-metafizička predstava zla, ali lakoća razgovora postavljena je ovde kao protivteža religijskoj i metafizičkoj težini. Upravo nema metafizičkih smatranja niti religijskig bravura. Sve to je gotovo usput, a u dubine zapadamo ako u Sunčaniku, kao svojevrsnoj Roršahovoj mrlji, pronalazimo metafizičke ponore. Tih ponora, međutim, nema. Na delu je vraški dobra igra jezika.
Neugodno je praviti poređenja i reći, na primer, da je Sunčanik najbolja Karakaševa knjiga. Zbog čega bi Proslava bila manje dobra? Nesumnjivo je, međutim, da Sjećanje šume, Proslava i Sunčanik sačinjavaju jednu od najimpresivnijih trilogija na ovome jeziku.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Šabačko pozorište je ostalo bez 15 predstava zato što je tako odlučila direktorka. Zbog toga 80 posto glumaca ansambla nije stalo na scenu godinu i po dana. Međutim, budžet pozorišta je 15 miliona dinara
Bez obrazloženja, Gordana Vujović v.d. direktorka Muzeja Jugoslavije otkazala je prikazivanje filma Jasmile Žbanić „Blum – Gospodari svoje budućnosti“ na programu Leto u Muzeyu
Ministar kulture Nikola Selaković zapretio je da će oboriti konkurs Ekspa za kulturno stvaralaštvo ukoliko podršku ne dobiju kandidati koje favorizuje Ministarstvo, tvrdi izvor „Vremena“ blizak jednom članu komisije, što je zakočilo objavljivanje rezultata konkursa
Dužnost bitefovske zajednice je da kroz ne:Bitef pruži otpor kidnapovanju zvaničnog festivala, kažu u timu koji 20. septembra organizuje ne:Bitef sa gostima i temama koje smo navikli da viđamo na Bitefu
Naprednjaci su ugrabili sve notare da bi prvi predali listu. Bio je to mali autogol – jer studenti su od prikupljanja potpisa napravili feštu i odličnu reklamu. Tako nekako će izgledati cela kampanja
Zašto režimu trebaju mržnja i podele? Kako su na njih odgovorili studenti? Kome i zbog čega smeta Kesić i društvo iz emisije „24 minuta“? I kako su opozicione stranke završile u izbornoj fusnoti
Rušenje Vučićevog režima na izborima je dečja igra u odnosu na ono što nas čeka posle: obnavljanje do temelja razorene zemlje. Ne postoji teži zadatak od toga da se od podanika stvore građani, ali to je pitanje opstanka Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Nisam ni lijevo ni desno, nego iznad, pa makar ko neki majmun na drvetu, a odatle dobro vidim kako živimo u stanju loše beskonačnosti, u sakatom društvu bez empatije, ljudi su ispunjeni unutarnjom prazninom, truli od politike, u očima im se vidi svaka nepročitana knjiga