Neznalice najbolje od svega znaju da mrze

Našao se Damir Karakaš u finalu jedne od najpoznatijih hrvatskih nagrada za roman godine – “T portal” – s romanom Sunčanik, koji je nedavno objavljen i u Srbiji, u izdanju “Čarobne knjige”. Prethodne nedelje Karakaš je boravio u Beogradu i Novom Sadu, gde je učestvovao u razgovorima o svojoj knjizi. Roman govori o mitskom, nelinearnom putovanju dede i unuka kroz šumu, a pored drugih pitanja otvara dilemu vremena i smisla. Gotovo sva Karakaševa dela objavljena su i u našoj zemlji.

...

“VREME”: Vaš novi roman Sunčanik je priča o putovanju dede i unuka, ali, kako se čini, i potraga za đavolom. Ko je đavo i za čim oni zapravo tragaju?

DAMIR KARAKAŠ: Sunčanik je prije svega građen upravo kao putovanje, put prema nekud, jer što se više udaljavamo od svog mjesta, približavamo se neumitno sami sebi. No, više me od linearne potrage u narativnoj cjelini zanimao nekakav raster koji skuplja iskustva iz više kutova. Bilo mi je važno pokušati otkriti prije svega neke metafizičke i poetske tajne i da, na koncu konca, ponekad na tom njihovom putu uđem i u sfere fiozofije, jer starac u romanu i jest neka vrsta filozofa, drugačije se ni ne može odgovoriti na dječakova naizgled jednostavna pitanja, a filozofija pak vrijedi samo onoliko koliko nam govori da pisanje jest veliki razlog za postojanje i, kako kaže Mallarmé, da je knjiga najveća vrijednost, ona je baza, od nje sve počinje i kad ne bude knjige, neće biti ni svijeta. Dok sam pisao Sunčanik, pio sam jako puno crnog vina i slušao Gustava Mahlera. Rekao mi je jedan čovjek koji razumije klasičnu glazbu, ima i prijatelja vrhunskog dirigenta u Beču, “nemoj to raditi, to je kombinacija koja će te sigurno uništiti”, ali meni nije bilo ništa; očito ono što djeluje na druge ljude, na nas Ličane baš i ne djeluje.

Šta je sunčanik? Da li je pre omaž Kišovom Peščaniku ili Bernhardovim hodačima?

Sunčanik je sunčani sat, u mom Brinju – u koje je svojedobno, da se malo pohvalim, došao i car Oktavijan kada je slamao Japode, ima na kamenom mostu sunčanik iz 1801. godine, a nama djeci, čobanima, sunce je služilo kao orijentir u vremenu, jer nitko nije imao sat pa smo se ravnali po suncu. Ljudsko tijelo također može biti sunčanik, doduše nepouzdan, kao što je i sve na ovome svijetu nepouzdano, osim smrti. A roman nije samo omaž Kišu nego i svim piscima koji su me formirali, primjerice Bulatoviću, Crnjanskom, Kovaču. Taj svoj svijet u Sunčaniku gradim iz prirode i Like, koja je kao topos važan formativni okvir mog rada i identiteta. Likovi idu kroz šumu i traže svoj smisao i svoje iskupljenje, ili možda svako svoga đavola. Ako je kojim slučajem roman mudrost neizvjesnosti, onda se u Sunčaniku nastojim približiti svijetu kao jednoj velikoj zagonetki, postavljati pitanja, jer kad to radiš, već napreduješ. Primjerice, je li potreba za iskupljenjem važniji pokretač od same potrage za đavolom. I da li se simboličko uhićenje đavla može u ovom romanu iščitavati kao imaginarno utopijski epilog potrage kao i njezino poništenje, kao da se zlo vraća iz mita u čovjeka.

U knjizi ima i simbola koji referišu na druge umetnike. Zbog čega su vam važni?

Roman sam zamislio na način kao da ponekad gledam kroz kaleidoskop, da u njemu sâm kadar treba biti iznimno bogat i prštati od vizualnih podražaja, a oni su u najmanjim detaljima. Ti vizualni inputi otvaraju niz svojih implikacija i semantičkih kodova. Konzumirajući, recimo, nekidan preminulog velikana filma Belu Tarra, fokus može neko dulje vrijeme ostati na istome i na taj način dopustiti proces jedne slojevite, unutarnje, perceptivne interpretacije, dok sam ja takvu interpretaciju pokušavao u ovom romanu izazivati ostenzivno, iznova upućujući na neku novu naizgled sitnicu. Ima tu dosta simbola i referenci: Oklopnjača Potemkin, Tarkovski, Lynch, Bulgakov, Mahlerova glazba, japanski jazz sedamdesetih. Tu moram spomenuti i još dvije stvari: maštu i prijateljstvo; dječak i djed hodaju šumom, jer u Božanskoj komediji sve one priče o paklu i raju kronika su Danteovog i Vergilijevog prijateljstva.

Zanimljivo je i nelinearno shvatanje vremena. Kakvo nam to vreme predstavljate?

Vrijeme je u romanu lik, ono i jest biće, jer vrijeme neumitno gradi i razgrađuje čovjeka. Mogli bismo reći da je vrijeme sama bit čovjeka, po Platonu vrijeme je pokretna slika vječnosti. Vrijeme mi je oduvijek bilo velika misterija, uvijek sam ga se plašio, počevši od onih sjena na plafonu koje se pomiču kako se sunce pomiče. Tako da sam često razmišljao je li to zapravo samo jedna linija koja ide u neki beskraj ili su vrijeme, materija i prostori kretanja dati u samo jednoj cjelini, suprotno od tog linijskog vremena. Sam naslov Sunčanik sugerira da su sunce i vrijeme važni orijentiri u romanu i da je ovo moja borba s vremenom kroz literaturu. Djed i doslovno mjeri stvarnost prema suncu, no taj se motiv sunca postepeno pretvara u prijetnju, sunce u jednom trenutku postaje apokaliptično, sve dok silno nevrijeme ne vrati ravnotežu, pa se Sunčanik može čitati i kao metafora za granicu između kaosa i reda.

Iako roman deluje realistično, on je i fantazmagoričan. Čak se čini da ne postoji granica između sveta živih i sveta mrtvih. Da li je Lika, natopljena leševima, takva?

Važni su mi snovi. Da mi romani budu kao kod Kafke, precizno opisivanje snova. U romanu pokušavam pokazati i da nema neke bitne razlike između sna i jave. Kaže Homer kako je san brat smrti. A poglavlja sam sačinio tako da funkcioniraju poput svojevrsnih koordinata koje se mogu na različite načine kombinirati, pritom ostavljajući mnogo prostora za učitavanje. Moram i reći, sve je ovdje u slutnji i ambivalentno, roman ne podilazi publici, traži angažman čitatelja, nikako ne pruža razbibrigu. Što se tiče same fikcije, kaže Handke, nije li svako izražavanje riječima, čak i ono što se uistinu dogodilo, manje ili više fiktivno? Manje ukoliko se zadovoljimo samo saopćavanjem, više ukoliko pokušamo da se što preciznije izrazimo.

Na jednom mestu kažete i “svi su vojnici u ratu naši, jedino su im oznake na kapama drugačije”. Ovo pokazuje svu tragičnost rata, ali da je zaista došlo vreme za pomirenje? Jesu li se negde tamo gore pomirile vaše dede, ustaše, sa onim jednim koji je poginuo u partizanima?

Odmah da kažem, ne volim rat, u njemu može samo smrt biti pobjednik, to je zapravo neka vrsta organiziranog ubojstva, a sudbina Ličana kroz povijest bila je: oru na plugu, na leđima im puška, pošto tadašnjim gospodarima nikako nije odgovaralo da se Lika agrarno razvije jer su željeli imati jeftine, a vrhunske vojnike. Zar nije Tito rekao, Ličani su najbolji vojnici. No ta formula vrijedi i danas, uzmi ljudima kulturu da ih spriječiš da razumiju i misle, usadi im bilo kakav strah, potpiri s malo jala i daj im oružje da ginu za novce moralnih ponavljača. Moj roman odbija da se potčini bilo kakvoj ideologiji, a pišući ga na takav način, dovodio sam u pitanje samu interpretaciju sistema i gotovih ideja. Sunčanik prožimaju djedova sjećanja na rat koji je on prošao i koji definira njegovu percepciju svijeta. Lik ratnog neprijatelja u romanu postaje prijatelj, te se otvara prostor ljudskosti. Pa kad dječak u jednom poglavlju pita djeda jesu li zakopani vojnici u šumi naši ili njihovi, on mu odgovara kako su svi vojnici naši, samo su im oznake na kapama drugačije.

Nedavno ste, kao prvi pisac s ovih prostora, bili gost sajma knjiga u Pragu. Kako su vas prihvatili češki čitaoci?

Jest, bio sam prvi pisac koji je s Balkana službeno pozvan na njihov sajam, imao sam i dvije promocije, za dijasporu i češke čitatelje, ne znam zašto nas nisu pozivali, očito su im dosadila naša bahata plemena, prepotencija koja često nema neke realne podloge. Nije bio nitko ni iz moje ambasade, valjda jer izdavač u nazivu biblioteke ima pojam Balkan, a Hrvati čuvaju ovce i plešu bečki valcer. Ovo mi je dosad treća knjiga koja je objavljena u Češkoj i ne mogu reći da sam nešto prihvaćen, možda me ne razumiju, iako se pisac može proslaviti i ako je krivo shvaćen. Ali nema veze, preveden sam na brojne jezike, moju knjigu danas možete kupiti u najboljoj njujorškoj knjižari, a nije bio lak put od Like do Amerike, pogotovo iz mog malog sela, za koje bi Adam Mickijevič vjerojatno rekao da bi tu i psi trebali nositi čizme. Moje se knjige danas mogu kupiti i u Londonu, Parizu, Berlinu, Barceloni, mnogim drugim gradovima, a Proslava je nedavno uvrštena i na Studij komparativne književnosti na Sveučilištu u Glasgowu, na kolegij zajedno s Josephom Conradom. Dobio sam ovdje u regiji mnoge nagrade, kao i u inozemstvu, primjerice uglednu talijansku PREMIO Itas, nagradu engleskog PEN centra, uz neke nagrade ide i novac pa mi i to pomaže da se bavim samo literaturom.

Doživljavate li još pretnje i neugodnosti zbog svojih stavova?

Svašta sam prošao, pet godina nisam smio u rodni kraj, pa su zbog mene u jednom trenutku knjige postale važne samo tamo gdje ih nitko ne čita. Izgubio sam i slezenu, jer je bila probodena. Romani koje sam napisao neka su vrsta identitetskih previranja, ali meni je najvažnije da mi knjige budu na strani ljudskosti. Rođen sam u Lici, to me je sigurno u mnogim stvarima u životu odredilo, ali neka želja da se dopadnem i pripadam nikad me nije vukla niti zanimala. Ja ne mogu čitati ljubavne stihove Adolfa Hitlera. Niti ću ikada podržavati ideologiju koja se zasniva na mržnji, ubijanju, niti ću podržavati ustaše. Imam ja tamo i onih koji me vole, doduše u manjini, ali opet nije sve tako crno. Inače, nisam ni lijevo ni desno, nego iznad, pa makar ko neki majmun na drvetu, a odatle dobro vidim kako živimo u stanju loše beskonačnosti, u sakatom društvu bez empatije, ljudi su ispunjeni unutarnjom prazninom, truli od politike, u očima im se vidi svaka nepročitana knjiga. Zakazao je obrazovni sustav, pa je sve oko nas puno neznalica, a neznalice najbolje od svega znaju mrziti. No bilo kako bilo, literatura mi je jako važna, kako kaže Flaubert, jedini način da se podnese ovaj život jest da se uđe u literaturu kao permanentnu orgiju. Ona je i teritorij slobode, a za slobodu se moramo boriti i ne dozvoliti da nas ni na koji način život uhapsi.