Zbog čega je već dan nakon glasanja Vučić izgledao poput karikature trenera i kapitena Real Madrida u istoj osobi koja euforično slavi pobedu nad FK Mladost Lučani? Kako je na parcijalnim kvaziizborima režim zaklao vola radi kile rebara, a studentska parola “Niko nije umoran” dobila nastavak – “Niko nije poražen”
Što su pokazali parcijalni lokalni kvaziizbori 29. marta? Za početak – Vučićeva pobjeda na nešto manje od četiri posto ukupnih birača nije nikog fascinirala. Izuzetak je možda njegov sin Danilo, koji je u stilu vođe navijača na šipci započinjao skandiranje ocu prilikom javnog obraćanja. Također, moguće je i da je poneki ovisnik o TV “Informeru” nakratko odahnuo.
Ali Vučić nije prevario nikog, bez obzira na to koliko mu okruženje podilazilo. Pametniji ljudi u SNS i te kako znaju da su mršavom taktičkom pobjedom – čuvenih 10:0 – postali strateški gubitnici. U odnosu na prethodne izbore, sada u deset lokalnih sredina imaju dvadeset posto glasova manje – negdje više, negdje manje.
Ako u tim selima i gradićima, potpuno zavisnim od režimskih barona i njihovog sizerena, nije zaustavljen trend opadanja SNS, šta li ih tek čeka u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu, Nišu, Čačku, Kraljevu, Valjevu, Užicu…? Pogotovo što sam dragi bog zna koliko je miliona evra Vučić stukao u najskupljim lokalnim izborima u istoriji (kako piše kolega Nedim Sejdinović), prekršio zakona i članova Ustava, okupio kriminalno-batinaških grupa, a sve samo da bi zaklao vola radi kile rebara.
Neće se vala najesti ni on ni njegova partija. Zbog toga je već dan nakon glasanja Vučić izgledao poput trenera i kapitena Real Madrida u istoj osobi koja euforično slavi pobjedu nad FK Mladost Lučani.
“MI SMO OVDJE SAMO ZBOG PARA”
Protekli parcijalni izbori su eufemizam za festival bezakonja, osionosti i brutalnosti. Ni u jednoj iole uređenoj zemlji ne bi bila priznata njihova regularnost. Međutim, Vučić ih je vidio kao priliku za demonstraciju lične konsolidacije i podizanja morala SNS. Cilj mu je bio pokolebati studente i pobunjeno društvo, te amortizirati zahtjeve za izvanredne parlamentarne izbore.
Ispalo je suprotno. O kakvoj to konsolidaciji može govoriti režim koji nije sposoban da na normalan način organizira ni lokalne izbore; o kakvom dizanju morala se može govoriti u partiji čiji baroni kupuju glasove građana ili ih otimaju prevarama i ucjenama; kakav to uspjeh slavi šef države i svakog ćacija ponaosob kada je uzurpirao svaki sekund više od devedeset posto medija i upregao u ličnu kampanju čitav režimski aparat? Ali barem jedno je jasno u čitavoj toj halabuci – naprednjaci više nemaju stranačke aktiviste, zamijenili su ih plaćeni batinaši.
Na SNS se od samog početka kao definicija može primijeniti stih KUD Idijota iz istoimene pjesme – “Mi smo ovdje samo zbog para.” Niko im više ništa ne vjeruje, a kamoli da su sposobni riješiti bilo kakav suštinski i strateški problem u zemlji. Nema te partije koja se toliko borila za svoje privilegije i koruptivne interese. U istom kontekstu – ni spremnije da do temelja razori ustavno-pravni poredak zemlje. Promjene možda počinju na lokalu, ali one ključne se završavaju isključivo na nivou visoko centralizirane Srbije.
Kvaziizbori u Kuli, Boru, Aranđelovcu dodatno su povećali nezadovoljstvo režimom i produbili ionako preduboku političku krizu. Upravo je ovim sam Vučić podvukao neophodnost što skorijih izvanrednih parlamentarnih izbora. Svojom opsesijom da baš po svaku cijenu ostvari 10:0 dokazao je i ličnu i nekompaktibilnost svog režima sa elementarnom demokracijom.
Ali čak i uz nasilje, ucjene i kupovinu glasova, Vučić je podbacio. Za sada mu u Kuli – pošto studenti traže ponavljanje izbora na najmanje tri mjesta – većinu daju dva odbornika iz DZVM i jedan iz SRS; u Sevojnu po devet odbornika imaju studenti i koalicija oko SNS-a, pa sve zavisi od jednog odbornika iz “Zdrave Srbije”; u Aranđelovcu studenti imaju mandat manje od naprednjaka i njihovih satelita…
Nema sumnje da bi bilo veoma dobro da je studentima i drugim iz pobunjenog društva pošlo za rukom da promjene vlast u barem nekoliko lokalnih samouprava. No, u okolnostima kakve su vladale prije glasanja i tokom njega, to nikome ne bi pošlo za rukom. Zbog toga možda ima malo žala, ali ne i razočaranja.
NARODNI REVOLT I OTPOR
Javnost je svjesna da Vučićeve “pobjede” ne održavaju većinsko raspoloženje deset samouprava, a još manje čitave zemlje. Kad se usporede milioni evra, gotovo potpuna medijska kontrola i otvorena zloupotreba državnih resursa sa onim čime su raspolagali studenti i pobunjeno društvo, barem je jedna stvar jasna. A to je da su momci i djevojke, skupa sa članovima zborova, sa ono malo novca i drugih sredstava skupljenih od građana nanijeli režimu težak udarac.
Ako to nije pokazatelj narodnog revolta i otpora, onda nije ništa. Studentska parola “Niko nije umoran” sa početka protesta dobila je i nastavak – “Niko nije poražen.”
Parcijalni lokalni kvaziizbori pokazali su da je Vučić definitivno prešao iz zone politike u golu represiju. O tome već svjedoči i najnoviji napad na Filozofski fakultet i Univerzitet u Beogradu (vidi tekst na strani 8).
Gledati Anu Brnabić kako u najodvratnijem Šešeljevom stilu nasrće na Vladana Đokića prilikom sjednice skupštinskog Odbora za obrazovanje tjera svakog normalnog građanina da se lično izvini rektoru što je takva žena na čelu Narodne skupštine. Slušati direktora kriminalizirane policije Dragana Vasiljevića dok uči dekane što im je posao otvara pitanje da li je Srbija iz 2026. postala Njemačka iz 1936.
Jednostavno, režim želi zatrti u klici svaku kritičku i slobodnu misao, a kamoli njeno izražavanje. On ne vidi građane, već podanike – uplašene, jadne i potuljene – kako se stalno osvrću i šapuću dok u pozadini odjekuju Vučićeva obraćanja sa svih ekrana, bat čizama Marka Krička i njegovih ultralojalista, pijano podvriskivanje ćacilendskih pitomaca…
Zemlja je sve dalje od evropskih i civilizacijskih vrijednosti. To je i srž Vučićevog Plana 2035. Poslije 29. marta on je iz fasadne demokracije prešao u otvorenu autokratiju.
Hoće li Vučić i naprednjaci uspjeti u ovom planu? Neće. Pored navedenog, 29. mart je pokazao i još nešto. A to je da i te kako ima onih koji će stati u odbranu Ustava, zakona, ljudskih prava, pravde, poštenja, građanskih sloboda, naroda i države… I iz dana u dan, sve ih je više.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!
Saša Vuković Boske priznao je da je ubio Aleksandra Nešovića Baju u restoranu „27“, ali tvrdi da je to učinio iz straha za sopstevni život. Govorio je i o Miliću, koji ga je navodno pozvao u restoran, kao i o pokušajima da preko posrednika dođe do Marka Krička
Zašto Vučić najavljuje najave svoje ostavke i datuma raspisivanja izbora? Šta su mu političke kombinacije? Kako nastoji normalizirati nenormalno? Zbog čega naprednjaci više nemaju dobar pobednički model za izbore? I kakva je u svemu ovome uloga tihe i ćutljive većine
Mi smo ustali protiv. U prethodnih deset godina mnogo puta sam upozorila kuda vodi govor mržnje i imam za to pisane dokaze. Međutim, ovde se ništa ne čuje od zaglušujuće buke proizvođene kako bi se mase držale u stanju ludila dobro proučenim metodama za držanje vlasti
Najnoviji podaci o broju i položaju izbeglica, objavljeni uoči 20. juna, Svetskog dana izbeglica, ujedno su i podsetnik i poziv na razmišljanje. Svake godine ovaj dan je povod da se oda priznanje snazi i dostignućima izbeglica, uz uvažavanje teškoća kroz koje su prošle i izazova sa kojima se i dalje suočavaju. Sada je vreme da obnovimo našu posvećenost solidarnosti. Pravo na traženje sigurnosti bilo je stvoreno upravo za ovakve trenutke
Plašim se da će nas ideja o razgovaranju s mašinama – komadićima plastike koji po definiciji ne mogu imati nikakvo životno iskustvo, osećanja, moralnost ili osećati povezanost – ili o zaljubljivanju u njih i seksu te psihoterapiji s njima, izvući izvan nas samih, umrtviti nas, otuđiti od ljudi u tolikoj meri da ne znam kako ćemo sebe prepoznati, da li ćemo i dalje biti ličnosti
Manje je važno šta će pisati u službenim beleškama sa saslušanja Aleksandra Radića. Mnogo je važnije šta će večeras prolaziti kroz glave hiljada ljudi koji su o „zvučnom topu" govorili, pisali, svedočili ili tražili pomoć. Ako je odgovor: „Bože, samo da ne dođu i po mene", onda je cilj postignut
Kako je priznavši ubistvo Aleksandra Nešovića, Saša Vuković Boske vratio pažnju javnosti na Veselina Milića? Šta još upada u oči u njegovom iskazu
Ubistvo Aleksandra Nešovića u restoranu „27“ pretvara se kriminalističku misteriju koju bi mogao da reši samo Herkul Poaro
Intervju: Radovan Lazić, tužilac
Kako je kontaminiran slučaj Veselina Milića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
