Ministri posebnog kova

“Dotle, ne osećam se krivim i ne mislim o ostavci”, izjavio je poslije demonstracija 9. marta 1991. Radmilo Bogdanović, tadašnji ministar unutrašnjih poslova.

“Zašto bih ja zbog toga nudio ostavku? Ne snosim nikakvu krivicu što se toga tiče, niti sam učestvovao u tim krivičnim delima”, rekao Ivica Dačić deset dana nakon otvaranja slučaja Veselina Milića (vidi stranu 10).

Oba ministra došla su iz SPS-a. Kao što Bogdanović nije lično pendrečio 1991, tako nije ni Dačić u restoranu “27” sjedio sa mafijašima i uklanjao tragove zločina.

To rade njihovi podređeni. U pravu je Dačić – zaista nema njegove krivične odgovornosti. Ali i te kako ima političke i moralne. Pod javnim pritiskom, Bogdanović je 30. maja 1991. ipak podnio ostavku. Bio je prvi i posljednji ministar unutrašnjih poslova koji je to uradio od obnove višestranačkog sistema.

Dačiću ostavka ne pada na pamet. Moguće je i da mu Vučić ne da – gdje sada, crni Ivice, kada je cijela zemlja na nogama i čeka izbore kao ozebao sunce. Priznati grešku i prihvatiti odgovornost za naprednjački režim isto je što i pokazati slabost. Znate li vi ko su oni?

FOTO–ROBOT

Pod Aleksandrom Vučićem ministri unutrašnjih poslova spadaju u ljude posebnog kova.

Poznat čitaocima odranije, Dačić je 2008. prvi put postao “prvi čovjek policije”. Dakle, za vakta Borisa Tadića. Prije početka mandata imao je aferu “Koferče” – hapšenje Vladimira Zagrađanina, direktora marketinga SPS-a sa 100.000 evra u kešu – a završio ga je skandalom zbog susreta sa Mišom Bananom, kasnije odbjeglim pripadnikom narko-klana Darka Šarića. Potom je postao premijer u koalicionoj vladi sa naprednjacima i pride sebi dodijelio isti položaj koji je imao u kabinetu Mirka Cvetkovića.

Dačića je naslijedio Nebojša Stefanović. Na funkciju ministra unutrašnjih poslova nije došao nepripremljen – iza sebe je imao aferu “Kupovina diplome”. Tokom njegovog mandata bilo je svega i svačeg. Vučić mu nije uzeo za zlo aferu “Krušik” – ministrov otac Branko naprasno je postao prominentni trgovac oružjem – niti jačanje bande Veljka Belivuka. Stefanović je otpiljen tek kada je oformio vlastiti centar moći u Mupu. A to šef ne prašta.

Zatim je ministar unutrašnjih poslova postao Aleksandar Vulin. Taj je tek imao minuli rad. Ovdje valja izdvojiti aferu “Tetka iz Kanade” od koje je navodno posudio 205.000 evra u kešu za kupovinu stana i okopavanje rotkvica i krastavaca u Jovanjici, plantaži vutre Predraga Koluvije. Vulin se kratko zadržao u Mupu – poslije dvije godine imenovan je za direktora Bije. Tu ja fasovao američke sankcije i neopjevan skandal zvan “Banjska”. Trenutno mu ne daju da bilo što radi javno.

Poslije Vulina došao je Bata Gašić. Već je imao aferu “Helikopter” – u padu letjelice poginulo je sedam osoba – i seksistički ispad, a funkciju je napustio u sjenci sudskog iskaza inspektora Dušana Mitića da je štitio Jovanjicu i nastojao po svaku cijenu zataškati taj slučaj. Inače, lupio je u Skupštini kako Njemačka krije ubojicu Olivera Ivanovića pa se Vučić poslije morao izvinjavati Berlinu.

Konačno, Dačić je 2024. zatvorio krug i vratio se na funkciju ministra unutrašnjih poslova. Javnost ga je gledala 1. novembra iste godine kada je lično rukovodio uklanjanjem šuta i, kako mnogi misle, dokaznog materijala poslije pada nadstrešnice u Novom Sadu. Potom je 2025/2006 policija pod njegovim ravnanjem započela da ubija boga u mladima i starima na ulicama Srbije.

POLITIČKA BRAĆA I KESE

Svi ti ministri – a svako od njih se posebno istakao – uspjeli su od policije napraviti opću opasnost. Kakvu, najbolje pokazuje Ćacilend. Tu Mup tetoši i servisira najveći skup kriminogenih osoba na otvorenom poslije dvorišta Centralnog zatvora.

Dobar dio tih ljudi iza ograde u Pionirskom parku režim koristi za napade na mirne demonstrante kako bi policija imala “povod” da prebija studentice i studente. A nekad – sva je prilika da se to desilo 23. maja, poslije impozantnog protesta na Slaviji – i da insceniraju nerede s istim namjerama i posljedicama. Potom šef države i cijelog Ćacilenda, ministar i direktor policije cinično besjede na ekranima o čuvanju javnog reda i mira… I tako u iz mjeseca u mjesec, od protesta do protesta.

Kako se Mupu može bilo što vjerovati? Pogotovo kada direktor policije Dragan Vasiljević mrtav ‘ladan odvali kako je na Slaviji bilo 34.000 ljudi? Ovo je uvreda za zdrav razum – kako učesnika skupa, tako i svakog tko je gledao prijenos na N1 ili Novoj S. Na fotografije i snimke na društvenim mrežama tek ne treba trošiti riječi.

No, Vaslijevića istina ne zanima. Još manje zaštita zakona. On je rekao ono što mu je Vučić rekao ili poručio da kaže. Direktor policije najvjerojatnije ne shvata u čemu je problem. To je direktan put ka restoranu “27”, Veselinu Miliću i njegovim ortacima.

Kada se Mup ovako infantilno frlja brojevima koje je lako provjeriti, što li je tek sa policijskim poslovima van vidokruga javnosti? Pravo pitanje zato glasi – kome u Mupu građanin smije prijaviti kakvog mafijaša poslije slučaja Milić? On nije uzrok profesionalnog, moralnog i svakog drugog posrnuća policije, već njegova posljedica.

Simbioza režima, Mupa i mafije nije počela jučer. Naprotiv – odavno tu nitko ne zna tko kome i što duguje, kakve se sve kombinacije prave i sa kim, tko je “brat”, a tko “problem”… Zato u tim krugovima vrijedi olovno pravilo da se uz zlato u lijevoj ruci mora imati pištolj u desnoj. O tome sve zna upravo Veselin Milić.

KADROVI SVE RJEŠAVAJU

Nešto od ovoga je na uvijen i naprednjačko-političko-korektan način priznao i sam Dačić. Nakon gromoglasnog ćutanja o aferi Milić, rekao je da bivši šef beogradske policije dolazi iz “miljea bivšeg direktora policije Milorada Veljovića, kojeg je postavila Demokratska stranka”. Dakle – čuvena “prethodna vlast”.

Na stranu to što je Dačić i u to doba bio ministar unutrašnjih poslova, te sa iste funkcije amenovao oba postavljenja kada su naprednjaci došli na vlast, posebno Milićevo. U ovoj izjavi se krije nešto drugo.

Zapravo, Dačić je poručio da ne rukovodi svojim resorom. A zna se tko o svemu odlučuje, uključujući i policiju. Dakle, Dačić u slobodnom prijevodu: “Vučiću, Milić je vaš kadar, a ne moj. Nećete ga meni natovariti na leđa.”

Ovim je nagovijestio i da drugim policijskim glavešinama “leđa čuvaju” jaki ljudi iz vlasti. Recimo – bezbjednosni dvojac Gašić-Vulin (BIA, obrana, policija). Možda su tu i brat Andrej Vučić, Vučević novosadski, Glišić i još neki drugi. Zaista, Dačić nije smjenjivao profesionalce u Mupu, niti na njihove položaje dovodio superlojaliste. Nije mogao, nisu mu dali.

U ovoj situaciji ministra unutrašnjih poslova ne brinu zataškavanja slučaja Milić i brojna otvorena pitanja vezana za njega. Ni na kraj pameti mu nije raščišćavanje ove situacije u Mupu. Jedino što Dačića zanima jeste političko preživljavanje.

Spominjanje Veljovićevog miljea u tom kontekstu zapravo je tizer da lider SPS-a ima svakakva saznanja. A ona će mu i te kako biti aduti koje svakome može ponuditi u budućem dijeljenju političkih karata. Pa kako već padnu.

Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!