Mi volimo ideju o srećnim porodicama, u kojima nema velikih problema i sukoba. Pitanje je, međutim, da li takvo nešto uistinu postoji. Na samom početku Starog zaveta, odmah nakon što su izgnani iz raja, Adam i Eva vode ljubav i dobijaju sinove, Kaina i Avelja, ali odnos među braćom završava se, kao što je dobro poznato, ubistvom iz ljubomore. Ovo će kasnije biti tema i mnogih umetničkih remek-dela. Možda bi bilo realističnije reći da su porodice bez ovakve dinamike retke i izrazito srećne
Mnogi ljudi, iako znaju i zavist i ljubomoru, ne prave jasnu razliku između ta dva osećanja. Često se nekome kaže da je ljubomoran, a misli se ne zavist. I poetski izrazi su slični: mi imamo onaj “pozeleneo od zavisti”, a od Šekspita potiče “green-eyed monster” kao opis za ljubomoru (verovatno i jedan i drugi potiču iz antičkog uverenja da iza ovakvih osećanja stoji problem organizma u kome je od svih telesnih tečnosti najdominantnija žuč). Ipak, ako se udubite, jasno ćete uvideti da su u pitanju dve temeljno različite pojave.
Zavist je, do izvesne mere, jednostavnija, zato što se ona uvek odvija između dve osobe. Ja želim da imam nešto, primetim da neko drugi to ima, pa mu onda na tome zavidim. Ljubomora može da uključuje neuporedivo složeniju dinamiku, zato što su uvek u igri (barem) tri osobe. Ja imam različite odnose prema njima dvema, vidim ili zamišljam da je njihov odnos poseban, meni nedostupan, pa me ta zamisao muči i poželim da taj njihov odnos preotmem ili uništim. Dok zavist kaže “ne mogu da ga podnesem, znaš koliko bolje peva nego ja”, ljubomora kaže “Ne mogu da ga podnesem, tata ga više voli nego mene samo zato što on bolje peva”.
U oba slučaja ostaje otvoreno da li te osobe znaju za moju zavist ili ljubomoru i kako na nju reaguju. Izvesno je da ljubomora ima moć da život ljubomornog pretvori u moru, i to baš na onom mestu gde je do maločas bila ljubav. Tamo gde je bila sreća, ili makar nada da bi sreća mogla doći, useljava se osećanje koje ne samo da je bolno već je i ponižavajuće. Kao da nije dovoljno to što ste uvereni da gubite nečiju ljubav ili da vam je neko otima, već teško da je iko ikada bio ponosan na to što je ljubomoran. Jedan aspekt vas može ispuniti gorčinom, besom ili željom za osvetom, a, istovremeno, zahvaljujući tom drugom se, baš zbog ovog prvog, osećate nisko i nedostojno poštovanja.
Uprkos tome, jedan nemački pesnik tvrdio je da je ljubomora strasna potraga za onim što proizvodi patnju. Ljubomorni neumorno prikuplja, možda i izmišlja, potvrde za svoje osećanje, nikako ne može da se distancira od njega i da se umiri. Zvuči suludo ako to uporedite s drugim osećanjima, ali neke ljubomore mogu da traju decenijama, odnosno sve do kraja života. Snaga ovoga posebno se vidi u fenomenu koji se naziva patološka ljubomora, a on može da postane ozbiljan simptom mentalnog poremećaja, koji vodi do opsednutosti, praćenja, proganjanja pa čak i ubistava.
POČECI I UZROCI
Ovo jezivo, a nekada i potpuno destruktivno i/ili samodestruktivno osećanje počinje u vrlo ranom uzrastu, kad smo svi krhki i osetljivi. Taman koliko tokom trudnoće zavise od majčinih vitamina, minerala i kiseonika, bebe jednako ne mogu bez roditeljske ljubavi i koncentracije. To vodi krajnje prirodnoj želji da se neograničeni iskazi ljubavi dobijaju neprekidno, ili makar kad god ih dete hoće.
Čim se osete neka ograničenja u “pristupu” izvorima te ljubavi, dolazi do uznemirenosti ili negodovanja. Tako neka mala deca moraju da se bore protiv poslova, monitora ili ekrana, zaljubljenosti ili depresija, alkohola ili hroničnih somatskih bolesti, intenzivno mrze neki od ovih elemenata ili sve njih, ubeđena da bi ih mama više volela samo kad bi mogla da postanu zanimljivija od tih konkurenata.
Ipak, sve ovo postaje nam mnogo jasnije kada u porodicu stigne novo dete. Ukoliko uzrasna razlika nije izrazito mala ili izrazito velika, starije dete često reaguje burnim negodovanjem, koje može da počne pitanjima poput “A kad će ova beba da se vrati u bolnicu?” i da preraste u plač, bes i agresivno ponašanje. Lako se desi da starije dete počne da privlači pažnju, odnosno makar da pokušava da privuče pažnju, kroz povratak na već prevaziđene probleme (na primer, ponovo piški u krevet, postaje izraženije nesamostalno) ili da se trudi da briljira u nečemu što mu dobro ide od ruke. Sve može biti obrnuto za mlađu decu, koja lako osete da je najstariji imao nepodeljenu ljubav, da mu se više veruje i da je učvrstio svoju superiornost. Zato mlađe dete oseća pritisak da postane izuzetno u nekom od domena koji su starijem slaba strana, a svako sledeće dete oseća da mu je broj opcija sužen i prinuđeno je da razvija vrlo kreativne pristupe ovome.
Mi volimo ideju o srećnim porodicama, u kojima nema velikih problema i sukoba. Pitanje je, međutim, da li takvo nešto uistinu postoji. Na samom početku Starog zaveta, odmah nakon što su izgnani iz raja, Adam i Eva vode ljubav i dobijaju sinove, Kaina i Avelja, ali odnos među braćom završava se, kao što je dobro poznato, ubistvom iz ljubomore. Ovo će kasnije biti tema i mnogih umetničkih remek-dela: kao osnova Hamleta, jednog važnog zapleta u Kralju Liru” (za Ričarda Trećeg bi se pre moglo reći da je u pitanju zavist prema nedeformisanoj braći), različitih delova Braće Karamazovih ili Plodova gneva. Možda bi bilo realističnije reći da su porodice bez ovakve dinamike retke i izrazito srećne.
Mnoga deca tokom odrastanja osećaju jaku ljubomoru prema jednom od roditelja. Kada im jedan od roditelja, makar privremeno, postane važniji nego drugi, a roditelji imaju sopstveni odnos i bliskost, koji dete primećuje a ne razume u potpunosti, ono može osetiti ljubomoru, rivalstvo i netrpeljivost, pa nije neobično da kažu kako za roditelja-rivala u kući nema mesta, kako treba da živi u drugoj kući ili na ulici, da bi se smrzao ili poginuo. Ovo se dešava ogromnoj većini dece koja odrastaju u nuklearnim porodicama, obično negde između trećeg i petog-šestog rođendana. Frojd je ovo nazvao edipalnom situacijom, a već po samoj referenci na najčuveniju antičku tragediju vidite koliko je sve shvatio dramatično ozbiljno. Deca, zapravo, počinju da razvijaju naivne koncepcije vremena, uzročnosti i smrtnosti pa onda uviđaju i razliku među generacijama i polovima – da ono što je dozvoljeno dedi nije i detetu, te da mama ne može utorkom po podne da postane tata. I tako počnu da se igraju i sopstvene budućnosti, da u mašti imitiraju taj tajnoviti odnos među roditeljima koji vodi do misterija poput trudnoće i rođenja, što preraste u problem (Frojd je govorio “kompleks”) tek u ponekoj porodici, gde se roditelj suprotstavlja i kažnjava prejako ili se uopšte ne suprotstavlja, odsutan je, obuzet nečim drugim.
MY HEART HAS TURNED TO STONE
Ljubomora je često prisutna u romantičnim odnosima adolescenata i odraslih. Nekome može izgledati da je osoba u koju je zaljubljen svima neodoljiva koliko i njemu, te da mora da motri na rizike da će je izgubiti. Istina je, naravno, mnogo više na unutrašnjem nego na socijalnom planu i odnosi se na nesigurnost – opasnost od gubitka postoji tamo gde nemamo dovoljno stabilan doživljaj sopstvenog značaja za drugu osobu, dok je ljubomora verovatna tim manje što je samopoštovanje solidnije. Situaciju, naravno, komplikuju moguća negativna prethodna iskustva, ideja da namerno (manipulativno) učiniti nekoga ljubomornim može biti efikasan dodatak flertovanju ili beg iz učmalosti braka u kome nije ostalo interesovanja i strasti, te, danas sve češće, “otvorene veze”, u kojima se oboje odriču ideje o monogamiji i uzajamno tolerišu sve romantične i erotske veze drugoga, ostajući privrženi jedno drugome bez ikakve ljubomore.
Ako je ikada postojao savršen portret jednog osećanja, to bi morao biti Šekspirov Otelo. Jago, koji i sam traga za svojom motivacijom, smatra da je Otelo, umesto njemu, unapređenje dao Kasiju i odlučuje se da ih sve iz osvete uništi. Nakon toga pratimo kako on fantastično dobro razume tuđe umove i osećanja i manipuliše njima. Brzo mu je jasno da je Otelo ratnik, pri tom i stranac, koji ne poznaje venecijanske običaje i bračni život, te počinje, kap po kap, da mu um truje idejom da mu je žena neverna. Otela steže u grlu kada vidi Dezdemonu, ali oseća da je mnogo stariji od nje, dok mu buka, rat i tuče iznova i iznova ometaju prvu bračnu noć. Iako se do kraja komada više puta naglašava da mu je žena čedna, on lako pada u zamku i izgovara možda najstrašniju rečenicu u celom Šekspiru: “My heart has turned to stone. I strike it and it hurts my hand”. Odatle do ubistva samo je mali korak.
GDE LJUBOMORA NE OPSTAJE
Mada ljubomora nekim ljudima uistinu skameni srca, ima nade da postoje odnosi koji nisu plodno tlo za njen razvoj. Na primer, ne mora je biti među decom u velikim, višegeneracijskim porodicama, koje obiluju ljubavlju, podrškom i slobodom. Izvesno je nema u iskrenim prijateljstvima, gde smo uvek srećni kad naš prijatelj voli i druge ljude (kao što mu i ne zavidimo kada ima što mi nemamo). Ne tako često, ali ima i romantičnih odnosa s tako dubokim uzajamnim poverenjem da ih ljubomora ne može uzdrmati, doduše verovatno znatno više među zrelim nego među mladim ljudima.
Metaforički govoreći, vakcina protiv ljubomore jeste učenje da beskrajna ljubav ne postoji izvan naše mašte i želja, da se mora živeti s ograničenim izrazima ljubavi i da oni mogu biti više nego dovoljni. Nažalost, to je lakše reći nego učiniti i da bi to od intelektualnog razumevanja postalo način života, potrebne su godine. Toliko je, iz nekog neobičnog razloga, ljubomora moćno osećanje.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zašto Vučić najavljuje najave svoje ostavke i datuma raspisivanja izbora? Šta su mu političke kombinacije? Kako nastoji normalizirati nenormalno? Zbog čega naprednjaci više nemaju dobar pobednički model za izbore? I kakva je u svemu ovome uloga tihe i ćutljive većine
Mi smo ustali protiv. U prethodnih deset godina mnogo puta sam upozorila kuda vodi govor mržnje i imam za to pisane dokaze. Međutim, ovde se ništa ne čuje od zaglušujuće buke proizvođene kako bi se mase držale u stanju ludila dobro proučenim metodama za držanje vlasti
Najnoviji podaci o broju i položaju izbeglica, objavljeni uoči 20. juna, Svetskog dana izbeglica, ujedno su i podsetnik i poziv na razmišljanje. Svake godine ovaj dan je povod da se oda priznanje snazi i dostignućima izbeglica, uz uvažavanje teškoća kroz koje su prošle i izazova sa kojima se i dalje suočavaju. Sada je vreme da obnovimo našu posvećenost solidarnosti. Pravo na traženje sigurnosti bilo je stvoreno upravo za ovakve trenutke
Plašim se da će nas ideja o razgovaranju s mašinama – komadićima plastike koji po definiciji ne mogu imati nikakvo životno iskustvo, osećanja, moralnost ili osećati povezanost – ili o zaljubljivanju u njih i seksu te psihoterapiji s njima, izvući izvan nas samih, umrtviti nas, otuđiti od ljudi u tolikoj meri da ne znam kako ćemo sebe prepoznati, da li ćemo i dalje biti ličnosti
Što treba znati o Vučićevoj najavi ostavke? Zašto neće sesti u fotelju koju mu greje Macut? I zbog čega mora da spoji predsedničke i parlamentarne izbore
Zašto su građani Srbije crveni od srama poslije naprednjačke operacije u Tivtu? Zbog čega Vučić redovno bruka zemlju i građane koje predstavlja? Upita li se kako ga na Samitu u Tivtu vide drugi državnici i što mu govore iza leđa
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!