Važno je da studentski pokret pronađe način da sarađuje sa postojećim demokratskim resursima, bez gubljenja sopstvenog identiteta. Nepristrasnost ne znači neutralnost prema nepravdi. Neopredeljenost ne znači relativizaciju političkih razlika. Autonomija pokreta ne mora da isključi uvažavanje tuđeg rada i iskustva. I najzad – politička borba nije kompromitovana stvar, već neophodan instrument za društvene promene
...Aris Movsesijan
Najradikalniji revolucionar postaće konzervativac dan nakon revolucije.
—Hana Arent
Jedan od najdubljih i najupornijih problema političkog života u Srbiji jeste sistematsko gubljenje ljudskih resursa – ne zato što ih nema, već zato što ih ne prepoznajemo, ne cenimo i brzo odbacujemo. U društvu koje funkcioniše pod autoritarnim režimom, gde institucije ne štite javni interes, a mediji oblikuju stvarnost prema potrebama vlasti, opoziciono delovanje je unapred otežano. Ipak, umesto da se u takvom kontekstu razvije svest o složenosti borbe za demokratiju, često dominira plitak i destruktivan narativ: “opozicija ništa ne radi”, “treba ih sve zameniti”, “niko ništa ne zna”, “svi su isti”. Ovakav narativ ne pomaže, već aktivno slabi svaku mogućnost otpora.
U tom kontekstu treba posmatrati i pojavu studentskog protesta, koji poslednjih meseci sve više zaokuplja pažnju javnosti. Njegova snaga leži u autentičnosti i činjenici da dolazi izvan klasičnog političkog okvira. Studenti su za mnoge simbol neiskvarenosti i moralne vertikale – i to je u izvesnoj meri tačno i važno. Međutim, upravo ta pozicija političke neopredeljenosti, na kojoj pokret počiva i koju ističe kao prednost, može u određenim trenucima prerasti u slabost.
Dok opozicione partije, sa svim svojim manama, imaju jasno definisana politička opredeljenja, vizije i programsku odgovornost, studentski pokret se svesno udaljava od političkog identiteta kako bi zadržao što širu podršku. Takav pristup može doneti kratkoročnu mobilizaciju, ali dugoročno ostavlja prostor za populizam i izbegavanje ključnih pitanja: ko nosi odgovornost; ko treba da preuzme vlast; koji su konkretni ciljevi i politike koje se traže?
Problem nastaje kada se ta apolitičnost pretvori u aktivno odbacivanje opozicije – ne kao taktički potez, već kao temeljni stav. Poruke koje poravnavaju odgovornost opozicije i režima, te izražavaju prezir prema “svim političarima” i tvrde da “ni opozicija nije ništa bolja”, ne samo da su netačne u kontekstu autokratije, već su i kontraproduktivne. One obesmišljavaju višegodišnji trud i resurse uložene u političku borbu, ali i sabotiraju mogućnost smene vlasti.
Poseban problem predstavlja način na koji deo građana, neretko iz osećanja bespomoćnosti ili ogorčenosti, pribegava otvorenim uvredama, napadima ad hominem i omalovažavanju ljudi koji godinama, često bez ikakvih privilegija, pokušavaju da održe plamen slobode. Njihova posvećenost i istrajnost bivaju prezreno ismevani, a napadi koje su doživljavali od strane režimskih tabloida prihvataju se zdravo za gotovo – i čak dodatno recikliraju. Time se, svesno ili nesvesno, učestvuje u istoj propagandi koju režim sistematski koristi da bi delegitimizovao opoziciju i obeshrabrio svaki pokušaj otpora.
Pored toga, impuls prema “čistom početku”, bez “ukaljanih” političkih aktera, zvuči revolucionarno, ali je u suštini opasan. Jer kad se opozicija odbaci, a institucije ne funkcionišu, kome ostaje teren? Režimu. Ne postoji politički vakuum koji neće biti popunjen – i ako ga ne popune oni koji već godinama grade alternativu, popuniće ga oni koji već drže moć.
Opozicione partije nisu savršene – ali ni ne mogu biti savršene u nesavršenom sistemu. U zemlji gde se izbori kradu, mediji su zarobljeni, a bezbednosne strukture rade za režim, opozicija je često prinuđena da deluje defanzivno, reaktivno i pod stalnim pritiskom. Uprkos tome, u Srbiji danas postoji nekoliko stranaka sa jasno definisanim političkim identitetom, posvećenošću demokratskim vrednostima i doslednim antirežimskim stavom. Odbacivanje takvih aktera u ime apstraktne čistoće zapravo jača status kvo.
Umesto da beskrajno ponavljamo iste istorijske sporove i tražimo inspiraciju u epohama koje nam ne mogu ponuditi model savremene demokratije, potrebno je okrenuti pogled ka budućnosti. A budućnost možemo graditi samo ako oslobodimo političku maštu od lanaca prošlih sukoba i otvorimo prostor za nove vizije društva.
Zato je važno da studentski pokret pronađe način da sarađuje sa postojećim demokratskim resursima, bez gubljenja sopstvenog identiteta. Nepristrasnost ne znači neutralnost prema nepravdi. Neopredeljenost ne znači relativizaciju političkih razlika. Autonomija pokreta ne mora da isključi uvažavanje tuđeg rada i iskustva. I najzad – politička borba nije kompromitovana stvar, već neophodan instrument za društvene promene.
U društvu iscrpljenom cinizmom, borba za demokratiju traži solidarnost, ne čistunstvo. Zahteva međusobno priznavanje i povezivanje, a ne stalno resetovanje i poricanje. Ljudski resursi se ne regenerišu sami od sebe – moraju se čuvati, razvijati i koristiti mudro. Jer kad i poslednji koji pokušavaju odustanu – više niko neće ostati da pokuša.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
„Vreme" je raspisalo konkurs za mlade novinare do 30 godina za nagradu „Dragoljub Žarković". Takođe pozivamo studente i studentkinje novinarstva, komunikologije i društvenih nauka zainteresovane za bavljenje novinarstvom, kao i mlade novinare i novinarke sa najviše dve godine radnog iskustva, da se prijave za već tradicionalnu stipendiju koja takođe nosi ime jednog od osnivača i glavnog urednika našeg nedeljnika
Iako nema naznake da li će biti vanrednih parlamentarnih izbora i da li će oni biti spojeni sa redovnim predsedničkim koji moraju da se održe do proleća 2027. godine, vlast se pokrenula na ovim nivoima. U tu svrhu pokrenula je inicijativu na tri nivoa – institucionalnom, digitalnom i stidljivom izlasku na ulicu. Vodeću ideju svega toga svojevremeno je formulisao SPS: “Ako se izbori organizuju kako treba, narod na njih ne mora da izlazi”
Jezik Teofila Pančića najviše je nalik lavini: kreće se ogromnom brzinom i krši sve pred sobom. Zatrpa li te – gotov si. Doduše, obrušiće se na tebe samo ako si zaslužio. Nije uočeno da je lavina poklopila bilo koga ko tu lavinu nije prizvao glupošću, bezobzirnošću, gmizavošću ili izborom da zaudara na fašizam
Iz (“levičarskog”) prsta isisana “Afera Arkadija” pokazuje nam, mimo uobičajenih prljavština dnevnopolitičke borbe na srpski način, dokle se dospelo u fenomenalnom civilizacijskom regresu koji je Srbiji donela Miloševićeva era
U čemu su sličnosti i razlike razlika između klasične mafijaške porodice i mafijaške države? Kakvu ulogu oba slučaja igra Capo di tutti capi? I gde je tu Srbija
Milo Đukanović vladao je Crnom Gorom 32 godine. Vučić bi bar toliko da mešetari Srbijom, znači još jedno 18 godina – policijskom silom, tajnim službama, paravojnim partijskim formacijama, zauzdanim pravosuđem i pobesnelim tabloidima
Režim igra na sve ili ništa. Vučić nema apsolutno nikakvu ideju šta da radi, osim da pokuša da vlada, doslovno, policijskom silom i tabloidima. Jer državni sistem se kao posledica nasilja, krađe i nesposobnosti raspao, kao u Zaječaru
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!