Dokle ih još narod može trpeti

“Narod želi promene, ali ne onakve kakve mu nameću blokaderi”, više puta je izjavio Vučić. Rekao je također i da će se SNS promijeniti. U kom bi pravcu išla ta reforma?

Batinaši i naprednjačke paravojne formacije mogu nakriviti sombrero. Kako stvari stoje, oni mogu biti samo dobitnici najavljene reforme. Jer još od formiranja Ćacilenda, za njima je potražnja veća od ponude. Koliko, vidi se prilikom svih lokalnih izbora, ali i okupljanja studenata i građana. Između batinaša na jednoj i policije i BIA na drugoj strani odavno nema razlike.

Da li je ovo promjena koju toliko želi narod? Vučić sigurno smatra da jeste. Mada naprednjaci nikada nisu mogli bez nasilja, svakome sada mora biti jasno da je omasovljavanje i jačanje batinaških struktura neodvojiv dio Plana 35 za budućnost Srbije.

Ministri – ovakvi kakve ih je bog dao – također su sigurni. Kao i do sada, neće kreirati nikakvu politiku, ali će se morati mnogo više angažirati u funkcionarskim kampanjama. Ako je Vučić prisutan, šutaće poput jata somova. Ukoliko nije, samo će im nebo biti granica dok obećavaju sve što im padne na pamet. U opis tog ministarskog posla spada i javno hvalisanje bijedno asfaltiranim putovima, tajno financiranje lokalnih kabadahija iz državnog budžeta, predizborno dijeljenje socijalne milostinje i, uopće, mlaćenje prazne slame. Pa kako onda narod da ne poželi ovakvu promjenu?

U posebno velike dobitnike najavljene naprednjačke reformacije spadaju i njihovi trovači javnog mnijenja. Ako su Vučić i ekipa na početku vlasti nastojali pokazati kakav-takav otklon od radikalske ružne prošlosti, sada – u silaznoj putanji režima – armiraju nezabilježen govor mržnje. Svaki politički protivnik, neistomišljenik iz bilo koje oblasti i profesionalni novinar (uključujući nedavno na TV “Informeru” i nas trojicu iz potkasta Vremena “Ova situacija”) postao je ustaša, pedofil, izdajnik, mrzitelj svega srpskog, kriminalac, đubre, lopina, neznalica, idiot…

Ovim pošešeljavanjem će narod željan promjena dobiti ono što je oduvijek zahtijevao. A to je pretvaranje ionako toksične javnosti u radioaktivnu močvaru u kojoj ne uspijeva ništa osim naprednjačkih biljki ljudožderki, čime će – nadaju se – svakome i za sva vremena ogaditi i najneviniju namjeru za učešćem u političkom i društvenom životu.

Naravno, najveći dobitnik u mijenjaju SNS sam je Vučić. Njegov kult ličnosti i svemoći postepeno pristiže onaj sjevernokorejske porodice Kim. No, narodu to više nije dovoljno. Vrijedni i marljivi Vučić – kako je sebe opisao – zato i ne silazi sa televizijskih ekrana.

KAŽNJENIČKA KOLONIJA

Ako su ovo dobitnici najavljenih naprednjačkih promjena, tko su gubitnici?

U prvom redu tehnokrate koji se tu i tamo mogu pronaći u pojedinim institucijama. Oni su povremeno ipak znali ukazati da ovo ili ono nije po zakonu ili aktima koje je usvojila sama vlast. Neće više pošto narod ište promjene – umjesto poslušnih ali i stručnih ljudi dolaze partijski borci spremni na svaku gadost i poganštinu. Ovim Vučić unapređuje ultralojaliste. Oni će igrati na sve ili ništa znajući dobro da ne mogu preživjeti smjenu vlasti.

Pa tko će onda voditi državne poslove? Na ovo retoričko pitanje slijedi isto takvo protupitanje – koji posao? Kao što u svakoj mafijaškoj porodici postoje knjigovođe i zarađivači čije djelovanje teče mimo svakog zakona, tako je i sa ovom naprednjačkom familijom. Sigurno narod tako ‘oće. Zato i kliče: “Stručnost je ništa, a lojalnost – sve!”

U drugu grupu gubitnika nagoviještenih promjena u SNS upadaju SPS i ostali koalicioni partneri. Naprednjaci su ih toliko usisali da se jedva prepoznaju na javnoj sceni. Ako im je ranije polazilo za rukom da na bazi najordinarnijeg klijentelizma donesu po šaku glasova od izbora do izbora, to u homogeniziranom SNS više neće biti moguće. Naprednjaci u reformi ne trpe nikog, koliko god da je spreman progutati svako ponižavanje, poput Ivice Dačića.

Jednostavno, malo je preostalo funkcija da se tek tako dijele političkim patuljcima. Možda narod i to traži, iako nema blage veze tko je sve na naprednjačkoj listi ušao u republičku, pokrajinsku ili lokalnu skupštinu. Do sada je svaka od tih partija bila nagrađivana sinekurama ako bi ostvarila neki uspjeh na izborima ili uticaj u pojedinim sredinama jer se računalo da je bolje da iz šatora šoraju po ledini nego iz ledine u šator. Od sada će zbog svakog uspjeha biti kažnjavani.

Njima će se pridružiti i onaj sloj građana koji je vjerovao u dugi marš kroz institucije. To će reći da su smatrali kako iznutra mogu popraviti naprednjake, upristojiti ih, evropeizirati, demokratizirati… Ništa od toga se nije desilo, a neće ni ubuduće. Niko od tih “neutralaca” nije opstao u SNS ukoliko se nije radikalno šešeljizirao. Institucije su za reformirane naprednjake čist balast, a skupa s njima i svi oni koji su gledali da se “klone politike”. Od sada ste ili u stranci ili protiv nje. Za SNS nema trećeg. Ovo je zato što narod tako želi.

NOĆNA MORA SRBIJE

Vučićev Plan 35 jasan je znak da naprednjaci namjeravaju da na vlasti ostanu barem još deset godina. Time sokole vlastito biračko tijelo i zastrašuju neodlučne.

Dakle, još deset godina slušanja Vučićevih naklapanja, vrijeđanja i samohvalisanja na svim televizijma; još deset godina sistemske korupcije, organiziranog kriminala, nepravde i nekažnjivosti režimskih šerifčića, šerifa i šerifčina; još deset godina feudalaca koji maltretiraju i zlostavljaju gradove po Srbiji; još deset godina Bate Gašića, Lončara, Jovanova, Ane Brnabić, Vučevića, Maje Gojković, Selakovića…

Svaki sat, dan i mjesec koji prođe Srbija je dalje od normalnosti, pouzdanih i efikasnih javnih službi, građanskih prava i sloboda, profesionalnog i nezavisnog informiranja, pravne države, evropskih i civilizacijskih tekovina, demokracije i još mnogo toga što se u svakoj uređenoj zemlji odavno podrazumijeva.

Srpska napredna stranka može se mijenjati samo nagore. Sve pobrojano u prethodnim pasusima realno prijeti da postane crnje, beznadnije, strašnije i pogubnije. Da li narod zaista to želi? I dokle ih više može trpiti?