Pozadina sećanja

Kako za pohvale i kritike nikada nije kasno, koristim priliku da na izvjestan način pohvalim tekst gospodina Živkova i njegov prilično uspješan pokušaj da nam prenese svu toplinu i sevdah Safetove pjesme…

Naravno, kao što obično biva, vrijeme će pokazati i na primjeren način vednovati Safetov, prilično značajan, doprinos ukupnom glazbenom stvaralaštvu na prostoru od Neretve do Save, od Drine do Une…

Nema nikakve sumnje da će i taj sud vremena biti izuzetno naklonjen Safetu Isoviću, velikanu bosanske pjesme, čovjeku čiji glas i osebujan način pjevanja ostaviše pečat jednom vremenu u kome su pjevali samo oni koji doista znaju pjevati. Među tim znalcima Safet zauzima sasvim posebno i značajno mjesto i uvjeren sam da će njegova pjesma još dugo „vladati“ muzičkom pozadinom naših sjećanja…

E sad o tvrdnji kako „žitelji Republike Srpske i sad muku muče sa pesmama koje je snimio Safet“; u određenoj „meri“ gospodin Živkov je u pravu, iskustvo nas međutim uči kako su paušalne generalizacije najčešće proizvod određenog stereotipa ili projekcija sopstvenog neznanja i neupućenosti…

Može li se iz činjenice „da je njegov glas bio zabranjen“ izvući zaključak kako i „žitelji Srbije muku muče sa njegovim pesmama“?

Istina je jedna, Safet je naš, on pripada i neizostavan je dio urbanog i bosanskog, oličenje i otjelovljenje sevdaha koji je ispunjavao prostore bosanskih avlija i sokaka, ulica i trgova, tu ne postoje „memorandumi“ koji će pjesmi ograničiti rok trajanja, vrijeme i prostor njenog djelovanja. Pjesma se pjeva il’ se ne pjeva…

U naknadno iščitanim alegorijskim smicalicama skrivenim u međusobnom dijalogu Latifa i Sulje „što pesmi danas daje novo značenje“ prije da je riječ o srpskom defetizmu i kratkovidosti…

Pa naravno da je Sulji žao Banja Luke u istoj onoj mjeri u kojoj Aleksa žali za Mostarom gradom i tu prestaje svaki najmanji povod bilo kakvom trijumfalizmu.

Bez obzira na činjenicu da su neke sevdalinke jače i dublje, emotivnije, neke govore više i jasnije, one su naše, bosanske, i podsvjesno je zapisano da se ne zaborave i ne zaduše, ono što osjećaš kao svoje lako i prepoznaješ…

Kao što napisah, pjesma se pjeva il’ se ne pjeva, a Safetove, rahmetli mu bilo, će se pjevati…