Prelepi autogol reprezentativaca Srbije na utakmici protiv Meksika savršeno definiše Srbiju: svi stoje na terenu, svi imaju dresove, svi viču „Srbija!“, a lopta nekako uvek završi u našoj mreži
Da postoji enciklopedija koja za definisanje pojmova umesto reči koristi video-snimke, uz pojam „Srbija“ bi, bez svake sumnje, mogao da stoji snimak prelepog autogola koji su fudbaleri reprezentacije Srbije uknjižili u prijateljskoj utakmici protiv Meksika.
Akteri događaja bili su golman Filip Stanković i levi bek Stefan Bukinac, ali se s obzirom na to kako se već godinama biraju igrači za reprezentaciju i „filozofiju“ njenih selektora, mirne duše može reći da bi bilo koja dva druga igrača mogla da budu na njihovom mestu.
Kao i u slučaju ostalih ikoničnih momenata, kada je Stanković žustro rukom dobacio loptu Bukincu koji je, to je valjda bila namera, trebalo da otpočne akciju ka golu Meksikanaca, ništa nije govorilo kako će se srpski fudbaleri veličanstveno obrukati.
Bukinac je rutinski dočekao tu loptu levom, njemu primarnom nogom, zaustavio je, i videvši da mu se približava igrač Meksika, odlučno vratio ka Stankoviću, odnosno mislio je da mu je vraća. Šut je bio prejak, golman predaleko od putanje lopte, a njegovo očajničko bacanje za loptom u pokušaju da je zaustavi, iako je bilo jasno da je to neizvodljivo, samo je ulepšalo autogol.
Golmani inače umeju da paradama ulepšaju golove iz slobodnjaka, na primer, kad neki dobro podešen šut „skine paučinu“ s rašlji njihog gola, ali Stankovićev potez nije bio toliko elegantan.
Selektor nakon utakmice izjavljuje da je razočaran, ali ne bi trebalo da bude, jer je i za davanje autogolova potrebna neka veština.
Građani i državne institucije
Podsetilo je to na odnos građana i institucija u Srbiji.
Građanin u nebranom grožđu radi ono što misli da treba – pokušava da vrati problem institucijama koje stoje negde pozadi, uopšte ne očekujući da će im se građanin obratiti, i bez ideje gde bi tačno trebalo da budu, zauzete nekim svojim stvarima, komunikacija ne postoji, pa lopta završava u sopstvenoj mreži.
Svi gledaju snimak i pitaju se: „Kako je moguće da neko ovako nešto uradi?“
Moguće je i dešava se svakodnevno, jer građanin šalje zahtev, a institucija ga ne prima. Građanin plaća doprinose, institucija ih troši na nešto što nema veze sa njim. Građanin pokušava da igra po pravilima, a pravila se menjaju usput ili se jednostavno ignorišu. I zato na kraju – autogol, uvek autogol.
Nakon utakmice sledi zaključak da se sve desilo slučajno, baš kao što se „slučajno“ dešavaju i svi ostali autogolovi – od ekonomije, preko pravosuđa, do obrazovanja i zdravstva.
Zato taj snimak savršeno definiše Srbiju. Ne zato što su svi igrači loši, nego zato što se 90 minuta vidi ono što vidimo svakog dana godinama: svi stoje na terenu, svi imaju dresove, svi viču „Srbija!“, a lopta nekako uvek završi u našoj mreži.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kinesko Ministarstvo državne bezbednosti formiralo je poseban tim za nabavku naprednih čipova i prikupljanje podataka o njihovoj proizvodnji i distribuciji, piše „Njujork tajms“. Vašington sada pokušava da ograniči i pristup tim čipovima preko centara podataka izvan Kine
Izlazak Anthropica na Nasdaq mogao bi da obogati stotine zaposlenih. U San Francisku, gde su kuće već poskupele 29 odsto, postavlja se pitanje novih posledica po tržište nekretnina
“Piramida duša se pokazuje kao izuzetno unosan finansijski poduhvat. Spiskovi sa imenima duša počnu da se koriste za punjenje glasačkih kutija. Tako finansijsku korupciju od političke i duhovne deli samo nevidljiva granica”
Novi Vizualizator, Međunarodni festival fotografije, inspirisan je 200. godišnjicom postojanja fotografije koja ima moć da istovremeno svedoči o događaju i otkriva pogled osobe koja ga je zabeležila
Do kraja novembra godišnja digitalna pretplata na „Vreme“ košta 6.200 dinara, čak 3.000 dinara manje nego inače. Svaki novi broj čitate već u sredu uveče
Zbog čega je neobična skupina ljudi predvođena Vučićem Aleksandrom, na konstitutivnoj sednici Skupštine Srbije, upala u amok zbog jogurta prosutog po glavi narodne poslanice, „ugledne umetnice“ i, dabome, žene?
Kako je Aleksandar Vučić uverio javnost da naprednjaci nisu dostojni potpredsedničkog mesta Narodne skupštine i kako mu je njen predsednik – Aleksandar Čupić – pred svima teoretski i praktično objasnio šta je parlamentarizam
Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.