
Izložba
„Moja naiva“: Srpsko-hrvatska umetnost
Izložba radova najpoznatijih naivnih slikara iz Kovačice i Hlebina postavljena je u Palati umetnosti Madlena
Manhunt: Luigi Mangione and the CEO Murder govori o tome kako stradaju oni koji su bolji od drugih. Uprkos pravu i zakonu, to nisu uvek žrtve zločina
Svega nekoliko sati nakon što je Luiđi Manđone prebačen iz Pensilvanije u bruklinski zatvor, Ej-Bi-Si je emitovao igrani dokumentarac Potera, koji je odmah zatim preuzeo Hulu kao prvu epizodu serije o “tajnom životu mladića osumnjičenog za ubistvo Brajana Tomsona”.
Filmovi odavno ne zaostaju za životom, ali ni stvarnost za slikama sa ekrana.
Snimci pištolja uperenog u leđa direktora “Junajted heltkera” sa uličnih kamera Njujorka ne razlikuju se mnogo od scena iz Farga, baš kao što skandiranje zatvorenika u Hantingtonu, koji traže Luiđijevo oslobađanje dok na televiziji čuju svoje povike u živom prenosu novinara ispred zgrade, više podseća na ono što će se gledati u bioskopima nego na uobičajene prizore sa ulica grada na obroncima Apalačkih planina.
Ukoliko su nekada postojale, granice između različitih dimenzija realnosti potpuno su izbrisane.
ZAMENJENE ULOGE
Igrano-dokumentarna drama Potera (Manhunt: Luigi Mangione and the CEO Murder) počinje u danima nevinosti 2016. godine kada je Manđone, kao đak generacije, održao maturantski govor, koji se tradicionalno poverava najboljima, u elitnoj baltimorskoj školi “Gilman”. Na to se nadovezuju njegove fotografije posle odlazaka u teretane, bajkoviti prizori s planinarenja u Kaliforniji ili surfovanja na havajskim plažama, sve do zen putovanja po Aziji, svega nekoliko meseci pre decembarskog jutra kada je napustio hostel u Aveniji Amsterdam i zaputio se ka “Hiltonu”. U tom hotelu na Menhetnu održavala se investitorska konferencija na koju glavni govornik Brajan Tomson nikada nije stigao. Moćnog čelnika najveće američke kompanije za zdravstveno osiguranje, koji je zarađivao 10 miliona dolara godišnje, na ulici su zaustavili meci iz Luiđijevog pištolja, izrađenog na kućnom 3D štampaču.
Sam Manđone nikada nije koristio usluge “Junajted heltkera”, kompanije koja je unesrećila hiljade Amerikanaca odbijanjem da im pokrije troškove lečenja. Potomak ugledne merilendske porodice pucao je u ime onih koji na platformi GoFundMe mole za novac kako bi sebi ili bolesnoj deci produžili život, na jedan od simbola Amerike koji se hrani tuđom patnjom. U toj zameni uloga, Brajanu Tomsonu, sinu siromašnog radnika sa žitnih polja Ajove, koji se, preko državnih škola i osrednjih fakulteta, uspinjao ka vrhu korporativne lestvice, presudio je diplomac prestižnog Pena, privatnog univerziteta iz Filadelfije starijeg od same države Amerike, gde se školuje ivy league elita.
U društvu duboko prožetom nasiljem, kome se često ne naziru motivi i pobude, film Potera govori o zločinu počinjenom zbog društvene nepravde. To je priča o ubistvu koje nije bilo rezultat besa, ludila ili prizemnih motiva da se stekne ono što se nema, već predstavlja simbolički obračun s neoliberalizmom.
Dok se u tradicionalnim medijima, gde se još poštuju određene norme, govorilo da su politika i glasačke kutije, a ne oružje, jedini način za rešavanje sporova, beskrajnim poljima internetske slobode lišenim moralnih stega pratioci društvenih mreža slavili su čin političkog nasilja usmerenog protiv korporativne Amerike. Bez obzira na zakone i pravo, za stradanje onih koji su učestvovali u tiraniji nad ljudima nikada nije bilo mnogo saosećanja ni empatije.
KULT ODMETNIKA
Luiđi Manđone je uradio ono o čemu su mnogi, u trenutku besa, govorili da bi učinili, zbog čega je njegov čin opčinio nemali broj ljudi.
Brzina kojom postaje neka vrsta društvene ikone može se meriti jedino sa priležnošću pisca scenarija Potere, tako da će okružni tužilac Menhetna Alvin Breg imati grdne probleme da dokaže svoje tvrdnje o “terorizmu”, s obzirom da je Luđi napisao u svojoj beležnici “da ne želi da ubije nevine ljude”. Takve tvrdnje ne samo što će suđenje pretvoriti u političko pozorište, gde je publika već zauzela svoju stranu, jer i sama američka kultura već tradicionalno gaji neku vrstu romantizovanog kulta prema odmetnicima. Junacima knjiga, filmova, pesama i stripova – poput Džesija Džejmsa, Bilija Kida, Buča Kesidija, Džeronima, Dilindžera, Kaponea – pridružio se i mladi kompjuterski stručnjak.
Pomalo paradoksalno, ovo ubistvo ujedinilo je Ameriku. Smiling emojis sa suzama od smeha, koji sve više zamenjuju reči, bili su tipična reakcija na vest o smrti Tomsona, bez obzira na to da li su ih ostavljali oni s leve ili desne strane ideološkog spektra, bilo da prate Ezru Klajna ili Džoa Rogana. Luiđi Manđone je tipični predstavnik onoga što se u novijoj teoriji naziva “dijalagonalizmom” koji sinkretički upija sa svih strana ono što zvuči prihvatljivo. Znači, ima nešto kod Rogana što nema kod Klajna, redovni odlasci u teretane ne isključuje uzimanje halucinogenih pečurki, programiranje nije u koliziji sa meditacijom ispred budističkih hramova, niti krajnje privilegovan društveni status onemogućava da se bude protiv sistema koji istovremeno pruža sve životne pogodnosti.
Sa zapletom nalik antičkim dramama, Potera govori da neki ne stradaju zbog svojih mana ili moralnih slabosti, već upravo zato što su bolji od ostalih.
Junak filma Luiđi Manđone sam je izabrao izgnanstvo iz društva čije vrednosti nije delio. Od trenutka kada je uzjahao bicikl nakon ubistva, do poslednjeg zalogaja hash brownsa u Mekdonaldsu, bilo mu je potpuno jasno da će biti uhapšen. Ljudi koji beže od policije ne jedu rendane krompiriće po restoranima u centru Altune; Džozef DeAngelo koji je bio inspiracija za seriju Mindhunter skrivao se skoro četiri decenije širom Amerike pre nego što su ga pronašli negde kod Sakramenta.
Možda će se s vremenom i te stvari razjasniti, ali dramaturšku strukturu Potere trenutno pritiska jedno veliko “zašto”. Zbog čega je Luiđi Manđone oduzeo tuđi i uništio svoj život?
Ima među tim mladim i pametnim ljudima Amerike nekog fatalističkog neprihvatanja sveta u kome žive. Oni su često potpuno obuzeti nekom idejom u koju opsesivno veruju, tumarajući od grada do grada, kao što je Luiđi činio u životu i filmu, tražeći neki smisao. Nešto je, kao kod svih tragičnih junaka, koji ne biraju svoju sudbinu već sudbina bira njih, dovelo do toga da neposredno pre ubistva prekine sve kontakte s bliskim ljudima i porodicom, a da niko ne zna zašto se to dogodilo.
A kada tragičan zaplet postoji u samom životu, producentima nije bilo potrebno mnogo umeća da ga pretoče u dinamičnu filmsku priču, koja se utrkivala s razvojem događaja. Scenario za Poteru pisan je u hodu, poput novinarskih izveštaja, dok su se kadrovi slagali u studiju brzinom kojom se montiraju prilozi za informativne kanale, prateći brzi ritam grada u kojem je smeštena radnja filma.
POGLED SA ZIDA
Posle ubistva Njujork je danima bio pod opsadom, a to se nastavilo i tokom ovih postprazničnih dana. Na svakoj stanici metroa stoji po nekoliko naoružanih policajaca, u cipelama koje podsećaju na obuću za izlazak vojnika Jugoslovenske narodne armije, pažljivo odmeravajući sve koji su krenuli u noćni život.
Nema performansa kojima se, kao u Bostonu, odaje počast Luiđiju Manđoneu, ali je deo poznatog prestoničkog kluba “Xanadu” osvanuo sa krvavo crvenom bojom zidova sličnom plakatu Potere. Kao glavna prestonička novotarija pojavio se nastup didžejeva u uzanom hodniku ispred toaleta gde se mahniti plesači bore sa onima koji su pokušavali da dođu do vrata željene prostorije, dok ih sa svih strana udaraju basovi Charli XCX i Kali Uchis. Koga put nanese ovamo, neka beži što bliže do pulta sa desne strane, jer jedino tu nema rupa za otpatke koje svi traže, gurajući se jedni s drugima.
Upravo tu negde na zidu nalazi se stiker sa očima i obrvama dvadesetšestogodišnjaka koji je verovao da svet može biti bolje mesto za sve – uključujući “Junajted heltker” i njegove korisnike koji ne bi morali da strepe za svoj život kada se, iz podzemlja klubova, vrate u realnost njujorških ulica.
Ako takva realnost uopšte i postoji.
Izložba radova najpoznatijih naivnih slikara iz Kovačice i Hlebina postavljena je u Palati umetnosti Madlena
U velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine u nedelju, 16. februara od 20 časova Simfonijski orkestar će održati humanitarni koncert, a sav prihod od prodaje ulaznica namenjen je povređenima na koje je pala nadstrešnica na novosadskoj Železničkoj stanici
Govorom glumice Tilde Svinton o svetu koji vode pohlepne kriminalne vlade počeo je ovogodišnji Berlinski festival, na kome učestvuje i srpska koprodukcija „Bazen nije more“ rediteljke Lee Filipovski
Nakon studentskog plenuma, v.d. direktorka Doma kulture Studentski grad, čiji zaposleni traže njenu smenu, zaključala je prostorije u zgradi
Osim Bitefa, od ove godine Beograd će u septembru biti domaćin još jednog međunarodnog festivala – Festa. Odlukom Odbora ovog festivala, ukinut je tradicionalni februarski termin Festa
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve