
Otpor cenzuri
Počinje Ne:Bitef sa predstavama koje je odbio Odbor Bitefa
Sve ono što nije moglo da se vidi na 59. Bitefu, biće prikazano na Ne:Bitefu kao znak nepristajanja na cenzuru i ostale vrste sputavanja slobode
Mnogo emisija se danas snima sa publikom u studiju. Producenti veruju da će tako emisije biti zanimljivije, kobajagi neko će nešto da pita, kobajagi to je narod, sve u svemu biće gledanije. Tokom godina su se pojavile i agencije koje organizuju i prikupljaju ljude koji će poslužiti kao publika. Prvi način je možda najdemokratičniji – javite se na telefon tokom emisije i onda dođete sledeće nedelje. Ako je u pitanju Grand šou, na sedištu vas sačeka i CD omiljene zvezde, a možda se ogrebete i za autogram. Publika takođe dolazi i po pozivu, ono kao organizovano, pa tu nema slučajnosti. Sete se da su studenti najpametniji, pa zovi studente ili, još bolje, zgodne studentkinje, po mogućnosti novinarstva – to su buduće koleginice. Ako voditeljka ima školicu novinarstva, onda mu to dođe kao javni čas vežbi iz TV novinarstva. Samo se lepo obucite, da vas vidi familija.
Ovo sa lepom publikom je inače specijalitet sa turneja Žike Šarenice. Sećam se da sam u jednom mestu u Srbiji video oglas lokalnog udruženja penzionera koje poziva članove da se lepo obuku i dođu za vikend, jer se snima „Šarenica“ u njihovom gradu. Nema zezanja, stajaće odelo, trajna ili makar feniranje, maramica markizet, a možda i obnavljanje gradiva za Žikine pitalice.
Tokom godina, biznis je procvetao i danas možete da zaradite džeparac kao publika u studiju. Tapšete za hiljadu dinara, ako ima sreće bude i prevoz ili osveženje na snimanjima. Reditelj ili realizator će vas, shodno potrebama emisije i vašem izgledu, staviti napred ili pozadi. Lepe devojke u prvi red, obavezno po dve, one ne moraju da plješću ko nezdrave, dovoljno je da se smeškaju ka voditelju. U sredini sredovečni, al’ da ne deluju propalo, a pozadi šta pretekne, samo puni brale da je jači aplauz. Ima tu i vođa statista, ili publike, to je jedan ili jedna koja diriguje aplauzima. Tokom gostovanja primetio sam da je omiljena motivacija za publiku glasno bodrenje rečima: „ajmo aplauz, ajmo Nova godina!“ To je za početak ili kraj emisije, ono da se baš čuje radovanje.
Tokom vremena, pošto su emisije i voditelji sve dosadniji, počeo sam da gledam publiku u studiju. Ubrzo sam počeo da prepoznajem lica, kao da sam sreo neke komšije iz starog stana, znate onu situaciju, ne možete da se setite imena, al’ znate poneki detalj. Ima kuče, smešnu frizuru, nema zube, ima govornu manu, tik, odelo, osmeh koji pleni i slično.
Eto tu je i nastao problem. Kao što ste možda primetili, ja pasionirano pratim one emisije u kojima penzioneri pričaju kako su koristili neki lek ili sredstvo da bi otklonili zdravstvene tegobe. Kao u bajkama, na kraju bake i deke ništa ne boli i verovanje u dejstvo preparata sigurno donosi izlečenje. Ova religija bez religije, ovaj TV placebo danas je možda jedino mesto na televiziji u Srbiji gde vam neko ili nešto nudi nadu. Zato bez podsmevanja, slušam ova svedočenja jer mi daju nadu da verovanje u dobro donosi poboljšanje. Znam da ovo zavaravanje košta i da neko uzima kintu od penzosa, ali takođe verujem da i oni znaju da kupuju veru u poboljšanje, jer im je ta nada još potrebnija. Inače će svi poskakati sa terasa i mostova ko golubovi ili galebovi.
Tako sam sa pažnjom gledao onu gospođu što voli da se ljubi i jede smokve, al’ joj ispadala proteza. Ima i deda koji priča (garant o politici), pa padne u vatru i hop, ispade zubalo. Nema kontrolu. Posle su lepili to nekom kremom i sve je bilo OK.
Koliko je onda moje oduševljenje bilo kada sam u publici na Pinku ugledao gospođu sa lepljenom protezom! Ko rod rođeni, zvao sam ženu, evo one naše, čuj naše – to je tvoja, ček da vidim jel deda tu negde. Do kraja emisije nisam ni gledao voditeljku, pratio sam svoju poznanicu kao da sam očekivao da zagrize smokvu, onako samouvereno ili, još bolje, da se coki pred kamerama pri odjavnoj špici. Đavola!
Sledeće nedelje, opet i opet, vidim ja da je gospođa profesionalna publika – glumica! Da li to znači da je ona sve izmislila, da ima svoje zube, da se ljubila i pre emisije? Nisam mogao da zaustavim mozak, pa onda je i deda lažnjak, onda je to sve reklama, a ne iskreno svedočenje sa hepiendom. To je najgori oblik zloupotrebe poverenja, to je poput one pošasti koja je nastupila kad su zaboravljeni članovi familije počeli da vas zovu, ali ne što su se poželeli, nego da im budete publika i kupci na prezentaciji pri kućnim prodajama. Nije tu najgore što nas lažu, na to smo oguglali, al’ poigrali su se sa verom da može da nam bude bolje, da se ljubimo (i u poznim godinama) i da blebećemo kol’ko hoćemo – a neće nam ispasti proteza. Nevinost žanra je bespovratno izgubljena.

Sve ono što nije moglo da se vidi na 59. Bitefu, biće prikazano na Ne:Bitefu kao znak nepristajanja na cenzuru i ostale vrste sputavanja slobode
„Ovo je nov festival, i nema nikakve veze sa Festom, niti je njegova zamena“, kaže Igor Stanković, jedan od inicijatora Beogradskog filmskog festivala koji će od 30. januara do 6. februara prikazati najnovije meinstrim naslove

Debi album Peti Smit jedan je od temelja savremenog rokenrol izraza. Poseban doprinos Peti Smit rok muzici počinje već sa načinom na koji je zavrtala reči, razvlačila ih, uživala u njima i istovremeno im menjala smisao kroz izgovor, uz nezaboravno strasno podvriskivanje prepuklim glasom, kao da se svađa sa samim rečima dok ih izgovara, raspravljajući se sa celim svetom

Dražen Lalić, Dvije kuće iznad mora; TIM press, Zagreb 2025.

Kako je ovde tako zeleno?, režija Nikola Ležaić, igraju Filip Đurić i Izudin Bajrović
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve