
Film i politika
Zašto na Festivalu u Vrnjačkoj banji dominiraju filmovi Željka Mitrovića
Ko zapravo politizuje Festival scenarija u Vrnjačkoj banji i da li je Srpska napredna stranka napravila festival za sebe i svoju kulturu
Moto Nišvil džez teatarskog festivala glasi „Igrati ili ne igrati” jer zaista živimo tu dualnost koju živi Hamlet i koja asocira na „biti ili ne biti”, kaže za „Vreme” Maja Mitić, umetnička direktorka i selektorka festivala
„Direktor festivala Ivan Blagojević je za moto festivala izabrao ‘Igrati ili ne igrati’ jer zaista živimo tu dualnost koju živi Hamlet i koja asocira na ‘biti ili ne biti’, na dilemu s kojom se suočava svako biće koje u ovoj zemlji misli. Pitanje zapravo glasi: koji je to način života koji mi želimo da živimo?”, kaže za „Vreme” Maja Mitić, umetnička direktorka i selektorka Nišvil jazz teatarskog festivala
„VREME”: Kako moto festivala „Igrati ili ne igrati” razumete u kontekstu vremena u kome živimo?
MAJA MITIĆ: Naš odgovor je jasan, igrati. U ovom momentu posle strašne tragedije koja se dogodila 1. novembra prošle godine u Novom Sadu, čini mi se da su protesti na ulicama neophodni, ali da je jedino slobodno mesto u zemlji ono pozorište u kome možeš da čuješ kritičku misao – verujem da se dobrom predstavom utiče na promene u društvu.
Zato je važno da se festivali održe, a pogotovo međunarodni festivali kao što je naš. Od međunarodnih i regionalnih festivala pomenuću Bitef, Sterijino pozorje, Dezire sentral stejšn, dakle Beograd, Novi Sad, Subotica i na jugu Nišvil džez teatarski festival…
Međunarodni festivali nas povezuju, donose razmenu sa kolegama i iz regiona i iz sveta, a u toj različitosti dobijamo odgovore gde smo mi danas.
Festival je ambijentalni, važno njegovo središte je muzika, ali ono što je karakteristika vaših selekcija jeste eksperimentalni teatar.
Pošto sam i sama umetnica, a sad imam godine i iskustvo koje mi je i donelo poziciju selektorke, mislim da nije fer o muzičkom teatru govoriti samo kao o mjuziklu. Kada gledaš predstave, a zaista imam i izvođačko i gledalačko iskustvo, vrlo široko uočiš da svaka treća ili peta predstava koristi muziku, bez obzira na to da li je muzičar na sceni, da li je muzika pisana za predstavu pa je ona dramaturški važna…
Mislim da bi dramski pisci morali da učestvuju u stvaranju predstave tako što bi rekli koja bi muzika išla uz njihov tekst, kao što čine scenaristi u svetu filma.
Ako govorimo o selekciji, ove godine sam htela da na festivalu bude i predstava „Deca” Narodnog pozorišta u Beogradu, mislim da Niš to treba da vidi, ali nije bilo izvodljivo…
Festival otvara predstava „Srpskoj omladini, Dimitrije Tucović” lazarevačkog Puls teatra. Smatram da je adekvatna za vreme u kom živimo. Tu su i predstave iz Amerike, Grčke, Crne Gore, Severne Makedonije… U 21. veku u teatru nije toliko bitna forma, nego ono što predstava pokrene u gledaocu, a to je pitanje posvećenosti u radu.
Sa iskustvom koje imate, kako vidite pozorište danas?
Vidim ga pre svega – ali ne samo – kao zabavu. Kao da ono samo treba da puni sale i da zabavi. Uglavnom je tako.
Za vreme Sterijinog pozorja jedno veče sam sedela sa pozorišnim kritičarima i videla sam kako oni zapravo razmišljaju kao i mi glumci. Ivan Medenica je tada rekao da je zaista potrebna edukacija publike i slažem se s tim. Ne mislim samo kod nas, nego je to šire gledano društvo šoping molova, društvo koje stalno nešto kupuje i neprestano treba da se zabavi…
Malo je predstava koje se igraju po pet ili šest godina. Danas i odličnu predstavu, koja bi i trajala, stalno „poklapaju” nove predstave… Da li je to dobro? Nekada su se predstave gledale nekoliko puta, ne mislim samo na ljude iz profesije, moji roditelji su to radili. Postojale su kultne predstave, neke od njih su bile komedije, a neke tragedije. Sve što se dešava danas povezano je sa neoliberalnim kapitalizmom u kome živimo, sad se sve plaća i ti moraš da zaradiš ozbiljan novac da bi mogao da pratiš, gledaš predstave, informišeš se.
Ne govorim sad iz pozicije nekog ko je bio deo Dah teatra, gde se predstava radila po šest meseci, nego i ako govorimo o Jugoslovenskom dramskom, i oni su radili predstave po dva, dva i po meseca…
Nikad neću zaboraviti, sretnem se kod kante za smeće sa Miodragom Radovanovićem Mrgudom, stanovali smo u istom kraju. Dah teatar je tad tek počinjao, a on mi kaže: „Šta je, gimnastiku radite u Dah teatru?”, i mene to malo povredi. A on mi kaže: „Pa ne jedite se Majo, znate kako je izgledalo kad je Stupica otvorio Jugoslovensko dramsko? Glumci su po šest sati bili u pozorištu”.
Ako imaš predstavu dođeš tri sata ranije, ugreješ glas. Ako nemaš, dođeš pre podne. Zašto se to izgubilo? Reditelji ne mogu sve da smisle za kompjuterom. Proba se zove proba zato što glumci probaju, pa usvoje, pa dođe ostalo. A sad je sve kao dlanom o dlan, radi se brzo i to se i oseća.
Ono što vidim, taj entuzijazam zaista prepoznajem samo u novom cirkusu. Kod njih vidim duh koji je nekad postojao i u pozorištu, oni rade s ljubavlju. Prošle godine su bili na Nišvilu, posvećeni su dramatugiji predstave, ne pokazuju samo tehniku… Novi cirkus je ono što mislim da je važno da su Nišlije videle.
Volela bih, naravno, da dovedem i neku od nemačkih produkcija, to je svakako ozbiljan teatar, ali to je nedostižno. Prvo, tehnički je neizvodljivo, Ivan Blagojević, direktor festivala, svake godine se bori za uslove. Jedva nam daju baletski pod, a postoje samo dva u Nišu. Nemamo infrastrukturu, a osim toga to košta. I da nađemo predstavu koja manje košta i može da se igra napolju, taj novac ne stigne do juga Srbije.
Hajde da budem blaga, a i da povežem kulturu i politiku, da kažem zašto smatram da su studenti važni – zato što se zalažu za promenu sistema u kome etičke vrednosti treba da budu osnov funkcionisanja. Razumem, mi nismo Nemačka, ali ko dobije novac za predstavu, treba i da putuje sa tom predstavom po Srbiji i mimo onog što nazivamo centrima. Tako se utiče na društvo u celini i tako se to društvo razvija.
Naravno, ima mnogo problema i to svi znamo. Trka za novcem uzima vreme, a vreme je proces. Dobra predstava može da se desi i bez temeljnog procesa, ali znamo i sami da je predstava, kao i komponovanje, nešto što zahteva posvećenost. Nije dovoljno da se samo dođe sa idejom. Malo me zamara da gledam predstave u kojima je sjajna ideja reditelja, ali glumcima treba više vremena da to usvoje.
Brzina uzima danak.
Apsolutno. I postavljati pitanja je bitno, misliti. U tom kontekstu još ću jednom istaći da mi je važno što festival otvara predstava „Srpskoj omladini, Dimitrije Tucović”.
Direktor festivala Ivan Blagojević je za moto festivala izabrao „Igrati ili ne igrati” jer zaista živimo tu dualnost koju živi Hamlet, asocira na biti ili ne biti, što se svako misleće biće u ovoj zemlji često zapita. Pitanje zapravo glasi: koji to način života mi želimo da živimo? To nije pitanje ko je predsednik ili premijer, neke stvari su prosto pitanje odgovornosti.
Isto tako, kvalitetni ljudi treba da imaju pozicije na kojima mogu da rade svoj posao. I festivali svoju publiku uče kulturi življenja, u tom kontekstu mislim da će finska predstava „Leti, leti” za Nišvil biti vrlo zanimljiva, to je koncert-predstava, ali na jedan vrlo složen i zanimljiv način.
Dolaze dve predstave iz Severne Makedonije, „Vanvremenske priče” i „Delirijum tremens”, oni još uvek neguju vrlo posvećen rad. Trupa Omma iz Grčke, upravo na tragu svega ovog o čemu pričamo, uradila je predstavu sa vizantijskim pojanjem, oni hoće da se vrate ritualu, pokušavaju da pobegnu iz aktuelnog rukopisa pozorišnih predstava. Moramo se vratiti posvećenosti, da se setimo da je teatar krenuo iz rituala, da imamo taj odnos prema stvaranju.
Kakvo nam je pozorište potrebno danas?
Ono koje promeni temperaturu.
Setim se uvek Jovana Ćirilova koji je, kada je predstava dosadna, umeo da gleda kao dete u plafon ili po gledalištu, umeo je to da dozvoli sebi, da bude kao dete, to bi dete radilo kad mu je dosadno. Nije važno koja je forma upotrebljena u teatru, bitno je da mi promeni temperaturu.
Forme smo videli, znamo, tehnika je važna, mladi reditelji imaju odlične ideje, ali džaba je sve ako me ne pokrenu. Volim cerebralni teatar, ali i teatar koji doživim telesno. U ovom vremenu u kom živimo ulazimo u petu dimenziju, moramo spojiti i telo i srce sa mozgom.
Volim sve forme, studirala sam na Akademiji u Novom Sadu, a dve i po decenije sam radila laboratorijsko-fizički teatar i mislim da to u dvadeset i prvom veku treba da se spoji. Svest ljudi ima više krugova pažnje, o tome govore i Mejerholjd i Stanislavski. Tamo se važno vratiti, u tom pravcu treba da idemo kao čovečanstvo.
Veliki letnji popust na „Vreme“! Samo kliknite ovde, odaberite pretplatu i podržite redakciju u nezavisnom radu.
Ko zapravo politizuje Festival scenarija u Vrnjačkoj banji i da li je Srpska napredna stranka napravila festival za sebe i svoju kulturu
Barem desetak festivala različite muzike biće održano do kraja avgusta diljem Srbije, nekoliko njih čak i istovremeno
Bivši niški odbornik tužio je pisca Dejana Stojiljkovića zbog nanesene duševne boli koja je trajala tri dana a počela, koicidencijom, dan nakon što je Stojiljković studentima predao svoju nagradu „11. januar“
Producent šest od devet filmova Glavnog programa Festivala filmskog scenarija u Vrnjačkoj banji je Željko Mitrović. Javnosti se to nije dopalo. Producent festivala Marko Jovičić kaže da nije imao drugu opciju
Popularni film „Meri Popins“ sa Džuli Endrjuz nije za sve uzraste, zato što u njemu ima uvreda po rasnoj osnovi
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve