Miris stvarnosti

Razlog dolaska Rajka Grlića, hrvatskog filmskog reditelja, u Beograd je Plaketa za izuzetan doprinos filmskoj umetnosti koju mu je Jugoslovenska kinoteka dodelila prošle godine. Tim povodom, u Muzeju Kinoteke prikazana je retrospektiva Grlićevih filmova.

Rajko Grlić nije bio u Beogradu 12 godina, dok su njegovi filmovi U raljama života i Za sreću je potrebno troje prikazivani na jugoslovenskim televizijskim programima. Pored tih, u vreme dok je bio među prvim rediteljima SFRJ, Grlić je snimio i filmove Samo jednom se ljubi, Bravo maestro, Kud puklo da puklo… Između Čaruge i Žozefine, Grlićevog prvog i jedinog igranog filma u Hrvatskoj, nije snimao deset godina. Jedan je od osnivača i vlasnika Motovunskog filmskog festivala.

„VREME„: U Muzeju Kinoteke prikazuje se vaš dokumentarac Novo, novo vrijeme o poslednjoj predizbornoj kampanji za predsednika Hrvatske. Do Beograda je stigla priča da ste početak kampanje Stjepana Mesića snimili slučajno, prateći nekog drugog kandidata.

RAJKO GRLIĆ: I za ovu priču, kao i za druge, važno je da dobro zvuči, faktografija uopće nije važna. U trenutku kad smo Igor Mirković i ja prvi put radili razgovor s Mesićem, on je, po tada rađenim anketama, imao manje od tri posto šanse da postane predsjednik, bilo je jasno da je izabrao taktiku koja ga može uzdići na više mjesto. Prvi kadrovi koji su ušli u film pravljeni su kad je on na ulici ubjeđivao ljude da potpišu za njegovu kandidaturu. Tada se vidjelo da ima nešto što drugi nemaju. Međutim, bilo bi smiješno reći da sam se kladio na njega, ali – ja jesam dobio neke novce.

Na premijeri filma zahvalili ste se političarima – svojoj glumačkoj ekipi…

Uvijek sam radio s poznatim glumcima. A političari su, barem u Hrvatskoj, preuzeli glumcima sve prve stranice, drže svoje televizije, svoje novine, pa mi se činilo da zbog komercijalnosti filma treba imati aktualne glumce, dakle, političare.

Uostalom, njihova je profesija da budu slikani i da znaju praviti maske koje onemogućuju da se prodre do njih. Igra pravljenja filma ima smisla ako čovjek uspije proći kroz tu masku. Mislim da smo uspjeli, da smo ih uhvatili u komadićima koji dosta kazuju o njima, a zatim da smo od tih snimaka komponirali kompoziciju koja ima karakter igranog filma. Probali smo da dokumentiramo nešto što se na ovim prostorima nikada nije dokumentiralo. Da odgovorimo na pitanje ko su ti ljudi koji se tako sudbonosno igraju našim životima. Činilo mi se da je to važno.

Da li ste saznali odgovor?

Ne. Cilj je da predstavimo to biće koje se zove političar, koje je ovdje bilo nadnaravno, u što više dimenzija ne bi li ljudi shvatili ono što je na Balkanu toliko potrebno shvatiti: da su političari promjenljiva kategorija. Film nije pravljen da kaže kako je Franjo Tuđman ovakav niti da je Mesić nešto drugo. Ovo nije bio pokušaj naše kampanje za ili protiv nekog. Pratili smo kronologiju, pustili smo ih da sami pričaju, i trudili smo se, koliko god je to moguće, da ne podučavamo, ne dociramo. Opasna je bila to igra. Imam vrlo jasna politička uvjerenja, ali smo se i Igor Mirković i ja trudili da ne tumačimo i namećemo svoja uvjerenja.

Pripadate grupi reditelja koja, zbog mesta studiranja, čini „prašku školu„. Kako bi izgledao film praških đaka?

Ne znam. Mi smo sto puta dogovarali razne omnibuse koji se, nadam se, nikad neće ostvariti. Mi smo u Prag došli s prostora koji sebe ozbiljno shvata u prostor koji sebe ironizira ne bi li se ozbiljno shvatio. To su dva vrlo različita pristupa. Mi smo neka vrsta mješavine, što svako na svoj način prikazuje.

Vreme velikih promena i događaja nemetnulo je tezu da je nastala vladavina dokumenta, da je igrani film suvišan.

Rado bih napravio igrani film za koji bi svi vjerovali da je dokumentarni, i obrnuto. Mislim da je to krajnji cilj ove igre koje se mi igramo, da fikcija miriše po stvarnosti, a da stvarnost miriše po fikciji.

Da li se u Hrvatskoj prikazuju vaši stari filmovi?

Moji filmovi nisu desetak godina imali pravo života ni u kinima, ni na TV. Čuo sam da ovdje jesu. Lani je HRT pustio neki kadar koji sam napravio. Stranci su imali problema da naprave retrospektive. Nisu im davali moje filmove – politički nisam bio podoban.

Motovunski filmski festival je nadrastao staru i veliku Pulu.

Htjeli smo da napravimo jedan mali festival, ali smo se pojavili u trenutku kad je državna politika pokretanje novog festivala smatrala atakom na sebe. Ustrojstvo je bilo jako nervozno jer je osjećalo da odlazi i napravili su veliku buku povodom Motovuna, što je od malog događaja napravilo veliki. Motovun je neka vesela tačka u svemiru. Nije pravljen da uništi drugi festival, već da pomogne filmu.