Luđak je vječno dijete

Knjiga nad knjigama Mirka Kovača je kratki roman Životopis Malvine Trifković. Tako je na mojoj ATP listi: na čelo te liste probiju i priče Rane Luke Meštrevića, Slike iz obiteljskog albuma, Tripo Đapić, teškaš; Putovanje s Tinom, Sjećanje na šarenu pticu, Noć i dan, sva poglavlja o udbašu Kuzmi (Uvod u drugi život, Kristalne rešetke), „Kalendari“ iz romana Vrata od utrobe, poslednje poglavlje romana Grad u zrcalu. Pa volim scenarije za filmove Mali vojnici (da nije bilo generalnog štrajka u Francuskoj, u Kanu, taj film bi krajem šezdesetih dobio Zlatnu palmu, reditelj filma Bato Čengić), Lisice, Duvanski put, Okupacija u 26 slika; pesma Zdravica za sretnu novu 1973, i stihovi

Bit će holodno.
Bit će golodno.

Sve je to napisao onaj dečak što „umoran od branja oraha, zaspiva na rubu trpeze“.

Pa volim Kovačeve stranice o Bunjuelu i snovima, scenu M. K. sa Evom Balaš, Evom Ras na Kalemegdanu, zagledani u daleku pticu, sve njegove stranice gde se pominje Miro Glavurtić, pa poglavlje M. K. i Dragan Lubarda u novom romanu, autobiografskom romanu M. K. Nisam pročitao to poglavlje, ali verujem Kovačevom daru…

E, ali kada sam dobio od Kovača „na ruke“ novo uređeno izdanje romana Ruganje s dušom više nisam bio tako siguran da je Malvina… njegova najbolja knjiga. Često se vraćam toj knjizi i ona me uznemiri. „Tako sam uznemiren“, tako bi Kovač rekao. Ovaj roman prvi put je objavljen 1976, a u posveti Kovač mi ovako piše na novom izdanju: „Dragi moj Bota, ovo je ruganje, prevod onog apstraktnog u stvarno…“ Pa se malo Kovač pošprdne, ali godi nehaju taštine: „Sve ostalo znaš bolje od mene. Tvoj M. Kovač, Rovigno, 05. 05. 2007“

JER OBITELJ BEZ KURVE, LUĐAKA

I BAREM JEDNOG IZRODA NIJE POTPUNA: Dve stvari učinile su da se sudbonosno zagledam u ovaj нови Kovačev roman:

1) Scena Anđula, dečaka sa d(j)edom Jozom, ili partitura za muzikalni suicid.

2) Finalno poglavlje, „Vječno žuđeni spas“, Goja i Anđul ili odbrana porodične nesreće. Luđak kao plemićki grb.

Obe ove scene su autobiografske. A kako to znam, to će Kovač razumeti. Ovaj bi roman mogao nositi naslov Pad kuće Birš (kao Pad kuće Ašer) ili Propast obitelji Birš. U prvom poglavlju „Kratko rodoslovlje“ je osam portreta članova porodice Birš. Ta porodica je starinom iz Sente, mađarsko-srpskog porekla sa natruhama ciganske krvi. Zbog lepote i otmenosti.

Roman počinje u vreme smene carstva u Hercegovini: dolazak Turske, i okupacija Austrougarske. Kovač veli da su mnogi došli u Hercegovinu „kao državni službenici, inžinjeri, graditelji, avanturisti… I dan-danas u Hercegovačkim župama postoje prezimena kao primjerice Bezer, Šteferl, Vegar, Vizner, Šetka, Ereš, Svelch, Deak, Žuvelek… Beidnegl… Paranos… neka su od tih prezimena postala brojna bratstva ljutih Hercegovaca, kako je govorio stari Meštrević, a to znači da im je rodna gruda i vjera u Boga preča od morala, dobra, prijateljstva, ljubavi, pa čak i od vlastita života“.

Bilo je važnih odlazaka i u suprotnom pravcu, samo to Kovaču, kome je omiljeni igrač Šekularac, nije, baš, navijački odgovaralo. Na granici stoleća Đuro Bobek iz Trebinja krenuo je u pečalbu u Zagreb. Radio je na železnici (Kovačev životni san…) i sa Marijom Ulčar živeo je tik iza železničke stanice, u naselju Trnje. Onda su došla i deca Fridrih, Vilim, Stjepan, Olga i Oto. Stjepan Bobek, najbolji jugoslovenski fudbaler u povesti, kapiten Partizana više od decenije.

Roman Ruganje s dušom mogao se zvati i Smrt Elide. Kovač je Elidu stavio u centar priče „na samrtnu postelju jer je samo ona mogla okupiti oko svojega odra rasutu i otuđenu rodbinu“.

Pa, ipak, dva glavna lika u Kovačevom romanu su Anđul i Goja Birš. Dva junaka najbliža piscu i dva моја lica.

Goja Birš: „Krsno ime bilo mu je Gojko, po želji Josifova kuma Stevana Zimonjića (pa slijedi junačka, porodična legenda znamenitih junaka Zimonjića)… na krštenju u pravoslavnoj crkvi, kad ga je Stevan držao na rukama, imao je šest mjeseci, pripovijeda se da ljepše dijete u toj crkvi nikad kršteno nije… Nakon desetog mjeseca dijete se počelo deformirati; šake i stopala ostali su iste veličine kao pri rođenju, glava se razvijala, posebice čeone kosti, a u trećoj godini još ne bješe prohodalo, niti je riječ izustilo, samo je mumljalo glasom odrasloga. Kada ga je kum vidio tako nakazna, rekao je da to dijete ne može nositi ime njegova oca; neka se odsad zove Goja. To mu je ime naknadno upisano u crkvene knjige; pod tim je imenom živio 33 godine.“

E sad bi ovdje došao rez. Ili Kovačev omaž obeleženim, nakazama Dostojevskog, Foknera, sve tamo do luda kod Šekspira i Jana Kota. Ruganje s dušom je roman o ludi: „Jer obitelj bez kurve, luđaka i barem jednog izroda nije potpuna.“

Drugi glavni lik je Anđul, pisac koji piše hroniku porodice Birš. Anđul od anđeo je autobiografski portret, kao na slikama starih majstora. Anđul, ili M. K. Anđul je kopile, posvojče Elide. Majka mu je od loze Meštrevića. Rodila je Anđula u šesnaestoj godini:

„Vele da je mlada majka umrla onog dana kad je svoje dojenče, u njegovom osmom mjesecu, odbila od sise.“ I, kako to biva u dobroj tragediji „za mladom majkom otišla je i njezina mater. Mještani bi rekli od tuge za svojom jedinicom“. S detetom je ostao d(j)ed Jozo. Kod majstora se melodrama prekine na pravom mestu. Melodrama se prekida promenom ritma u sudbini te grane porodice Meštrević. Nove Rane u lozi Meštrevića ili omaž Daglasu Sirku. Autobiografski je i mig prema Kovačevom uzoru N. V. Gogolju: „Anđul je nosio svoj ptičji profil… Poduži nos nakalemljen na protegljastom licu…“

U SENCI SUNČANE ZVEZDE: Prekidam ovu fusnotu i evo me do slike zbog koje sam opčinjen ovom Kovačevom knjigom. Slika muzikalnog suicida u osmom poglavlju. Kovač je redak svat među piscima, i u modernoj svetskoj književnosti, u čijoj prozi postoji čitav katalog samoubistva. Enciklopedija suicida. I evo ih kao glumci dečak Anđul i d(j)ed Jozo. A svetlo kao kod Terensa Malika u filmu Božanstveni dani. Puno, raskošno svetlo Sunčane zvezde. Ova je slika Kovačeva trauma iz detinjstva i voleo bi je, to sam siguran, Akiro Kurosava. Anđul ovu scenu čita iz rukopisa Elidi na samrtnoj postelji. Slika „djeda Joze koji se lagano spustio na zemlju ispod murvine krošnje i legao na bok. Tako iskošen otkivao je kosu za sijeno. Položena na nakovanj odjekivala je kroz selo cin-cin-cin, već od ranog jutra. Isprobavao bi je s tri ili četiri otkosa koji fijuknu kao zmija u travi. Zabodena na kosište, s dva bapka za držanje, kosa je lovila zraku po zraku jutarnjeg sunca. Očistio bi je šakom vlažne trave. Onda bi umočio beleđiju u rog-vodir privezan oko bedra. Oštrio bi je sigurno i spretno u stalnom igranju palca koji je otvrdnuo i već otporan na njezin rez. I beleđija dahće u svako doba dana, sve do podne, kad se o ručku i kosac i kosa povuku u hladovinu. Tako se i Anđulov djed izvalio na padinu, na onaj uvaljani ležaj od trave, u hladu murvine krošnje. Rub kose oštar kao plam prešao je palcem. Onda je samo jednom prevukao preko grla, blago kao gudalom, ali dovoljno da se ne vraća po drugi put“.

Kako je veličanstvena likovnost ove slike. Kao kod nekog od velikih Holanđana, ali je tu, za novo izdanje Ruganja s dušom, presudan uticaj Bobe Matić. I kako je precizan Kovačev jezik, presijavaju se predmeti iz rekvizitarija kosca: nakovanj, kosište, bapak, beleđija, rog-vođir… Kovačev kosački jezik, pa spiritistički jezik, jezik antikvara, medicinski jezik, jezik lekara veštaka, jezik boja, kao jantar boja; apotekarski jezik, trgovački jezik, religijski jezik: jevrejski, katolički, istočno-pravoslavni; klesarski jezik, jezik fotografa, bokserski jezik, jezik duhanara, udbaški jezik, jezik fratara…

Nijedan jugoslovenski pisac nije takav virtuoz u jeziku kao Mirko Kovač. U svojim pričama i romanima, scenarijima, dramama, esejima, Kovač je podigao spomenik (pamjatnik) нашем jeziku (pa nek ga svako zove kako mu odgovara). Koliko je tu pohranjeno blaga, koliko zaboravljenih reči koje više niko ne koristi: smira, lukšija, opogani, trina, potajice, začađila, uždio… Miljenko Jergović je otprilike rekao kako u Kovačevom jeziku ima više lepote nego u prirodnim lepotama Hrvatske, a ja licitiram (i) dalje: ima u tom jeziku lepote više nego u pejzažima Crne Gore i Hercegovine… Jani Rico u slavu Kovačevog jezika: I reči su/ žile/ kroz njih teče krv/ kad se reči pomešaju/ koža papira se/ zapali crveno/ kao/ u ljubavnom času/ koža muškarca/ i koža žene. U znaku Erosa je Kovačev jezik.

A u antologiju opisa suicida M. Kovača ide i farmaceutsko ubistvo Julke Dumče, najbolje družbenice Malvine Trifković u vaspitalištu Sv. Majke Angeline: „Ključ od čekmežeta držala je u jednom džepiću svoje podsuknje. Kad god sam htela da otvorim čekmeže, uvlačila bih ruku ispod njenih haljina. Ona je bila rada, da ga što duže tražim… I kao što sam Bog može da se naruga, tako se gotovo preko noći njeno lice i telo nagrdilo bubuljicama. U to doba ja sam samo skupljala adrese ljudi koji su nudili svojim preparatima brzo izlečenje…: Ko rabi Karasi krem, brzo izgubi puhice, lišajeve i kožne ospe… Julka je tražila da je izoluju pa je voditeljica Petronela Barota mene preselila u četvorku i još naložila da se iz Julkine sobe iznese ogledalo, da se udare mlečna prozorska okna, i da se njena posteljina, uvek zamašćena, menja svaka dva dana. Njen stric Eugen Dumča, gradonačelnik Sentandreje, jedini je muškarac koji je kao posetilac ušao u spavaonicu Doma Sv. Majke Angeline. Svi predmeti kojima je mogla sebi naškoditi bili su uklonjeni iz njene sobe, pa ipak, jednog jutra, baš uoči Svete Trojice, dok se rascvetavala lipa u dvorištu, Julka Dumča, uzela je sebi život i osvanula mrtva u svojoj postelji, s debelim slojem pudera na licu.“ Danas, danas kad ovo pišem je Sveta Trojica.

I teku samoubojstva kod Kovača sve do neveste u romanu Grad u zrcalu. Scena s nevestom počinje karnevalski, jedan ostareli harlekin poziva namernike i turiste da uđu u Sponzu, pa da im ispripoveda povest te čuvene građevine Dubrovnika. Uđe s njima i dečak M. (ili dečak Anđul), i tu u Sponzi, u Divoni, u staroj carinarnici „potkraj jednog stupa ugleda mladu u bijeloj vjenčanici… Golubovi su prhnuli i uzletjeli, svatovska povorka uputila se u katedralu“.

Dečak u potrazi za ocem, gluvari Raguzom i na Gundulićevoj poljani (Osman počinje uzdahom. Počinje taj junački ep sa: Ah…) ponovo ugleda nevestu kako, kao u De Sikinom filmu Vrt Kontijevih, zamače ulicom Lučarica. Nestane odbegla nevesta u labirintu Dubrovnika. Odiseja dečaka gradom u zrcalu završava se kod Buže. Dečak kroz maleno okno ugleda morsku pučinu, na pučini brod, „na rubu stijene… odbjeglu nevjestu… a sasvim daleko, na obzoru, tamo gdje se more spaja s nebom, spremala se nevera, pa je sve češće lampalo…

Povjetarac je nešto pleo i mrsio oko nevjestina struka, a kad bi malo jače puhnuo, pripio bi vjenčanicu uz njezino tijelo… Htio sam gurnuti neki kamenčić niz liticu kako bih je izazvao da se okrene i pogleda me… Ono što bješe naumila, nevjesta je… izvela, otisnula se sa stijene i poletjela kao kakav golemi galeb. Povjetarac je napuhao njezinu vjenčanicu, a bijeli veo lepršao je… a onda se naglo otkvačio i kao pahulja odletio na drugu stranu, prema izbočini stijene. Nevjesta je vjerovatno još letjela, ali je iz svoga kuta više nisam mogao vidjeti…“

Ovaj bih esej o Kovaču mogao nasloviti Kosac i nev(j)esta, ili kod majstora su sva samoubistva estetska. Suicid kao lirski čin. Nevjesta iz Grada u zrcalu kao Nike od Samotrake. I neka bliska patnja sad mi ne da u san da utonem. Najpouzdaniji svedok je dečak, dečak strašne slike pretvara u lirsko: pootvara rane svjetlosti plave, žive kao krv.

ROSA I RUŽA KAO RIMA: Blistavost propadanja porodice Birš – to je ta druga scena koja me trajno uznemirava, uznemirava i ushićuje u Ruganju s dušom – poslednje poglavlje „Vječno žuđeni spas“.

Poslednje poglavlje kao poslednja odbrana (i dani) pada kod kuće Birš. Poslednji odeljak je odjecano čudo, etida bola: „bol i jest… dio obiteljskog ponosa“. I zato je Kovač odlučio da dva poslednja glumca u finalu romana, dva glumca na rubu pameti (i scene) budu Goja i Anđul. Porodični luđak i hroničar povesti porodice Birš. Kakav oni tu igraju božanstveni dupli pas. I kakav prezir prema građanski uređenom svijetu. Ovo poglavlje je pohvala lude, lude koja još od vremena Šekspira, svet razume bolje od drugih. Luda razumije tajnu šifre sveta. On je zaumni, brzopotezni igrač. Scena ritualnoga kupanja Goje, u vrijeme Uskrsa, završava se rečima Elide koja je „vjerovala da se obiteljska luda rađa tako što se u nju slijevaju ostaci maloumlja svih predaka, sa ženske i muške strane: Goja je rođen da bi se s njim ugasila naša loza“.

Anđul odvodi Goju iz zavičaja, do samostana Sv. Križa u primorskom gradu, to je azil za umobolne. Nije to nimalo slučajno kod Kovača što je doživotnu skrb u prihvatilištu za Goju obezbedio Antun Birš. Njegov moralni sabirnik pod najvećim je upitnikom od svih članova porodice Birš. On je kao poslednja hulja orobio (antikviteti) i obeščastio Elidu na samrtnom odru. E to je Kovač. Anton je ovde u drugoj ulozi. Druga strana zvona njegove duše.

Luđak je vječno dijete i gledaj kako počinje poglavlje o Goji i Anđulu:

„Kad luđak ostavlja rodni grad (ili selo ili svoju kuću) prati ga ptica. Dolijeće iskosa kao da je samo jedno krilo zabodeno u zrak.“ Ovako počinju elegije i još je to refren za Anđula čiji pticoliki profil podseća na profil Kovačevog uzora N. V. Gogolja. Anđul brižljivo bira stvari koje će staviti u Gojin kovčeg. A Goja uzima šaku pepela i svoj kostim krsti kao: „Halju od pepela“, ili kostim kao večna kuća.

Elegija je osnovni ton u ovom poglavlju: „Goja je vjerovao da se sunce svaki put utopi u mračnoj provaliji i da stoga pjevaju ptice… Goja bi ujutru trčao i da ga dočeka i mahne mu ali bi se njegove nogavice natopile rosom… pa bi zastao i zasukao ih do koljena da bi mogao nastaviti sve dok ne bi lipsao od umora, a onda pao u travu ližući rosu vlastitim jezikom.“

Goja u dosluhu, u apsolutnom dosluhu s prirodom, ili luda kao vilenjak: Goja u pčelinjaku ugleda staru cipelu; nekada ju je nosila njegova majka a uzani remen na kopču vezala je ispod gležnjeva… Goja jasno vidi majčina stopala blistava od rose kako spretno skakuću.“ Rosa i ruža kao rima: „Ahmetova kočija stiže; ona će ih izvesti izvan grada i proći pokraj kuće u kojoj je Goja proveo dobar dio djetinjstva, a potom će se uputiti na kolodvor… Goja u ruci drži ružu, čupka latice i baca ih dok kočija odmiče makadamskom cestom.“ Luda ili krik ruže i Oto Tolnai u terci s Kovačem:

draga dušo nisi
čula krik
Nisi čula krik
zadavljene ruže.

Mirko Kovač, Oto Tolnai i Danijel Dragojević tri jugoslovenska pisca, tri irska jugoslovenska pisca koja su već odavno zaslužila (ja sam im je već uručio) Nobelovu nagradu.

RASPET KAO SVETA LUDA: Luda ima velike trenutke lucidnosti: „Sijaš se na suncu kao zmija… i zamahne rukom kao da će udariti Anđula po licu, ali to je ispao samo blag dodir.“

Bliskost dva porodična izroda, ili Anđul u ulozi zaštitnika. Goja se seća Anđula u vreme detinjstva, u vreme svetkovine:

„Dječak začešljan na Uskrs.

Opet nešto bulazni, kaže Ahmet.

Potjeraj konja, Ahmete, reče Anđul. Radi ono za što te Bog stvorio. I ne bulazni o stvarima koje ne rezumiješ.“

Sledi mitska, gradska scena tuče u kojoj je Anđul „tri puta bacio na zemlju cara uličnih razbojstava, nekog Makuša“. Bila je to osveta razbojnicima koji su maltretirali i izrugivali se s Gojom. To je autobiografska slika, Kovač je u mladosti jako držao do ulične časti. Anđul kao zaštitnik lude, zaštitnik porodičnog bola i prezir prema utvrđenom, palanačkom, građanskom poretku ponašanja najbolje se vidi u kadru iz vlaka. I ta scena počinje lirskim prologom:

„Goja se penje na papučicu putničkog vagona prvog razreda, zanesen trzajem, snažnim i neprirodnim, jer prekida pupčanu vrpcu zavičaja. Za to vrijeme dvije sleđene suze opeku mu lice.“

Ceo ovaj poslednji odeljak je na rubu fantastike:

„Najednom, hitrinom laste koja se zabija pod strehu državnog magazina, pojavljuje se majka u crnini; ona donosi miris pčelinje ljubice. On vikne izustivši njezino ime.“ U čistom kupeu šaroliko društvo i mlada majka s mališom: „ona svaki čas ustaje da bi primirila i obuzdala svojega vragolastog dječačića koji zadirkuje ljude u kupeu… Postaje nesnosan, a onda se okomi na Goju, koji trpi i mirno podnosi to zločesto dijete. Anđul se ljutito i prijetećim glasom obrati ženi:

‘Smirite to derište ili ću to ja učiniti.’

‘Ako budeš zločest, obrati se žena svom djetetu, bit ćeš kao i ta luda. Ne zadirkuj ga, može te ugristi. Ne diraj rukama njegove bale i sline da se ne zaraziš.’

‘Ta je luda u odnosu na vaše dijete dobra i pitoma’, upusti se Anđul u svađu, ali to čini smireno… ‘U vašem potomku, mamice raste gad. Vjerovatno budući zločinac. Možda oceubojica. Ili će majku ubiti na spavanju. Ako gada ne obuzdate, oboje ću vas izbaciti iz kupea.’

Žena se pokuša suprotstaviti, ali je dočekaše dvije-tri Anđulove pljuske, a dječaka privede za uho i reče mu da će ga tako držati i još jače stezati sve vrijeme putovanja, Anđul im je ulio strah, nakon toga bilo je mirno u kupeu.“

Ova je slika pisana za Luisa Bunjuela i onda sve krene ka lirskom smiraju. Jer kao što postoje vesela samoubistva, tako postoje, odvajkada, i vesele lude:

„Prikovan za staklo, raspet kao света луда, Goja se raduje što se sve kreće, proniče i srlja u propast, a on miruje. Mala oronula stražari – bogomolja izgubljena je u daljini. Sunce se premješta s jedne i druge stane, kao da se utrkuje s vlakom. Ptica umorna od lebdenja munjevito slijeće u krošnju. Ona je izgubljena u pitomini koja sve više nadolazi i širi prostrano mediteransko obilje. More se ukazalo u izmaglici i treperenju, a izlazak iz vlaka popraćen je kričanjem galebova, pa ih je Goja, cijelim putem do samostana vjerno oponašao. Anđul ga nikad prije nije vidio tako vesela.“

Valja, zna Kovač, veselo i otmeno, stupiti u carstvo s(j)ena:

„Goja je počeo tiho jecati posmatrajući dragi Kristov lik kako se malim ljestvama uspinje do vlastita stratišta; čini to odvažno, jer zna da će njegovo stradanje donijeti dobro drugima. Pa ipak, Krist naglo zaplače, jer je ostavio nekoga tko mu je drag. Goja tada položi glavu u Anđulovo krilo…“ Kristove suze za ostavljenog Goju i suze za nesrećnu Porodicu Birš jer: sve nesrećne porodice…

„Svijetli prostor iznad crkve presjeca uže: crni simbol porodičnog klatna pomiče se tamo-amo. Kad zvona stanu, uže nikako da se umiri. Kao da se spaja neki onostrani šum s postojećim vremenom.

Sa zvonika prhne jato ptica kao uznemireno lišće.“

SUMNJA JE PUKOTINA: Kovač je daleke 1963. napisao pjesmu Evo knjige u koju nema sumnje:

Život će odbiti da
prizna sebe
ako se oduzme bol.

Sva u znaku bola je i Kovačeva priča Pukotina koja ovako počinje:

„Negdje koncem ljeta 1963. godine, nakon pokopa na trebinjskom groblju i oproštaja od prijatelja, prišao mi je zagonetan čovjek zamolivši me da mu posvetim, zeru vremena…“

Sledi ispovest čoveka koga je ošinula 1948, i koji je iskusio pakao mađarskih, emigrantskih, logora. Fehko Jančić uređivao je, nakon povratka iz Mađarske, jednu čudnu biblioteku:

„U knjigama se javljaju pukotine, pa makar ih napisao i sam Gogolj. Znam da je nezahvalno to što radim, ali imam potrebu dopuniti tamo gdje zjapi! Pa čak i odstraniti ono što mi se čini da nije u redu. Ili jednu riječ zamijeniti drugom. A sad ću da užežem svijeću i da vam to pokažem na primjeru vaše knjige.“ Kovač u ovoj nakani nije dao nesrećnom uredniku podršku, pa je nakon dva dana grizodušja došao do njegovog ćumeza, da ga, ipak, ohrabri. Zatekao je u sobičku milicionere i islednika, poznanika (Fehmo Jančić počinio je samoubojstvo): „… iskrsnula je jedna neobična stvar koju ni mi milicajci nismo u stanju da odgonetnemo. Tu bi nam ti mogao pomoći. Sve ove knjižurine ovdje, umazane su i govnjive. Tu je nešto dopisivao i prepravljano, pa opet brisano i žvrljano; budala nije imala drugog posla. A samo jedna knjiga je čista. Doduše, i ona je isprljana, kao da je nešto pokušavao da ispiše ili ispravi. A onda je i to gumicom izbrisano. Koja je to knjiga? – upitah.

Проклета авлија„.

Siguran sam da ni nesrećni urednik iz priče Pukotina ne bi imao nikakvu primedbu na novu verziju Kovačevog romana Ruganje s dušom. Što se mene tiče ovaj roman nema nikakvu пукотину. A onu pticu što leti romanom Ruganje s dušom nacrtao je veliki majstor linije Dragan Lubarda. Evo, brzojavom šaljem je Kovaču, na ruke:

Svjetlost, svjetlost…/ u koju ptica leti/ od planete do planete, / tamo ti pišem, pozdravljam te.