Loš asketa i umorni hedonista

U svojim Mislima, raspravljajući o pojmu “beskonačnosti ništa”, Blaise Pascal kaže: “Veličina čovjeka je u tomu što je svjestan vlastite bijede”, i upravo mi se ova rečenica čini najprimjerenijom, zapravo jedinim mogućim polazištem za iole pristojnu artikulaciju dnevničkih zapisa, “dugih godinu dana” (od jula 2022. do jula 2023. godine), koje je s puno lucidnosti, distancirane ironije, pronicljivosti i raskošne spisateljske vještine Kruno Lokotar vodio i objavio u knjizi naslovljenoj Limited edition. S nepodnošljivom bi se lakoćom pojednostavljivanja mogla ta knjiga podvesti pod egidu priče o neumitnoj prolaznost vremena, odnosno našoj naivnoj, ali i neuništivoj iluziji da ako ga već ne možemo zaustaviti, obuzdati, onda mu možemo barem (pokušati) doskočiti, “stvaralački” od njega otkidajući fragmente našeg života i bilježiti ih u raznim formama, pa i dnevničkoj (ne uvijek nužno kao književnog i/ili umjetničkog djela), vjerujući da se tako možemo izboriti za nekakav “bolji dio sebe”, za bolje dane, koji naravno gotovo nikada ne dolaze, jer pravo je pitanje: jesmo li u tom procesu traženja uopće na pravom putu? Pozivajući se na Kafku i njegovu sentencu “cilj našeg puta je da nađemo put do našeg cilja”, jasno se nazire i odgovor: svjestan ograničenja začaranog kruga u kojem se nalazi(mo), Lokotar iz njega i ne pokušava naći izlaz, zna da je to jalov posao, ali uporno vodi ovu unaprijed izgubljenu bitku s (be)smislom vremena, jer “uljuđenom” čovjeku ne pristoji predaja, ma koliko ta borba bila (u)zaludna. A, gospoda “od duha”, tako rijetka na ovim našim nekada zajedničkim prostorima (i uopće), upravo se i prepoznaju po tomu što ne pristaju na prosječnost, banalnost, ideološke, vjerske, kulturološke i ine stereotipe (za)danosti, već uvijek traže nešto drukčije, bolje, a među takvima se nesumnjivo nalazi i Kruno Lokotor, kojeg je Bog “kaznio” samom činjenicom da ga je obdario talentom, radoznalošću, snagom moći prepoznavanja i oblikovanja onoga što je Alfred North Whitehead nazvao “pustolovinom ideja”.

foto: promo

SVET U ZRNU PESKA

Koliko istaknuta, Lokotar je i neuobičajena ličnost zagrebačke i uopće hrvatske književne i kulturne scene. Urednik i izdavač niza značajnih književnih i inih naslova humanističke provenijencije, organizator, suosnivač i animator važnih književnih festivala, nagrada, sajmova knjiga, kulturnih manifestacija itd., pun alternativnog naboja i kritičkog otpora sveprisutnoj provincijalizaciji i komercijalizaciji društva, ali i (zlo)duhu (ne)vremena u kojem živi, sva je ta svoja urednička i intelektualna znanja i iskustva, druženja sa nizom istaknutih, a još više anonimnih osoba, opušteno, ali i duboko emotivno – posebice kada se prisjeća svojih roditelja ili rodnog Daruvara – dnevnički (za)bilježio, provocirajući higijeničare i kulturtregere svih vrsta i boja “priznanjem” kako je pojedine pasaže dnevnika pisao naknadno. Ne kako bi se (po)služio nekakvom naknadnom pameću (“krhko je znanje”, pjevao je Dobriša Cesarić), već kako bi vlastitom nespokoju pružio mogućnost “racionalizacije” (ne)pojmljivog (be)smisla koji nas okružuje i tako ispisao, ma koliko bijedna bila, “historiju naše/osobne povijesti”, povijesti onog podnošljivijeg dijela nas samih.

Književnost, umjetnost, kultura nesumnjivo oplemenjuju, ali dobro znamo da to i nije baš uvijek tako. U tom je pogledu logorologija više nego znakovita opomena kako civilizirani svijet može tako olako, čak radosno (s)krenuti u masovne zločine i počiniti strašna zla. I Lokotar, dobro znajući koliko su dometi duha ograničenog trajanja, vlastitim pismom pokušava i na maestralan način to i uspijeva: (os)misliti reduciranu stvarnost, nalazeći “svijet u zrnu pijeska, držati beskonačnost na dlanu ruke i vječnost u jednom času”. Dakako, ne da bi je (pro)tumačio, već da bi je obogatio. To je osobina svih “lucidnih sanjara”, kako se autoidentificira autor, i priznaje kako mu je to “donijelo poneko olakšanje, ali i mnoge nesanice i nerealizirane snove; somnus interruptus”.

SEBI NALIK

U svojim dnevničkim zapisima (o čijem karakteru dvoji), koji nesumnjivo jesu književnost i to jako dobra, u pojedinim pasažima čak virtuozna, Lokotar razvidno pokazuje kako ne želi (p)ostati salonfähing, društveno prihvatljiv: isuviše je, da u nedostatku boljeg izraza uporabim onaj već pomalo ofucani, angažirani intelektualac (pa i napominje, koristeći sintagmu Marka Pogačara da piše dnevnik s pravom javnosti). Subverzivnost mu je u krvi, bez ogleda na to predstavlja li na nekom učenom skupu novu knjigu, ili za šankom kvartovskog birca s prijateljima razglaba o politici, ženama, ili što nakon nekoliko čašica postanu “filozofski vudreni”, sipajući pošalice kao na traci. Svemu tomu, sitnicama koje život znače (Les choses de la vie, da se poslužim naslovom filmskog remek-djela Claude Sauteta), autor u svojim dnevničkim bilješkama daje pravo javnosti, jer upravo je on sve to zajedno. Kavane su posvećeni prostori slobode u kojima se rađaju najčudesnije priče, koje kod našeg autora postaju sastavni dio njegove književnosti “srasle sa životom”. U tom pogledu Lokotar je sličan mnogima, ali najviše je nalik samome sebi i to ga čini jedinstvenim. Jezgrovit, duhovit, (samo)ironičan, vođen čarolijom, duhom riječi, pokušava (zna zalutati i u pretencioznost, malo se “poštimavati”, ali i to mu dobro stoji), lavirajući između mnoštva događanja, likova i vlastite intime, otvoriti prostore u kojima bi želio biti, a ne samo bivati. Ili, kako piše, “ovo je dnevnik života iz kojeg je izbačeno najzanimljivije: nema nasilja, urota, seksa, perverzija, ništa spektakularno, to ostavljam drugima”, a opet sve je tu, ništa ne nedostaje.

UMEĆE SVAKODNEVNOG ŽIVLJENJA

O umijeću svakodnevnog može zanimljivo pisati samo nesvakodnevna osoba, a Kruno Lokotar to uistinu jest. Slično Svetlani Aleksijevič, on se bavi dijelovima, fragmentima “propuštene povijesti”, ona je za njega nadahnuće, izvor literature i utoliko, kada nađe nešto što je već napisano tako dobro da bi (s)misao napisanog bilo grijeh kvariti vlastitim interpretacijama, Lokotar je iskreno sretan i zadovoljan da to može ugraditi u vlastiti tekst i takvim (meta)pristupom, lišenim svake sujete, i njegov vlastiti rukopis dobiva na kvaliteti, nadrasta svekolika ograničenja zadane dnevničke forme, čime nedvosmisleno iskazuje svoju vjeru u literaturu i umjetnost općenito. I što želim posebno istaknuti: unatoč duhovitostima, iskričavom duhu, manguparijama, ludiranju, nakon čitanja Lokotarova dnevnika ostaje neka neiskaziva, teško objašnjiva sjeta, ono što je možda najbolje definirao Milan Kundera posredovanjem češkog sveobuhvatnog, teško prevodivog termina litost, žal(ost) nad propuštenim, sažaljenje nad životom “koji je uvijek negdje drugdje”, plač nad čistotom ljepote koja nas u prirodi i umjetnosti okružuje, nadohvat nam je ruke, a zapravo je u svojoj uzvišenosti nedokučiva i nedodirljiva. Budući da se ne trudimo upoznati vlastitu dušu i možda još i više srce, a to nije nimalo jednostavno jer traži iskrenost i empatiju, život nam ostaje vječna terra incognita kojom lutamo bez jasnog cilja i smisla. To je ta nepodnošljiva lakoća življenja, kojoj se Lokotar, naizgled igrajući se riječima, svom dušom i svim srcem opire: piše, organizira, stvara, fotografira, sve kako bi što duže ostao svoj, kakvim želi istinski biti, u prostorima slobode, koja uvijek (pre)kratko traje i utoliko, ako to nismo (sa)znali, sada znamo: upravo je kultura prostor u kojem počinje “osvajanje slobode” i utoliko je uvijek pod budnim okom onih koji bi da je porobe, (p)ostvare samo za sebe, a na štetu drugih. Mi sami uvijek smo vlastito (ne)djelo. Ritualizacija kulture i umjetnosti perfidan je čin njezina porobljavanja i utoliko i ovi elokventni, misaono dorađeni i razvijani dnevnički zapisi nisu samo puko svjedočanstvo jednog vremena, “fragmenti epohe” već slika nas samih, kakvi jesmo, kroz prizmu pravog spisateljskog meštra, kakvim se ovim rukopisom pokazao i dokazao Kruno Lokotar.

Zanimljiv je i izbor fotografija (sam ih je snimio) kojima je “opremio” svoju knjigu, svaka je slika ujedno i poruka, često nadomjestak za “nedostatnost” prikladnih riječi u tekstu, način da ojača (s)misao zabilježenog, trag neizrecivog. Posebice su dojmljive fotografije koje je naslovio “Nocturno” i “Platan sa svračjim gnijezdima u mutnom ogledalu koje teče”.

U razgovoru za zagrebački “Večernji list” (od 24. siječnja 2026), odgovarajući na pitanje o odnosu pisanja dnevnika i književnosti, Lokotar je precizno sažeo što je zapravo želio postići ovim svojim rukopisom: “O sebi se lakše može pisati i jače otvoriti kroz fikciju. Moja odluka da pišem i o svojoj ranjivosti nije bila jedina moguća, ali mi se činila najpoštenijom; mislim da dnevnik mora dati konkretnog čovjeka, barem njegov krvav komad.” Ovi zapisi, “nastali na mahove”, u kojima nema, kako kaže autor “ni agonije ni ekstaze, kako i priliči lošem asketu i umornom hedonistu”, upravo su stoga toliko dojmljivi i snažni.