Kradljivac knjige i njegova sećanja

Nedavno se u knjižarama, u izdanju “Booke”, pojavilo srpsko izdanje novog romana Miljenka Jergovića 1983. Podnaslov knjige je “romaneskni manevri”, što sugeriše da ovde nije reč o romanu, nego formi koja u isto vreme i jeste i nije roman: poglavlja su objedinjena u vremenu (godine 1983), ali ne i radnjom i likovima. Izuzetak je lik koji se provlači kroz gotovo sva poglavlja, ima 17 godina, zove se Miljenko Jergović, svojevrsni je izaslanik u prošlost pisca Miljenka Jergovića i njegov vodič kroz 1983. Taj sedamnestogodišnjak će 27. oktobra 1983, u knjižari “Prosvete” u Sarajevu (oko podneva), ukrasti Enciklopediju mrtvih Danila Kiša. Ovaj lik i ova epizoda pojavljuju se i u drugim Jergovićevim knjigama (kao, uostalom, i komšinica Almasa, majka, Nona, otac…), ali ni u jednoj drugoj knjizi nema ovakvu ulogu: taj “zločin”, ta njegova krađa, zalog je svih njegovih strasti, prošlih i budućih, svih njegovih muka, razočaranja, sumnji, lomova i radosti, svega onoga što će ga godinama voditi do romana 1983. Miljenka Jergovića. Godina 1983, koju će pisac nazvati “dokumentarnom fikcijom”, pokazaće se, na mnogo načina, prelomnom za tog momka, ali ne samo za njega. Iz zatamnjenih delova našeg sećanja pisac će izvući znake buduće katastrofe i protumačiti ih onako kako, usudili bismo se reći, do ove knjige niko nije uradio.

“VREME”: Šta su to romaneskni manevri?

MILJENKO JERGOVIĆ: Najprije, manevri su jedna od onih tajanstvenih riječi iz ranog djetinjstva. Prvi put pojavljuje se 1971. Naime, te godine se, na teritoriju cijele SFRJ, odigravala jedinstvena vojna vježba, pod nazivom “Sloboda 71”. Riječi “vojna vježba” nisu u to vrijeme, valjda, bile dovoljno jake i upečatljive, pa su to bili vojni manevri, a kako je za naš jezik i govor karakteristično skraćivanje fraza i sintagmi, tako se te 1971. posvuda govorilo o – manevrima. Nisam znao što ta riječ znači, ali mi se jako sviđala. A “romaneskni manevri”, iz podnaslova knjige 1983, u stvari su niz poglavlja, ili poglavlja u poglavljima, pisani s mišlju da bi to mogli biti, u stvari da to možda već i jesu, isplanirani i skicirani romani. Nijedan od tih romana nije napisan kao roman, nego je svaki ostao na razini romanesknih manevara. A svi zajedno, kao knjiga 1983, oni predstavljaju čvrstu cjelinu koju ja doživljavam kao roman, i to nikako dokumentarni, nego fikcionalni. Bez obzira na to što je u knjizi sve, ili gotovo sve, gola istina, svako je poglavlje konstruirano kao fikcija (osim, možda, nekoliko uvodnih, u kojima se postavlja scenografija, a čitatelj se namjerno navodi na krive tragove), ali u svakom poglavlju postoji element nedovršenosti, koji ga dodatno potvrđuje romanesknim manevrom, a ne romanom. Ne znam kako ti zvuči ovo moje objašnjenje, možda bih mu mogao dodati još samo to da je ovo jedna od malobrojnih mojih knjiga koje podrazumijevaju i nekakav užitak u pisanju, neku gotovo djetinju igru pisanja romana koji neće biti napisani i izlaganja stvarnosti koja je takva kao da sam ju osobno izmišljao. U stvari, kad promislim, ja možda i pišem na dva načina: ili izmišljam pa podmećem izmaštanu stvarnost, ili dokumentarnu stvarnost predstavljam kao izmišljotinu. U svakom slučaju, oboje je fikcija.

Jedna od “junakinja” tvojih romanesknih menavara je i Jugoslavija…

Jugoslavija je okvir i kontekst, ali ona nije “lik”. U nekoj drukčijoj knjizi mogla bi i biti, ali u ovoj nije. U nekim drugim mojim knjigama, recimo u romanu Srda pjeva, u sumrak, na Duhove Jugoslavija je nešto malo više od konteksta, ali roman u kojemu bi Jugoslavija odigrala glavnu ulogu ja nisam pokušavao pisati. Više je razloga za to. Prvi i najmanje važan je taj što bi takav roman bio uvredljiv po sve njegove današnje čitatelje. Jugoslavija je danas drugo ime za prokletstvo. Čak je i nostalgija za tom zemljom, taj sentimentalni kičasti žal za mladost preživjelih generacija, samo oblik prokletstva i zatočenosti u neprolaznoj prošlosti. Drugi, i važniji razlog zašto ne pišem roman o Jugoslaviji tiče se činjenice da me se ona, paradoksalno, nikada, sve do rata, nije ni ticala. Naime, osamdesetih godina, a to je moje inicijacijsko doba, Jugoslavija za nas gotovo da nije ni postojala, kao što za nekog britanskog klinca nije postojala Velika Britanija, ili za Nijemca Njemačka. Bili smo slobodni od institucije države, čak i kada je ona pokazivala strogost prema nama. Mogli smo prema Jugoslaviji biti cinični, ironični, ravnodušni. Nismo naokolo hodali u majicama s njezinim simbolima, niti smo bili neprijateljski prema njoj. Jugoslavija je naprosto nama bila samo kontekst, okvir, prostor na kojemu su važile naše lične karte. Dakle, roman o Jugoslaviji mogao bi pisati samo netko tko je doživio ono pravo, prethodno jugoslavensko doba, recimo od 1945. do ustava iz 1974. I treći razlog zašto taj roman nisam pisao jest što roman o Jugoslaviji, razočaranju u nju, te na neki način i njezinom raspadu već postoji. Napisao ga je Miroslav Krleža, naslov mu je Zastave. To je najmoćniji spomenik Jugoslaviji koji se da zamisliti.

Ovi romaneskni manevri “nastoje razjasniti [događaje, pojave, ljude] na ponešto drugačiji način nego što je to dosad učinjeno po tisku i sudovima” (str. 247). Šta znači “na ponešto drugačiji način”?

Rekao bih da je to autoironična fraza. Znaš kako se katkad u starim filmovima, obično negdje odozgor, znao vidjeti mikrofon u kadru. Volim taj mikrofon uvoditi u svoju prozu. Usred neke pripovijesti, na najuzbudljivijem njenom mjestu, najednom počinjem komentirati tehnike pripovijedanja i čitatelju kvarim ćeif. Pritom, i tu sam samom sebi čitatelj. Ali postoji i još nešto: u našoj maloj i velikoj povijesti postoji golem broj događaja, senzacija i čudesa kao stvorenih za pripovjedača, romanopisca, pjesnika. Stvarnost naših života u posljednjih je šezdesetak godina nadmaštala našu imaginaciju i natpjevala sve naše pjesničke moći, a jedva da ima pisaca koji su se time bavili. U knjizi 1983. bavio sam se pisanjem mnogih nenapisanih romana, koje bih, eto, ja htio čitati kad bi mi ih netko htio napisati. Jedan od malobrojnih pisaca koji za mene pišu takve romane je Milenko Bodirogić. A tebe bih upozorio i na novi roman Nade Gašić, naslova Kutijica od školjki, koji je također za mene napisan. Ali ću rado dopustiti da ga i ti pročitaš. Šalim se, ali se ne šalim!

U manevru s naslovom “Nesreća u Mramoru” (str. 477), pišeš: “Jezik nije tek puko sredstvo sporazumijevanja. On je, prije svega drugog, medij priče, medij pripovijesti koja je u pravilu mudrija od svojih govornika”. Da li je, međutim, jezik uopšte medij, posrednik, ili on konstituiše svet? Bez priče svet bi bio bez značenja…

Jezik je i jedno i drugo! Za mene je važno da tako u svakom trenutku bude. Jezik je istovremeno medij unutar kojeg pripovijest biva moguća, a još prije toga i medij u kojem svatko od nas biva moguć. U jeziku su naše pojedinačne svijesti, u jeziku je sve moje (i tvoje!) ja. Nas samih izvan jezika nema, ili nas ima na onoj razini na kojoj ima virusa i bakterija. Nisam, nažalost, religiozan, ili to nisam do one mjere koja bi mi pružila utjehu, ali bih, recimo, mogao povjerovati da je jezik Bog. Dakle, ne da je jezik od Boga, nego da je baš Bog. I naravno, jezik konstituira svijet. Ničeg izvan jezika nema. Ili to što ima postoji u potpunoj entropiji, kojoj ni fizikalni zakoni ne stvaraju privid reda i poretka. Naprosto, izvan jezika nema i ne može biti smisla. Svijet izvan jezika nije čak ni besmislen, jer i da bi nešto bilo besmisleno, mora postojati unutar smislenog.

foto: ivan posavec

Da li za tebe kao pisca postoji bilo kakva razlika između lika Aleksandra Rankovića (na primer) i lika momka koji 1983. godine ima sedamnest godina i zove se Miljenko Jergović?

Naravno da ne postoji. Ili naravno da ne bi smjelo postojati. Ne postoji ako sam ja toliko dobar pisac da bi moglo biti tako. Meni su, recimo, tih sedamnaest Rankovićevih godina, od 1966. pa do smrti, koje je velikim dijelom provodio u Dubrovniku, velika romaneskna i filmska tema. Čovjeka koji je stvorio komunističku policiju u Jugoslaviji, i koji je iz najdubljeg mraka izronio na ljetno svjetlo Grada, sve to vrijeme manje ili više diskretno prate oni koje je prethodno stvorio, ali on živi neki običan penzionerski život, i ima svoju veliku unutarnju dramu između krajnje i doživotne odanosti velikom vođi i revoluciji, i osjećaja da je napušten i izdan. Pritom, trebam li napominjati da drug Marko u povijesnome smislu nije nimalo pozitivna figura? S obzirom na to kakvim smo glupanima i ološem okruženi, možda bih trebao i takve stvari napominjati. A nije to loše reći i zbog još nečega: piščeva dužnost prema priči nije u prepoznavanju i suživljavanju s pozitivnim figurama, nego je njegova dužnost u prepoznavanju i suživljavanju s onima koji to nikada nisu bili. Ili, recimo, jedan mnogo tragičniji lik u knjizi 1983, bivši direktor “Ine”, tada državne naftne kompanije, sada politički emigrant, o čijim razlozima za emigraciju nikada ništa nećemo saznati, koji se u nekoj najsumornijoj njemačkoj vukojebini pokušava spasiti tako što na brzinu nastoji postati književni disident. To je doslovno jedini način na koji on misli spasiti svoju nesretnu glavu. Po onom što piše, sudimo da nije u životu baš mnogo čitao i da nema baš nimalo talenta za priču. Recimo, taj Đureković je neka žalosna hrvatska i komunistička Šeherezada, kojoj Bog nije dao ono što je dao prvoj Šeherezadi. I taj Ranković i taj Đureković naprosto su likovi koji su mi bliži od tog sedamnaestogodišnjeg mladića koji je 1983. nosio moje ime. O njima nikad ne moram lagati, o njemu katkad i to moram, jer mi se čini da ga više ne razumijem.

Kad smo kod likova… Jednom mi je Dragoslav Mihailović rekao da pisac mora da voli svoje likove, čak i ako su đubrad i zločinci. Onda je dodao: Tomas Bernhard ne voli svoje likove, zato i ne mogu da ga čitam. Kako razumeš ove Mihailovićeve reči? Kakav odnos uspostavljaš sa svojim likovima, pa i s onim sedamnaestogodišnjim kradljivcem Kišove knjige?

Rekao bih da Mihailović nije dobro čitao Bernharda. U stvari, Bernhard ga je predvidljivo nervirao. Zar ti nije totalno logično da Thomas Bernhard nepodnošljivo nervira Dragoslava Mihailovića? S druge pak strane ja baš i ne mislim da bi pisac morao voljeti svoje likove, ili sve svoje likove, ali on bi se morao u njima prepoznavati, morao bi se s njima moći poistovijetiti. Voljeti ih, recimo, ne mora, kao što ni sebe ne treba uvijek i u svemu voljeti. Recimo, tog sedamnaestogodišnjaka iz 1983. ja ne volim. Osim što me je u životu povrijedio, pomalo i prezirem njegove strahove, mrzim u sebi tu njegovu tjeskobu. Ima u knjizi 1983. likova koje volim mnogo više nego njega. Uz koje sam morao kontrolirati naklonost, jer bi mi predavanje njoj moglo uništiti priču. Recimo, upravo takav je lik Stjepana Đurekovića. Ranković baš i ne, ali njegova žena svakako. Ono kad nasred magistrale viče na milicionera koji ih je zaustavio, dok drug Marko pokunjeno šuti, velika je scena. Prema ljudima Rankovićeva kova osjećam duboki otpor, sve se u meni buni protiv policijskog zla, mnogo više nego protiv razbojničkog zla, ali istovremeno ja to policijsko zlo u sebi mogu prepoznati. Njega, međutim, ne volim, kao što volim sve one likove iz tuzlanske rudarske nesreće. Ili onu nevjestu bez ruku. Ne volim tragače za metaforama, ali ta nevjesta bez ruku bila bi zgodna metafora Jugoslavije.

“Važan smisao književnosti, a možda i najvažniji u ovim romanesknim manevrima kroz 1983. u stvaranju je okvira i forme onoga što je nastalo u imaginaciji. Priča će zamijeniti telo. Samo u priču ima se gde izaći iz tjela” (str. 442). Zar ne gubimo stvarnosnu supstanciju ako prednost damo imaginaciji? Kako se (onda) branimo od proizvoljnosti? Ti napišeš knjigu od 700 stranica, recimo, a moja baba nijednom u životu nije poverovala da su Amerikanci sleteli na mesec. Ona je na taj način čuvala stvarnost. (Verovala je, međutim, u sve što su radili Rusi.)

S imaginacijom treba pažljivo postupati. Najprije, treba imati svijest o tome da je imaginacija, iliti da je mašta – da se i tom riječju iz djetinjstva poslužimo – prvenstveno sredstvo dešifriranja i dekodiranja onoga što upravo gledamo ili čujemo, a tek potom je imaginacija stroj za slobodna i neograničena maštanja. Tvoja baba nije vjerovala da su se Amerikanci spustili na Mjesec iz dva razloga. Prvi: to je nevjerojatno, a ono što je nevjerojatno nepotrebno je čak i ako se dogodilo. Drugi razlog: na Mjesec su se mogli spustiti samo Rusi, a oni nisu lažovi, pa to nisu učinili. Ostavimo li po strani babinu rusofiliju kao nešto što nam je antipatično jer mi smo odrasli na suprotnoj strani Mjeseca od babe, baba je u svom prosuđivanju skoro pa bila u pravu. Ili je sa stanovišta književnog formiranja svijeta bila skroz u pravu. Dok god govorimo o književnosti, onaj sloj stvarnosti unutar kojeg baba nije bila u pravu posve je nevažan. Ako se toga držimo, ako u svakom trenutku znamo o čemu govorimo, ne bismo trebali imati problema ni s proizvoljnostima sjećanja, ni s bagovima (ili bug-ovima) u imaginaciji.

Da li ste vas dvojica, sedamnaestogodišnjak koji se zove Miljenko Jergović i ti koji se zoveš isto kao i on “pomirili” u vremenu knjige, ili i dalje nastavljate svojim putevima. (Ako ništa drugo, sada ne moraš da kradeš knjige po knjižarama.)

Danas knjige ne kradem zato što to više nema smisla. Ne samo zato što danas imam novca da ih bezbolno kupujem. Samo u bogato i blagodarno vrijeme, pod kupolom velike i široke kulture, u zemlji uglavnom neslobodnoj, ali u kojoj je bilo ljudi koji su tragali za vlastitom, vrlo individualnom slobodom, samo tada imalo je smisla krasti knjige. Od koga danas da ih kradem? A pomirili se, moj lik i ja, nismo, niti je pomirenje moguće. Naši životi teku u različitim vremenskom tokovima, u različitim kosmičkim sustavima, i teku paralelno. Često razmišljam o tome kakav je njegov život, tog sedamnaestogodišnjaka iz 1983, u vremenu u kojem 1991. nije izbio rat, i koji on danas živi, paralelno sa mnom koji živi u vremenu tog rata. Ovo je malo komplicirano, je li tako? Ali je u prirodi čovjekovoj da na taj način misli. To je kao oni razgovori koje vodimo sa svojim mrtvima, a svi ih, čini mi se, vodimo.

Priča o učiteljicama (između 1973. i 1975. godine) višeslojna je priča o jeziku koji oblikuje identitete, u ovom slučaju etničke. Na određeni način tvoj sedamnaestogodišni vodič po 1983. upravo tih godina počinje jače da oseća etničke pritiske.

Učiteljice su bile tri: u prvom razredu u Drveniku, stara učiteljica pred penziju, Nada Kostanić, vazda u crnini, jer joj je nekoliko mjeseci ranije umro muž. U drugom i do polugodišta trećeg razreda, u Sarajevu, u Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević, učiteljica Aida Alibegović. I od polugodišta trećeg, nova, divna učiteljica, Sofija Ištuk, žena tadašnjeg bosanskohercegačkog partijskog faktotuma Hrvoja Ištuka. Iskustvo s te tri učiteljice i s preseljenjem u Sarajevo vjerojatno je formativno najvažnije političko iskustvo mog života. I trenutak u kojem samom sebi postajem jedini jezični kriterij. U Drveniku se, kod učiteljice Nade, govorio i pisao književni hrvatski, a školski predmet zvao se hrvatski ili srpski jezik. Premda moj kućni jezik, naučen razgovorom s bližnjima, slušanjem, te pomalo već i čitanjem knjiga, nije bio idealan hrvatski, bio je visoko iznad jezičnog nivoa jedne dalmatinske seoske škole, pa je učiteljica bila oduševljena. Po dolasku u Sarajevo, kod učiteljice Aide, jezik se zvao srpskohrvatski/hrvatskosrpski, ali je učiteljica dosljedno crvenom kemijskom podvlačila krive riječi u mojim zadaćama: rajčica, marelica, uopće… I u tom sam u drugom razredu imao trojku iz srpskohrvatskog, predmeta koji je učiteljica Aida kraće zvala – srpski. Tako su, jer im je bilo kraće, predmet nazivali i učenici. Ja nisam, nikad. Osjećao sam se jadno, kao žrtva neke nezamislivo strašne nepravde, bez obzira na to što su mi paradajz, kajsija i uopšte bili normalne i svakodnevne riječi koje sam i sam izgovarao. U stvari, najviše me je pogađalo to što se moji nisu htjeli zbog svega ovog svađati s učiteljicom. Iz mojih knjiga shvatit ćeš ponešto od razloga zašto nisu. Nisam im, na neki način, nikad to oprostio. Srećom, sljedeće je godine, na polugodištu, učiteljica Aida Alibegović promijenila školu, pa je otišla negdje u Novo Sarajevo, na Alipašino polje, čini mi se. Stigla mi je opet zaključiti trojku. Sljedećoj učiteljici, Sofiji Ištuk, bio sam najdraži učenik, čije će sastave iz trećeg razreda ponosno naokolo pokazivati kad se, puno godina kasnije, pročujem kao mladi pjesnik, pa kad objavim prvu knjigu. Na neki me je način ta žena spasila od potpunog socijalnog debakla, koji sam skrivio samo time što nisam htio mijenjati svoje riječi, nego sam ih tvrdoglavo pisao u zadaćama, praveći se da ne znam one druge. Tada sam prvi put u životu čuo onu za mene strašnu rečenicu, koja glasi: tako se u Sarajevu ne govori! I na kraju, za ovu priču nije uopće nevažno to što ona zapravo i nije priča o nacionalizmu, niti o tvrdim identitetima, nego je priča o onom starom i iritantnom stereotipu prema kojemu mi u Bosni prije rata nismo ni znali što je tko, te priča o onom drugom još iritantnijem stereotipu prema kojem je najlakše ne biti nacionalist tako što ćeš ignorirati postojanje nacija. Učiteljica Aida Alibegović je, naime, bila Muslimanka, bila je i Jugoslavenka, sasvim sigurno nije bila Srpkinja, ali je eto bila pobornica jednostavnijih rješenja u životu i društvu. Lakše je reći srpski jezik, kao što je iz takve perspektive nekako lakše i prirodnije reći paradajz i kajsija, a ne rajčica i marelica. Te uopšte i svuda, ne čini li vam se da je insistiranje na uopće samo oblik kurčenja? Jer kome bi bilo prirodnije izgovoriti općina, a ne opština, ili skupćina, a ne skupština? Opet, ja sa svojih osam godina nisam bio nikakav Hrvat, nego sam bio učenik koji je došao iz Drvenika u Sarajevo. Nacionalno pitanje dolazi s odrastanjem, a u Bosni onog vremena mnogo je upečatljivije nego u Srbiji i Hrvatskoj, zato što nas u Bosni ima raznih. Svijest o vlastitoj različitosti dolazi iz dva izvora: prvi se tiče raznih naslijeđenih obiteljskih krivnji ili stradanja, a drugi se tiče političkih događanja u Jugoslaviji nakon Titove smrti. Mislim da je formativno važnije ovo prvo. Ali vrlo rano sam počeo misliti da sve to traži vrlo glupe ljude. Jer samo vrlo glupom čovjeku jednu je riječ lakše izgovoriti nego drugu, i samo vrlo glup čovjek misli da se u Sarajevu nešto kaže ovako, a ne onako. Bio sam drugi razred osnovne škole kada sam shvatio da su sve riječi mog jezika moje riječi, i da je to razlika između mene i učiteljice Aide. A shvatio sam i to da će uvijek biti tako da ona meni daje trojku, nikad obrnuto. Do danas se tu ništa nije promijenilo, osim što je cijela bivša Jugoslavija u međuvremenu postala drugi dva razred Osnovne škole “Sivije Strahimir Kranjčević” u Sarajevu.

Ako je tačno da se događaji iz Hrvatske i Srbije nužno prelivaju s jedne strane na drugu, da li ono što se sada događa u Srbiji može da se odrazi, na neki način, i na Hrvatsku i BiH?

Samo loše stvari imaju tendenciju prelijevanja. Tako je barem dosad bilo. Nemam vjere u to da će građanska svijest i savjest nešto nabolje promijeniti u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji. Do promjene će doći kada se formira dovoljno moćna politička struktura koja se moći da izvede tu promjenu. Hoće li to biti promjena nabolje, ili na još gore? Mislim da bismo u svakom trenutku trebali imati svijest o tom pitanju. Ta nas svijest ne treba demoralizirati, ona nas ne treba odvraćati od osnovnog naloga našeg ljudskog dostojanstva prema kojem smo dužni biti građani, a ne podanici, i prema kojem nikakve država i nacija ne zaslužuju da se odričeno naših ljudskih i građanskih prava. Ali neartikulirana ili slabo artikulirana pobuna protiv loše vladavine neće po nekoj inerciji proizvesti dobru vladavinu. Gravitacijska sila zla uvijek će nadjačati, i to je razlog zbog kojeg nema smisla vjerovati u ikakvo dobro koje bi moglo proisteći iz potrošenosti loše vladavine. Do promjene može doći samo na način na koji je do promjena dolazilo u Poljskoj i Čehoslovačkoj, krajem osamdesetih. Dugim i ustrajnim demokratskim preodgojem, tolerancijom i pristojnošću, i dobrom književnošću. Pretpostavljam da je iritantno ovo što govorim, a da spominjanje književnosti u svemu tome djeluje i dodatno naivno, ali to je naprosto tako. Nema efikasne ni smislene pobune bez ustrajnog svakodnevnog prevaspitavanja. I to ne drugih, nego sebe.