Šta kaže politikologija – šta treba činiti u predizbornom periodu, osim što se priprema infrastruktura za sam izborni dan, a u uslovima bespravlja, medijske blokade i satanizacije? Kako da u teškim uslovima doprete do što većeg broja birača, izgradite njihovo poverenje i podstaknete ih da izađu na izbore? Za to treba vojska obučenih ljudi i ozbiljna strategija. Potencijal i te kako postoji, ali da se on iskoristi, biće potrebno mnogo Alija Sirotanovića
Možda to nekom izgleda neverovatno s obzirom na to čega smo se sve nagledali do sada, ali nema nikakve sumnje da će predstojeći parlamentarni izbori, bilo da budu raspisani zajedno sa predsedničkim ili ne – biti ubedljivo najpoganiji u žestokoj konkurenciji svih dosadašnjih izbornih procesa kojima je komandovala “nenadležna institucija”. Postoji davno pravilo da autoritarni režimi, kada im se približava pad, postaju najopasniji i apsolutno spremni na sve. Analitičari to često upoređuju sa ponašanjem pacova kada se satera u kut. Skače u oči. S tim što u ovom poređenju treba tražiti pravdu za ove neugledne životinje koje su počesto nepravedno diskriminisane. Režim je, kao što vidimo, svim snagama krenuo u pripreme za naredne izbore, mada verovatno ni sam ne zna kada će i u kojoj kombinaciji biti održani: čeka se pravi trenutak, koji kanda nikad neće stići. Ništa drugo i ne radi. Sve naše pare kojima raspolaže biće uložene u izborni proces, u sve one prevarne radnje kojima smo svih ovih godina svedoci, u sve one grubijane i nasilnike kojih smo se onoliko nagledali. Dobro ćemo platiti da budemo pokradeni, kažu cinici. Možda će se čak morati nešto novaca izvući i iz nabubrelih privatnih naprednjačkih slamarica. Ako tako šef naredi. Možda negde postoji i spisak ko se sve i koliko nafatirao.
SVE IM SE MOŽE!
Sigurno je da u nekoj centrali postoji i džinovski spisak osoba koje su podržale studentski protest: neki od njih su već dobili otkaze ili su na drugi način sankcionisani, a neki će tek doći na red. Deo je to široke akcije zastrašivanja i pokazivanja sadističke odlučnosti, u obliku – sve nam se može, ne možete nam ništa! A drugi nek izvuku pouke.
Tu je, naravno, i zloupotreba institucija, policije i tajnih službi pre svega. Na karikaturalan način. Neki možda nisu ni primetili da je režim u međuvremenu preuzeo kontrolu nad radom Visokog saveta tužilaštva ili ga u najmanju ruku blokirao. To će se svakako odraziti na sudske procese koji nisu po volji onoga čije se ime ne spominje bez preke potrebe i usled čijeg se pojavljivanja na TV ekranu brzinom svetlosti menja kanal, ali i na ionako tanku pravnu zaštitu protivnika režima.
Skoro bizarno ali izuzetno zabrinjavajuće i signifikantno jeste i ukidanje popularnog satiričnog sitkoma “Državni posao”, koji nije bio po volji režima pošto je pravio šale na njegov račun, a i “šurovao” je sa studentima. Uskoro će se verovatno krenuti u obračun i sa aforizmima, koji su inače opstajali čak i pod Staljinom.
Naravno, mnogo su veći problem događaji na N1 (smena Igora Božića), koji su odavno očekivani i pažljivo pripremani u režimskoj kuhinji satiranja medijskih sloboda. Cilj je da Srbijom u još većoj meri zavlada predizborni medijski mrak, pogotovo u sferi još uvek najuticajnijih televizijskih medija. Da, ostaju drugi, manji mediji i društvene mreže, ali ne treba sumnjati da ekipa smišlja kako im stati na put, tako da i tu možemo očekivati izvesna “iznenađenja”. Ne čini se da je posebno zabrinuta za reakcije sa Zapada.
NAJVEĆA KRIZA – NAJVEĆA PRILIKA!
Ovako opisana situacija deluje prilično crno, ali je istovremeno potpuno besmisleno padati u defetizam. I lajkovati postove raznih influensera koji tvrde da je režim nepobediv na izborima. Upravo to vlast i želi. Setimo se, govorili su mnogi filozofi, sociolozi i psiholozi: najveća kriza je i najveća prilika! Najveće promene retko nastaju iz stabilnosti – već iz trenutaka kada stvari mnogima deluju beznadežno! A čini se da je Srbija trenutno upravo u ovoj situaciji, mrkli mrak može da najavi novu zoru. Koliko god to patetično zvučalo.
Prethodni lokalni izbori govore ne samo da postoji ogromna šansa da režim na izborima zauvek pristupi u ropotarnicu istorije već da je praktično na kolenima. Sateran u ćošak. Jedino što mu je preostalo jeste da skače u oči, da pokuša da uvede brahijalnu diktaturu, Lukašenko-style. Ali ne ide to tako lako, stvar se može začas obiti o glavu. Prijatelja je sve manje, a onih koji napuštaju brod koji tone – sve više!
Ne znači sve ovo, međutim, da će se stvari same od sebe desiti, tačnije da će se desiti bez znanja, upornosti, znoja i suza. Nadati se, bez ozbiljnije krvi. Pred studentsko-građansko-opozicionim blokom i svima koji ga podržavaju nalazi se istorijska odgovornost: da spreči survavanje Srbije u diktatorsku provaliju. Ova šansa se da se na izborima pobedi jedan odrtaveli režim možda se neće ponoviti. Ne treba biti naročito učen pa izvući zaključak da ovaj blok pod hitno treba da krene sa pripremama za naredne izbore i podsetiti da je politika i stvar tehnike, ne samo energije i entuzijazma.
ŠTA SMO NAUČILI?
Ne može se reći da studentsko-građanski pokret, uz podršku nekih opozicionih struktura, na lokalnim izborima nije pokazao poznavanje elementarnih političkih tehnika i kada je reč o animiranju birača, i kada je reč o kontroli izbornog procesa, i kada je reč o drugim mehanizmima samozaštite od kriminalnih grupacija. Uspeli su, u teškim okolnostima, da spreče, sasvim sigurno, krađu većih razmera, bar onu koja je planirana tokom izbornog dana.
S druge strane, nisu uspeli da utiču na funkcionersku kampanju, “menadžerisane” biračke spiskove, migracije i ucenjivanje birača, kao i na tradicionalnu kupovinu glasova. Treba imati na umu da se režim mora i može pobediti uprkos ovim izbornim degeneracijama, pogotovo što će migracije birača biti teže izvodljive na parlamentarnim izborima.
Tačno je to što je postalo opšte mesto u optimističkom delu nezavisne javnosti – da je vlast usmerila sve svoje prevarne izborne potencijale na deset lokalnih samouprava i da će joj biti teško, nemoguće da na isti način pokrije teritoriju cele zemlje. S druge strane, neće ni studentsko-građansko-opozicionom pokretu biti lakše da na isti način kontroliše izborni i paraizborni proces.
Za kontrolu lokalnih izbora pomoć su mu pružali građani iz mnogih gradova u zemlji (pre svega predstavnici zborova građana). Lako je to reći, a teško ostvariti, pogotovo bez novca: ali preduslov za uspeh je da pokret na svakom biračkom mestu ili na bar 99 odsto njih (bezmalo 8300 biračkih mesta, pa vi računajte koliko je to ljudi) ima svoje kontrolore, i to pouzdane i edukovane. Postoji ogroman ljudski potencijal za to u svakom, pa i najmanjem mestu, pokazali su to i rezultati lokalnih izbora, ali će organizacija svega toga biti pakleni posao.
Nije to prečesto bilo u javnosti, ali na prethodnim naprednjačkim izborima rasturena opozicija nikada se nije ni približila idealu da ima kontrolore na svim izbornima mestima. A možemo samo zamisliti šta se dešavalo tamo gde nije bilo drugih osim režimskih kontrolora.
Ovo zahteva i ozbiljnu organizaciju, centralnu bazu, koordinaciju, precizan komunikacioni plan, paralelni sistem brojanja, pravnu infrastrukturu, sisteme za brzo reagovanje, sisteme za bezbednost i još mnogo toga što smo zaboravili da spomenemo. Ko smo međutim mi da ih obučavamo za ovaj posao: sami studenti, bar mnogi od njih, znaju kako stvar treba da funkcioniše, a mogu im u tome pomoći i njihovi profesori, ukoliko u međuvremenu ne budu uhapšeni. Prenosimo samo poruku politikologa: ovo je težak i izuzetno kompleksan posao, i zahteva da se sa njim krene čim pre.
Dolazimo ovde do kompleksnog pitanja, a to je odnos studenata i opozicionih stranaka. Nema sumnje da rušenje zloćudnog i kapilarnog režima podrazumeva saradnju svih njegovih protivnika, ako ni zbog čega drugoga onda bar zbog tehničkih aspekata izbornog procesa, kao i onoga što bi se moglo desiti nakon izbornog dana.
Postoje analitičari koji smatraju da bi celokupne oporbene snage u Srbiji trebalo da nastupe u jednoj koloni, dakle studenti i opozicija zajedno (videli smo da to može da funkcioniše u nekim opštinama). Drugi opet kažu da bi opozicione stranke trebalo da shvate istorijsku odgovornost i da podrže studentsku listu, takoreći bezuslovno – ovo se, recimo, pokazalo vrlo učinkovitim u Kuli. Treći opet kazuju da je pobeda bliža ukoliko se nastupi na dve ili čak tri liste. Odgovor na ovo pitanje treba tražiti kroz ozbiljna istraživanja javnog mnjenja, ali sasvim je sigurno da se “čarke” unutar antivučićevskog bloka moraju odmah zaustaviti, te da se kapaciteti moraju objediniti ili bar koordinisati. Jasno je i da je studentsko-građanski blok trenutno najjači politički faktor u zemlji, to se sada i materijalizovalo, i da se to mora poštovati.
JOŠ MALO TEHNIKE
Vratimo se opet na tehničke aspekte, koje na izborima mogu biti od suštinskog značaja. Šta kaže politikologija – šta treba činiti u predizbornom periodu, osim što se priprema infrastruktura za sam izborni dan, a u uslovima bespravlja, medijske blokade i satanizacije? Kako da u teškim uslovima doprete do što većeg broja birača, izgradite njihovo poverenje i podstaknete ih da izađu na izbore? Za to opet treba vojska obučenih ljudi i ozbiljna strategija. Rekli smo već, potencijal i te kako postoji, ali da se on iskoristi, biće potrebno mnogo Alija Sirotanovića.
Neposredan razgovor sa građanima je ključ. Videli smo da studenti to dobro rade. Ali kada budu parlamentarni izbori, stvari će postati neuporedivo kompleksnije. Navedimo samo da treba imati jasne i koliko-toliko unifikovane poruke i ljude koji znaju kako da ih komuniciraju, da treba imati evidenciju kontakata i povratne informacije, koje opet dovode do eventualnog modifikovanja pristupa i poruka. Tu je i organizacija skupova, pogotovo manjih, koji su često mnogo učinkovitiji. Naravno, tu je i korišćenje društvenih mreža, na znalački način. Ne radi se tu samo o rukovanju novim tehnologijama već i o tome da ljudi ne vole klasičnu propagandu već razgovor, a pogotovo ne podnose “spamovanje”.
Iako se u predizbornoj kampanji bitka vodi za neodlučne, mnogo je veći zadatak kako “nagovoriti” one koji vas podržavaju da izađu na izbore, ali i da se na neki način uključe u kampanju. Tu je naravno i preko potrebna kreativnost, no tu će studentski pokret imati veliko preimućstvo, kako svoju, tako i podršku maltene svih kreativnih snaga u zemlji. Od kreativnosti su režimu preostali samo podlost i škrgutanje zubima. Tu je i sistem sigurnih glasova koji se mora koristiti pametno, nikako na način na koji ga koriste naprednjaci. To onda podrazumeva i kol-centre koji će, opet za razliku od naprednjaka, raditi u skladu sa zakonom i pristojnošću.
I još jedna stvar, koja nikako nije nevažna. Građani moraju da steknu utisak da studentska lista drži celokupni izborni proces u svojim rukama. Potpuno je katastrofalno to što od 2012. godine do danas čekamo da nam nenadležna institucija saopšti rezultate izbora. Takvo što se ne sme dozvoliti, uprkos tome što ona u svojim rukama ima sve mogućnosti ovoga sveta. To košta naravno, ali je jako važno. U tome može pomoći IT zajednica.
Što se tiče leka protiv defetizma, on već postoji. Dovoljno da se javno pokazuje kako su prošle nedelje glasali građani u urbanim centrima. Tamo je studentska lista pobedila, negde baš ubedljivo, uprkos svemu. Nije jasno zašto se to javno ne prezentuje!
EPOHALNA MOBILIZACIJA DRUŠTVENE I POLITIČKE ENERGIJE
Na kraju, o svemu ovome razgovoramo sa doktorom politikologije Miloradom Đurićem, koji ima i bremenita praktična iskustva u izbornim procesima, i kao bivši gradonačelnik Vršca i kao nekadašnji visoki funkcioner Demokratske stranke.
Đurić je oprezni optimista. Kaže nam da su nedavni lokalni izbori “indikativni u nekoliko dimenzija”. Bez obzira na formalnih “10:0”, očigledno je da se, po njemu, “opadajuća krivulja režima ukrstila s rastućom krivuljom studentsko-građanskog pokreta”.
“U ovom trenutku, ne računajući veće urbane centre, gde je studentsko-građanski pokret u prednosti, odnosi snaga su izjednačeni, ali trendovi nisu: studentsko-građanski pokret je u usponu, a SNS u nesumnjivom opadanju. Dakle, vreme – i kratkoročno i dugoročno – radi za studentsko-građanski pokret. Druga bitna činjenica je da su ovog puta biračka mesta mnogo bolje pokrivena članovima biračkih odbora, što je znatno umanjilo ili u potpunosti sprečilo manipulacije na samim biračkim mestima. Drugim rečima, puno prisustvo u svim biračkim odborima predstavlja uslov-svih-uslova za pobedu na sledećim izborima. Treća važna činjenica je da politička situacija u Srbiji nedvosmisleno postaje binarna – s jedne strane režimska koalicija, s druge strane studentsko-građanski pokret”, kaže Đurić.
On smatra da izvan ova dva gravitaciona politička polja ostaje sve manje prostora za druge aktere, koji će se “suočiti s rizikom da ostanu ispod cenzusa”. To znači da bi, iz ugla opozicije, najsvrsishodnije bilo da se sve “‘klasične’ opozicione stranke uzdrže od učestvovanja na sledećim izborima i da podrže studentsko-građansku listu”. Politička vitalnost je, po njemu, nedvosmisleno na strani studentsko-građanskog pokreta, i to niko ne može osporiti.
“Dok se režim suočava s problemom ‘ceđenja suve drenovine’, odnosno, kako da zaustavi pad i eventualno generiše dodatne glasove, glavni izazov za studentsko-građanski pokret biće kako da integriše i strukturiše različite elemente sopstvenog uspona. Sigurno je da 400.000 potpisa, prikupljenih krajem prošle godine, predstavlja izuzetno značajan politički kapital. Ono što je, međutim, neophodno jeste da se s tim ljudima uspostavi komunikacija, da se teritorijalno i funkcionalno organizuju, kao i da se taj broj četiri do pet puta multiplikuje, tako što će svaki potpisnik podrške obezbediti svoju grupu sigurnih glasova. Jer će za pobedu na budućim predsedničkim/parlamentarnim izborima po svemu sudeći biti potrebno od dva do 2,3 miliona glasova. To je, uz već pomenutu kontrolu biračkih mesta, osnovni preduslov da ova epohalna mobilizacija društvene i političke energije dobije i svoju institucionalnu artikulaciju”, kaže Đurić.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kako je vlast zanemela posle hapšenja sada već bivšeg načelnika beogradske policije? Šta su pokazale objave odbeglog osuđenika i pripadnika “kavačkog klana” Miloša Medenice dok je policija ćutala? Zašto su tabloidi iznenada počeli štancati samo zvanična obaveštenja? Ko su Saša Vuković Boske i Aleksandar Nešović Baja? Kakav je bio javni imidž Veselina Milića, a kakvi njegovi odnosi sa Zvonkom Veselinovićem, Nikolom Petrovićem i Slavišom Kokezom? Zašto je bivši načelnik bio neka vrsta posebne vrste unutar sistema vlasti Aleksandra Vučića? Otkud Milić u organizaciji i prikrivanju ubistva koje ima mafijaški predznak i mogu li ovakvi slučajevi da se završe na jednom ubistvu
“VREME” istražuje: Ko obezbeđuje Klinički centar, kako i za koliko
Mesec dana nakon nasilja ispred Medicinskog fakulteta u noći izbora za studentski parlament, tužilaštvo je formiralo predmet o slučaju u kom se pojavilo i privatno obezbeđenje Kliničkog centra. Trag od te noći vodi do višemilionskog posla sa firmama za privatno obezbeđenje i pitanja ko rukovodi bezbednošću najveće zdravstvene ustanove u Srbiji
Do svog poslednjeg dana Predrag Koraksić Corax je radio i stvarao karikature koje su o društvu i državi govorile jasnije i pouzdanije nego hiljade reči. Iz dana u dan iscrtavao nam je golu i često gorku istinu razotkrivajući i ismevajući moćnike i uzurpatore vlasti. Prošle subote srce je stalo i okončalo dugu i plodonosnu životnu odiseju jednog od najznamenitijih karikaturista Balkana i jedinstvenog tribuna za slobodu i pravdu
Pred snagom zajedništva i željom za pravdom, pred radošću života koji ispliva uvek, čak i kad je okružen krvožednim lojalistima i kad se kašlje od suzavca. Reče neko ovih dana: na Slaviju se ne zove, na Slaviju se dolazi
Širok front može da okupi samo borba protiv korupcije jer ona nagriza birače vlasti i opozicije, prozapadne liberale i proruske nacionaliste, vernike i ateiste, urbane i ruralne, mlađe i starije, obrazovane i polupismene
Zašto gore poznati lokali? Kakva je tu uloga Ćacilenda, najvećeg skupa kriminogenih osoba na otvorenom posle dvorišta Centralnog zatvora? I kako je MUP postao krovna organizacija konfederacije mafijaških klanova
Zašto je ulično nasilje postalo sve što Vučić može da ponudi građanima? Zbog čega je ono postalo bensendin za najtvrđe naprednjačko-radikalsko biračko telo? I čime je dokazao da ni malo ne poznaje ulicu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!