

Fenomen Zafranović
Hronika zla, surovosti i bezumlja
Zlatni rez’42 – Djeca Kozare, režija Lordan Zafranović


Kako su iskustva Praškog proleća doprinela jugoslovenskom filmu, kako je bilo raditi u Jugoslaviji, o cenzuri i slobodi u intervjuu za praznični dvobroj „Vremena” govori Predrag Pega Popović, prvi diplomirani filmski snimatelj u Jugoslaviji
„Jugoslavija je bila velika, ozbiljna zemlja“, kaže Predrag Pega Popović, filmski snimatelj, profesor i jedan od osnivača Katedre za kameru na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u intervjuu za novi broj „Vremena” sumirajući vreme u kojem je radio i stvarao.
Popović je prvi diplomirani filmski snimatelj u nekadašnjoj Jugoslaviji, autor 26 igranih filmova i brojnih dokumentaraca, kao i dugogodišnji pedagog. Studirao je na praškoj akademiji FAMU, gde je svedočio događajima Praškog proleća i sovjetske intervencije 1968. godine.
Tada je nastala i njegova fotografija ugljenisanog tela Jana Palaha iz 1969, koju je snimio u mrtvačnici i koja je kasnije obišla svet, iako dugo nije bio potpisan kao autor.
Nedavno prikazana dokumentarna serija Proleće u praškoj školi priča je, kako kaže njen autor Milan Nikodijević, upravo „o poznatoj fotografiji i njenom autoru, o izazovima i strahovima, o cenzuri i autocenzuri u turbulentnom vremenu Praškog proleća i vojne intervencije SSSR 1968. u tadašnjoj Čehoslovačkoj”, čiji je Popović autor.
Popović ističe da su mogućnosti za rad nekada bile široke: „Radili smo gde smo hteli, bez ograničenja“, ali su neki filmovi poput „Misterije organizma” prolazili cenzuru Republičke komisije za pregled filmova.
Iskustvo iz Praga oblikovalo je njegovo razumevanje slobode i sistema: „Videli smo šta znači represija i policijski sistem“, dok za tadašnju Jugoslaviju kaže da je bila slobodnija.
Kao deo generacije „praške škole“, uneo je u jugoslovenski film evropski duh i novu estetiku, radeći sa brojnim značajnim rediteljima i na velikim produkcijama, ali i učestvujući u razvoju dugometražnog dokumentarnog filma.
Na pitanje šta je ključno za njegov posao, odgovara jednostavno: „Ne može bez strasti. I bez povezanosti sa ekipom.“
Osvrćući se na sopstvenu karijeru i promene u filmskoj industriji, Popović kaže: „Ja sam stara škola“, ukazujući na razliku između nekadašnjeg i savremenog načina rada, ali i na kontinuitet iskustva koje je obeležilo jugoslovensku kinematografiju.
Kompletan intervju čitajte u prazničnom dvobroju „Vremena” koji je na kioscima od četvrtka 9. aprila ili se odmah pretplatite na štampano ili digitalno izdanje.


Zlatni rez’42 – Djeca Kozare, režija Lordan Zafranović


Memoari dece koju su usvojile ustašama naklonjene i izrazito katoličke porodice pokazuju da se ovaj proces nije razlikovao od onoga što se događalo u Španiji posle građanskog rata, pod režimom Fransiska Franka, kada su deca ubijenih ili zatvorenih republikanaca smeštana u frankističke porodice kako bi bila odgajana kao “dobri” španski fašisti


Povodom ponovljenog izdanja: Mihael Bulgakov,
Život gospodina De Molijera, Bratstvo licemera,
Zepter Book World, Beograd, 2026, prevod Milan Čolić


Za novo izdanje „Vremena“ o filmu Lordana Zafranovića pišu naš kritičar Zoran Janković i britanski istoričar Rori Jeomans


Osam premijera, četiri jubilarna izvođenja predstava, četiri nagrade za pozorišta u Beogradu samo u ovom mesecu. Kao da je sve kako treba da bude
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve