img
Loader
Beograd, 25°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Književnost

Knjiga protiv zla vremena

27. maj 2026, 22:44 Milenko Bodirogić
...
Copied

Drago Mažar, Dva kurira,
Srpsko narodno vijeće iz Zagreba i Arhiv Republike Srpske iz Banjaluke, 2025.

“Osim Srba, teško danas da ima poštenih ljudi”

Drago Mažar, Dva kurira

...
…

Drago Mažar imao je pre Drugog svetskog rata majku Mariju, mlađu sestru Nadu i tri starija brata: Božidara, Josipa i Ivicu. Braća će mu izginula u partizanima: Ivica je 1941. uhapšen dok je pokušavao da organizuje ustanak u Jajcu i streljan je u Gospiću; Josip, Šoša, ubijen je 1944. u borbama za Travnik i tamo mu je, u Travniku, podignut spomenik; Božidar, Boško, gine 1945, a majka će preminuti od tifusa 1943. godine, u pokretnoj partizanskoj bolnici. Pred smrt haluciniraće kako joj dolazi sin Josip.

I Drago je sa braćom. Kao sedamnaestogodišnjak učestvuje u okršajima sa ljotićevcima i frankovcima, u Radničkom kulturno-umetničkom društvu Pelagić, koje su osnovali komunisti, diriguje omladinskim horom, vodi tamburašku i glumačku sekciju, pred kraj 1940. hapse ga i deportuju u logor Međurečje, jedan od onih logora koje je Kraljevina osnovala za odstranjivanje buntovnih, levih i nepoćudnih (najpoznatiji je verovatno Bileća), odakle ga puštaju da bi bio regrutovan, a raspad Jugoslavije dočekuje u Sarajevu, gde se ponovo pokazuju njegova sigurnost, veština i samopouzdannje u kretanju kroz mutne vode društvenog rasula.

Mutne i hladne vode, ovaj put Vrbasa, dočekaće ga nešto kasnije u Banjaluci, iz njih će izranjati puške i jedan mitraljez i sakriće ih, zajedno sa Karlom Rojcom, u grobnici na katoličkom groblju, i to će biti oružje s kojim će prvi partizani krenuti u rat.

U ratu i revoluciji, čini se, Drago Mažar razviće svoje samopouzdanje u gotovo raskošnu hrabrost – često se, sa odabranom pratnjom, prerušava, oblači domobransku, nemačku, četničku uniformu i tako zalazi među neprijatelje, razoružava ih, uhodi, osluškuje njihovo bîlo i postaje veoma vešt obaveštajac, mada time nije naročito oduševljen. Ponekad se čini da se provlači kroz tanke procepe usuda. Od ranjavanja se oporavlja u bolnici na Čemernici, a iz nje će otići pre nego što je napadnu četnici. Tamo, na Čemernici, ubiće mu se prijatelj Karlo Rojc, a četnici će masakrirati ranjenike, među njima i upravnicu bolnice Ajšu Karabegović.

Josip Mažar Šoša proglašen je narodnim herojem 1949, a Ivica i Drago 1953. godine.

RIZOMSKO PRIPOVEDANJE

I sada je do mene, pre desetak dana, stigao iz Zagreba Dragin roman Dva kurira, knjiga prvi put objavljena u sarajevskoj “Svjetlosti” 1950. godine, drugi put u banjalučkom “Glasu” 1972. i prošle godine u Zagrebu i Banjaluci. Knjiga za koju, priznajem, nisam znao, a morao sam znati, kao za Ćopićev Prolom (1952), ili Gluvi barut (1957), jer Mažar se u njoj bavi mnogim temama koje su i mene zanimale dok sam godinama pisao Po šumama i gorama: osnivanjem prvih partizanskih odreda, njihovom bačenošću u nepojamnu surovost sveta u kojoj se teško snalaze i u kojoj, počesto, tih prvih dana, izgledaju kao zbunjena, nevešta, ušeprtljana deca čiji je bunt osuđen na propast, potom rascep ustaničkog pokreta, ono što se naziva “krizom” (a bilo je zapravo četnička izdaja i puč: okupator je četnike dobrano korumpirao, a oni su tu okolnost prekrivali etosom žrtve), i, na kraju – kuriri.

Dva kurira iz naslova romana su Šuco, ilegalac, sin osiromašenog Sulejmanbega Arslanovića, obućar, gradski momak, Banjalučanin, i Marko, Markuša, kako ga oslovljava doktor Mladen Stojanović, crnomanjasti seoski dečak iz Knešpolja (da, onog Kulenovićevog Knešpolja), kome će već na početku rata, u jednom od mnogih pokolja, ustaše pobiti porodicu. Kuriri su vesnici, glasnici, a partizanski kuriri neka vrsta sekularnih, bezbožničkih anđela revolucije (ángelos je na grčkom glasnik). Njihova je suština u lakoći i umešnosti kretanja, u nepriznavanju granica, u njihovom svladavanju i upravo to omogućuje Mažaru da gotovo rizomski zasnuje svoje pripovedanje, njegov pogled je svugde, u građanskim kućama Banjaluke i Prijedora, u seoskim potleušicama, u zbegovima, u zloglasnoj Crnoj kući i mučilištu “plavog salona”, u ustaškim taborima i po partizanskim bivacima, po šumama i snegom zavejanoj Manjači.

Dva kurira znaju jedan za drugog, ali se nikada nisu sreli, i u poslednjem poglavlju romana Šuco pita, kad se nađe na Kozari, na Markušinoj planini: “A gdje je Marko? – Traži tebe, tako se možete tražiti dovijeka! – odgovori starac.”

No, Mažaru kao da ovo nije dovoljno, pa pri kraju romana uvodi i gotovo fantazmagorični lik trećeg kurira, Nijemca, koji nije Nijemac po etnosu nego ga tako zovu zato što je gluvonem, mladića neverovatne snage, rođenog u selu Ćukovcu, kotorvaroškom srezu, kao petnaesto dete, zdravo, sa sluhom i sposobnošću govora, koje je porodica uništila a seoska zajednica proterala. “Šuma mu posta utočište i on se odmetnu. Rodbina ga se odreče.” Nijemac, koji se uistinu zvao Milenko, i kojeg se i Skender Kulenović seća, pokušava da kroz svoje kurirstvo uspostavi neke nove veze sa svetom, on je gluvonemi ángelos, glasnik bez glasa.

NEVIČNI NA ZADATKU

A sad da vidimo gde je taj rigidni, ideološki suspregnuti, plošni socrealizam koji mnogi zlurado očekuju u romanu napisanom rukom dojučerašnjeg partizana i objavljenom 1950, gde su ti monolitni, od kamena isklesani heroji?

Skojevci kod Mažara “Internacionalu” pevaju kao “Ustajte vi zemaljsko groblje”. U dnevniku što ga kurir Šuco vodi pod datumom 30. juli stoji: “Za noć smo uspjeli sedam kilometara preći i pogubiti pola opreme”, a narednog dana: “Od kiše i blata ne mogu se ljudi poznati. Vodič je lutao, a mi za njim.” Nešto kasnije, pišući o napadu na Skender Vakuf, sredinom avgusta, opisuje neželjenju pratnju od stotinjak seljaka, oni su obučeni u ženske haljine, zabrađeni maramama, nagaravljenih lica, kao nekakve maškare, naoružani su sabljama, noževima i kočevima, prave buku i arlauču očekujući pljačku i, u svojoj pokladnoj razuzdanosti, ko zna šta još. Kad Slobodan Mitrov, španski borac, eksperimentiše sa crnim štapinom, on to čini tako nespretno da izranjavi drugove oko sebe. Upravo je ta nespretnost, nevladanje događajima, bačenost u surovost rata u kojoj se mora opstati, ako ne zbog sebe a ono zbog drugih, koji su još nesigurniji i nemoćniji od njih, ono što Mažareve likove čini privlačnim. Oni kao da boluju od suviška života, od svesti o zajedništvu, što je zapravo suština ljudskosti.

U tom svetlu moram se vratiti na početni citat ovog teksta, onaj pod navodnicima. To je neizrečena misao seljaka čika-Sime. Ustaše su mu ubile ženu i unuka i on se, pogorelac bez ikoga, pridružuje partizanima. U grotlu rata bez fronta i pozadine, u kojem je sve izmešano, izbačen iz svog seoskog okruženja, u neprestanom kretanju, on prvi put upoznaje drugačije ljude, one kojima nije važno kom plemenu pripadaju, upoznaje ih u ekstremnim situacijama i, čini mu se, zapravo zna, da to sa Srbima neće biti baš tako i pri kraju romana dokazuje to jednim drastičnim činom.

Drago Mažar umro je krajem 1991. godine. Postoji knjiga jednog banjalučkog novinara u kojoj se citiraju gotovo testamentarne Mažareve reči: “Došlo vam je zlo na kućni prag. Ja odoh, a vi vidite šta ćete i kako ćete”, ali ja tom svedočenju, zbog opšte frivolnosti celog teksta, ne bih poklanjao puno poverenje. Izvesno je da je Drago Mažar, godinama pred smrt, gledao kako se raspada svet u čijoj su izgradnji učestvovali on i njegova braća, kako nestaje jugoslovenska civilizacija. Godinu dana nakon Dragine smrti, 1992, u Travniku će zauvek nepoznata lica dva puta, u oktobru i u decembru, eksplozivom razarati kamenu glavu Josipa Mažara Šoše. U Banjaluci danas postoje ulice četničkih vojvoda Rade Radića i Uroša Drenovića, na Manjači se, u čast ovog drugog, održava Svesrpski sabor, neguje se sabornost, i nije samo u Banjaluci tako, tako je u svim gradovima naše negdašnje zemlje. U banjalučkom naselju Vrbanja postojala je osnovna škola, zvala se po Ajši Karabegović, ženi koja je vodila bolnicu na Čemernici, škola je i danas tamo ali nosi neko drugo ime. Ajšu su ubili četnici, na tako svirep način da se opisa te jezive smrti klonim. Čime li se to Ajša zamerila Banjalučanima da danas ne žele da se sećaju njenog imena – Ajša znači živa, Živka – a da slave njene krvnike? “Osim Srba, teško da danas ima poštenih ljudi.”

Roman Dva kurira retko je dobro opremljena knjiga. Otvara je inspirativni predgovor Luje Parežanina, a zatvara pogovor banjalučkog istoričara Vladana Vukliša, koji bi revnosnijim čitaocima morao biti poznat po kapitalnoj monografiji Jugosloveni i Španski građanski rat. Ilustrovala ju je Mirjana Radovanović, u duhu partizanskih linoreza, a dizajnirao Miloš Miletić. Unikatna knjiga koju su izdali Srpsko narodno vijeće iz Zagreba i Arhiv Republike Srpske iz Banjaluke. Knjiga protiv zla vremena.

Tagovi:

Knjige Roman Književnost
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Bitef teatar

17.jun 2026. Sonja Ćirić

Filip Gajić je ukinuo četiri predstave bez odluke Upravnog odbora Bitef teatra

Prvi potez novog v.d. direktora Bitef teatra je da otkaže već dogovorene predstave i postavi nove, po svom ukusu. Upravni odbor o tome nije doneo odluku

Konkursi za kulturu

15.jun 2026. Sonja Ćirić

Očekivano: Ristovski i Aja Jung su pobednici konkursa Pokrajine i Novog Sada

Vojvodina i Novi Sad najviše novca iz budžeta odvojili su za projekte Aje Jung i Lazara Ristovskog, a među izabranim konkurentima dominiraju oni od lokalne važnosti

Vesti iz Pokrajine

15.jun 2026. Sonja Ćirić

Kultura odlazi iz Vojvodine i Novog Sada

Ove godine u Vojvodini i Novom Sadu neće biti održano pet kulturnih manifestacija, moguće je da će im se pridružiti još neka

Narodno pozorište

14.jun 2026. Sonja Ćirić

Narodno pozorište nije objavilo nagrade svoje rediteljke

Tatjana Mandić Rigonat, rediteljka Narodnog pozorišta u Beogradu, dobila je dve nagrade na festivalima van zemlje, ali to ne piše na sajtu ove kuće

Kultura sećanja

14.jun 2026. Sonja Ćirić

Gradske mašine kopaju po Slobodištu, a Đurđević Stamenkovski priča o njegovom značaju

Kruševac je počeo gradnju Izložbenog parka vojne opreme na Slobodištu, a ministarka Milica Đurđević Stamenkovski je najavila da će država uložiti 10 miliona kako bi podigla svest o njegovom značaju

Komentar

Komentar

Ubistvo na Senjaku: Slučaj za Herkula Poaroa

Ubistvo Aleksandra Nešovića u restoranu „27“ pretvara se kriminalističku misteriju koju bi mogao da reši samo Herkul Poaro

 Andrej Ivanji
Aleksandar Vučić u košulji u plavoj pozadini crtež Hrama Sveto Save

Pregled nedelje

Vučićev šibicarski autoportret 

Što treba znati o Vučićevoj najavi ostavke? Zašto neće sesti u fotelju koju mu greje Macut? I zbog čega mora da spoji predsedničke i parlamentarne izbore

Filip Švarm
Aleksandar Vučić, Jakov Milatović i Milojko Spajić

Pregled nedelje

Crveni od srama

Zašto su građani Srbije crveni od srama poslije naprednjačke operacije u Tivtu? Zbog čega Vučić redovno bruka zemlju i građane koje predstavlja? Upita li se kako ga na Samitu u Tivtu vide drugi državnici i što mu govore iza leđa

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1849
Poslednje izdanje

Tivatska avantura Aleksandra Vučića, uzroci i posledice

Kako su Hari i Coje osvajali Crnu Goru Pretplati se
Intervju: Saša Janković, ekspert za bezbednost

Bezbednosni sektor je na nivou redarske službe u Ćacilendu

Vučić i svet

Pola čovek, pola blam

Svetsko prvenstvo u fudbalu

Mašina za pravljenje para

Intervju: Damir Karakaš, pisac

Neznalice najbolje od svega znaju da mrze

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1849 10.06 2026.
Vreme 1848 03.06 2026.
Vreme 1847 27.05 2026.
Vreme 1846 20.05 2026.
Vreme 1845 13.05 2026.
Vreme broj 1843-1844 29.04 2026.
Vreme 1842 22.04 2026.
Vreme 1840-1841 08.04 2026.
Vreme 1839 02.04 2026.
Vreme 1838 25.03 2026.
Vreme 1837 18.03 2026.
Vreme 1836 11.03 2026.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure