img
Loader
Beograd, 34°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Književnost

Knjiga protiv zla vremena

27. maj 2026, 22:44 Milenko Bodirogić
...
Copied

Drago Mažar, Dva kurira,
Srpsko narodno vijeće iz Zagreba i Arhiv Republike Srpske iz Banjaluke, 2025.

“Osim Srba, teško danas da ima poštenih ljudi”

Drago Mažar, Dva kurira

...
…

Drago Mažar imao je pre Drugog svetskog rata majku Mariju, mlađu sestru Nadu i tri starija brata: Božidara, Josipa i Ivicu. Braća će mu izginula u partizanima: Ivica je 1941. uhapšen dok je pokušavao da organizuje ustanak u Jajcu i streljan je u Gospiću; Josip, Šoša, ubijen je 1944. u borbama za Travnik i tamo mu je, u Travniku, podignut spomenik; Božidar, Boško, gine 1945, a majka će preminuti od tifusa 1943. godine, u pokretnoj partizanskoj bolnici. Pred smrt haluciniraće kako joj dolazi sin Josip.

I Drago je sa braćom. Kao sedamnaestogodišnjak učestvuje u okršajima sa ljotićevcima i frankovcima, u Radničkom kulturno-umetničkom društvu Pelagić, koje su osnovali komunisti, diriguje omladinskim horom, vodi tamburašku i glumačku sekciju, pred kraj 1940. hapse ga i deportuju u logor Međurečje, jedan od onih logora koje je Kraljevina osnovala za odstranjivanje buntovnih, levih i nepoćudnih (najpoznatiji je verovatno Bileća), odakle ga puštaju da bi bio regrutovan, a raspad Jugoslavije dočekuje u Sarajevu, gde se ponovo pokazuju njegova sigurnost, veština i samopouzdannje u kretanju kroz mutne vode društvenog rasula.

Mutne i hladne vode, ovaj put Vrbasa, dočekaće ga nešto kasnije u Banjaluci, iz njih će izranjati puške i jedan mitraljez i sakriće ih, zajedno sa Karlom Rojcom, u grobnici na katoličkom groblju, i to će biti oružje s kojim će prvi partizani krenuti u rat.

U ratu i revoluciji, čini se, Drago Mažar razviće svoje samopouzdanje u gotovo raskošnu hrabrost – često se, sa odabranom pratnjom, prerušava, oblači domobransku, nemačku, četničku uniformu i tako zalazi među neprijatelje, razoružava ih, uhodi, osluškuje njihovo bîlo i postaje veoma vešt obaveštajac, mada time nije naročito oduševljen. Ponekad se čini da se provlači kroz tanke procepe usuda. Od ranjavanja se oporavlja u bolnici na Čemernici, a iz nje će otići pre nego što je napadnu četnici. Tamo, na Čemernici, ubiće mu se prijatelj Karlo Rojc, a četnici će masakrirati ranjenike, među njima i upravnicu bolnice Ajšu Karabegović.

Josip Mažar Šoša proglašen je narodnim herojem 1949, a Ivica i Drago 1953. godine.

RIZOMSKO PRIPOVEDANJE

I sada je do mene, pre desetak dana, stigao iz Zagreba Dragin roman Dva kurira, knjiga prvi put objavljena u sarajevskoj “Svjetlosti” 1950. godine, drugi put u banjalučkom “Glasu” 1972. i prošle godine u Zagrebu i Banjaluci. Knjiga za koju, priznajem, nisam znao, a morao sam znati, kao za Ćopićev Prolom (1952), ili Gluvi barut (1957), jer Mažar se u njoj bavi mnogim temama koje su i mene zanimale dok sam godinama pisao Po šumama i gorama: osnivanjem prvih partizanskih odreda, njihovom bačenošću u nepojamnu surovost sveta u kojoj se teško snalaze i u kojoj, počesto, tih prvih dana, izgledaju kao zbunjena, nevešta, ušeprtljana deca čiji je bunt osuđen na propast, potom rascep ustaničkog pokreta, ono što se naziva “krizom” (a bilo je zapravo četnička izdaja i puč: okupator je četnike dobrano korumpirao, a oni su tu okolnost prekrivali etosom žrtve), i, na kraju – kuriri.

Dva kurira iz naslova romana su Šuco, ilegalac, sin osiromašenog Sulejmanbega Arslanovića, obućar, gradski momak, Banjalučanin, i Marko, Markuša, kako ga oslovljava doktor Mladen Stojanović, crnomanjasti seoski dečak iz Knešpolja (da, onog Kulenovićevog Knešpolja), kome će već na početku rata, u jednom od mnogih pokolja, ustaše pobiti porodicu. Kuriri su vesnici, glasnici, a partizanski kuriri neka vrsta sekularnih, bezbožničkih anđela revolucije (ángelos je na grčkom glasnik). Njihova je suština u lakoći i umešnosti kretanja, u nepriznavanju granica, u njihovom svladavanju i upravo to omogućuje Mažaru da gotovo rizomski zasnuje svoje pripovedanje, njegov pogled je svugde, u građanskim kućama Banjaluke i Prijedora, u seoskim potleušicama, u zbegovima, u zloglasnoj Crnoj kući i mučilištu “plavog salona”, u ustaškim taborima i po partizanskim bivacima, po šumama i snegom zavejanoj Manjači.

Dva kurira znaju jedan za drugog, ali se nikada nisu sreli, i u poslednjem poglavlju romana Šuco pita, kad se nađe na Kozari, na Markušinoj planini: “A gdje je Marko? – Traži tebe, tako se možete tražiti dovijeka! – odgovori starac.”

No, Mažaru kao da ovo nije dovoljno, pa pri kraju romana uvodi i gotovo fantazmagorični lik trećeg kurira, Nijemca, koji nije Nijemac po etnosu nego ga tako zovu zato što je gluvonem, mladića neverovatne snage, rođenog u selu Ćukovcu, kotorvaroškom srezu, kao petnaesto dete, zdravo, sa sluhom i sposobnošću govora, koje je porodica uništila a seoska zajednica proterala. “Šuma mu posta utočište i on se odmetnu. Rodbina ga se odreče.” Nijemac, koji se uistinu zvao Milenko, i kojeg se i Skender Kulenović seća, pokušava da kroz svoje kurirstvo uspostavi neke nove veze sa svetom, on je gluvonemi ángelos, glasnik bez glasa.

NEVIČNI NA ZADATKU

A sad da vidimo gde je taj rigidni, ideološki suspregnuti, plošni socrealizam koji mnogi zlurado očekuju u romanu napisanom rukom dojučerašnjeg partizana i objavljenom 1950, gde su ti monolitni, od kamena isklesani heroji?

Skojevci kod Mažara “Internacionalu” pevaju kao “Ustajte vi zemaljsko groblje”. U dnevniku što ga kurir Šuco vodi pod datumom 30. juli stoji: “Za noć smo uspjeli sedam kilometara preći i pogubiti pola opreme”, a narednog dana: “Od kiše i blata ne mogu se ljudi poznati. Vodič je lutao, a mi za njim.” Nešto kasnije, pišući o napadu na Skender Vakuf, sredinom avgusta, opisuje neželjenju pratnju od stotinjak seljaka, oni su obučeni u ženske haljine, zabrađeni maramama, nagaravljenih lica, kao nekakve maškare, naoružani su sabljama, noževima i kočevima, prave buku i arlauču očekujući pljačku i, u svojoj pokladnoj razuzdanosti, ko zna šta još. Kad Slobodan Mitrov, španski borac, eksperimentiše sa crnim štapinom, on to čini tako nespretno da izranjavi drugove oko sebe. Upravo je ta nespretnost, nevladanje događajima, bačenost u surovost rata u kojoj se mora opstati, ako ne zbog sebe a ono zbog drugih, koji su još nesigurniji i nemoćniji od njih, ono što Mažareve likove čini privlačnim. Oni kao da boluju od suviška života, od svesti o zajedništvu, što je zapravo suština ljudskosti.

U tom svetlu moram se vratiti na početni citat ovog teksta, onaj pod navodnicima. To je neizrečena misao seljaka čika-Sime. Ustaše su mu ubile ženu i unuka i on se, pogorelac bez ikoga, pridružuje partizanima. U grotlu rata bez fronta i pozadine, u kojem je sve izmešano, izbačen iz svog seoskog okruženja, u neprestanom kretanju, on prvi put upoznaje drugačije ljude, one kojima nije važno kom plemenu pripadaju, upoznaje ih u ekstremnim situacijama i, čini mu se, zapravo zna, da to sa Srbima neće biti baš tako i pri kraju romana dokazuje to jednim drastičnim činom.

Drago Mažar umro je krajem 1991. godine. Postoji knjiga jednog banjalučkog novinara u kojoj se citiraju gotovo testamentarne Mažareve reči: “Došlo vam je zlo na kućni prag. Ja odoh, a vi vidite šta ćete i kako ćete”, ali ja tom svedočenju, zbog opšte frivolnosti celog teksta, ne bih poklanjao puno poverenje. Izvesno je da je Drago Mažar, godinama pred smrt, gledao kako se raspada svet u čijoj su izgradnji učestvovali on i njegova braća, kako nestaje jugoslovenska civilizacija. Godinu dana nakon Dragine smrti, 1992, u Travniku će zauvek nepoznata lica dva puta, u oktobru i u decembru, eksplozivom razarati kamenu glavu Josipa Mažara Šoše. U Banjaluci danas postoje ulice četničkih vojvoda Rade Radića i Uroša Drenovića, na Manjači se, u čast ovog drugog, održava Svesrpski sabor, neguje se sabornost, i nije samo u Banjaluci tako, tako je u svim gradovima naše negdašnje zemlje. U banjalučkom naselju Vrbanja postojala je osnovna škola, zvala se po Ajši Karabegović, ženi koja je vodila bolnicu na Čemernici, škola je i danas tamo ali nosi neko drugo ime. Ajšu su ubili četnici, na tako svirep način da se opisa te jezive smrti klonim. Čime li se to Ajša zamerila Banjalučanima da danas ne žele da se sećaju njenog imena – Ajša znači živa, Živka – a da slave njene krvnike? “Osim Srba, teško da danas ima poštenih ljudi.”

Roman Dva kurira retko je dobro opremljena knjiga. Otvara je inspirativni predgovor Luje Parežanina, a zatvara pogovor banjalučkog istoričara Vladana Vukliša, koji bi revnosnijim čitaocima morao biti poznat po kapitalnoj monografiji Jugosloveni i Španski građanski rat. Ilustrovala ju je Mirjana Radovanović, u duhu partizanskih linoreza, a dizajnirao Miloš Miletić. Unikatna knjiga koju su izdali Srpsko narodno vijeće iz Zagreba i Arhiv Republike Srpske iz Banjaluke. Knjiga protiv zla vremena.

Tagovi:

Književnost Knjige Roman
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Niški filmski festival

17.avgust 2026. S. Ć.

Glumci su objavili program svog Niškog filmskog festivala

Udruženje filmskih glumaca Srbije objavilo je program svog festivala, novog u Srbiji – Niškog filmskog festivala. Publiku očekuje 21 domaći film iz protekle dve sezone, na dve lokacije u gradu

Martovski festival

17.avgust 2026. Sonja Ćirić

„Vreme“ saznaje: Zašto je umetnički direktor Martovskog festivala Dejan Dabić podneo ostavku

Umetnički direktor Martovskog festivala Dejan Dabić podneo je ostavku. Razlog: Odbor namerava da usvoji program u njegovom odsustvu, a tu su i nesuglasice o filmovima koji kritički opisuju našu stvarnost

Država i pozorište

16.avgust 2026. Sonja Ćirić

Osim Tanje Bošković, vlast smatra da ni druge glumce ne treba nagrađivati

Ministarstvo kulture i Gradski sekretarijat odvojili su nula dinara za glumačke nagrade čiji su osnivači Udruženje filmskih i Udruženje dramskih glumaca, a Narodno pozorište kao da je zaboravilo na svoje tri nagrade

Država i film

15.avgust 2026. S. Ć.

Ministarstvo kulture odbilo da finansira nagradu za životno delo koju je dobila Tanja Bošković

Nagrada „Pavle Vuisić“ za životno delo dodeljena je Tanji Bošković. Istovremeno, Ministarstvo kulture nije odobrilo novac Udruženju filmskih glumaca Srbije za tu nagradu

FestivaL

15.avgust 2026. Robert Čoban

Sarajevo film festival: Domovina je tamo gde ti se neko raduje

Na crvenom tepihu ispred Narodnog pozorišta uoči otvaranja 32. Sarajevo film festivala viđene su brojne slavne ličnosti iz sveta filma iz celog regiona, predsednik Crne Gore Jakov Milatović a u masi na ulici vijorilo se i desetak zastava Palestine

Komentar
Studneti pobeđuju prskanje farbom ipreko matrice

Komentar

Studentski pokret između paranoje i nade

Ako se studentski pokret bude više bavio  „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna

Slobodan Georgijev

Komentar

Svetozar Cvetković i protiv crnog i protiv belog

Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“

 Nemanja Rujević
Protest

Komentar

Desnica i Vučić: Kalif umesto kalifa

Desničarske partije nikako da podrže studentski pokret, uprkos kosovskom zavetu studenata i svoj onoj ikonografiji po principu „Kosovo je srce Srbije“. Jer desničarsko poimanje sveta je partikularno, a studenti čvrsto stoje na univerzalnosti republikanskog tla

Ivan Milenković
Vidi sve
Vreme 1858
Poslednje izdanje

Klimatske promene: Biblijsko leto i njegove pošasti

Srbija u plamenu Pretplati se
Intervju: Vujo Ilić, politikolog

Nije režim toliko oslabio koliko su studenti ojačali

Političko nasilje, sezona leto 2026.

Počinilac nepoznat, nalogodavac svima znan

Javna rasprava o nacrtu izmena Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja

Strogo kontrolisano obrazovanje

Intervju: Svetozar Cvetković, glumac

Rekvijem za umetnike koji menjaju svet

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1858 12.08 2026.
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme 1849 10.06 2026.
Vreme 1848 03.06 2026.
Vreme 1847 27.05 2026.
Vreme 1846 20.05 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure