U okviru Belefa, u Beogradu je gostovao dramski pisac, reditelj i glumac Evgenij Griškovec, čiji monoteatar predstavlja jednu od najzanimljivijih pojava u savremenom ruskom pozorištu. Autorski projekti Evgenija Griškoveca, koji su u poslednjih nekoliko godina dobili značajnu potvrdu u Rusiji i inostranstvu – nacionalna nagrada Zlatna maska za najbolju savremenu dramu, gostovanja na prestižnim međunarodnim festivalima, interesovanje velikih evropskih pozorišta za njegove tekstove – bitno se razlikuju od glavnih tokova današnjeg ruskog pozorišta. Nasuprot preovlađujućem interesovanju ruskog pozorišta za ambiciozna istraživanja na planu forme, za mogućnosti scenske artikulacije velikih klasičnih romana (Dostojevski, Gogolj, Kafka…), Griškovec razvija jedan puritanski jednostavan, prečišćen i nepretenciozan pozorišni jezik, kojim publici prenosi najličnija životna iskustva.
Ovo pozorište pre bi moglo da se posmatra u jednom sasvim drugom kulturnom kontekstu: naime, monoteatar ruskog umetnika u izvesnoj meri podseća na vrlo popularne lične ispovesti u pozorišnoj formi anglosaksonskih umetnika, prevashodno umetnica. Međutim, ako je forma i slična, senzibilitet i teme ruskih i američkih pozorišnih ispovesti bitno su različite. Tako u predstavi Kakosampojeopsa, kojom se predstavio publici Belefa, Griškovec teatarskim sredstvima pripoveda o specifičnom, mučnom iskustvu služenja vojnog roka na Tihom okeanu u ruskoj mornarici, koje traje pune tri godine.
Ovo, ipak posebno životno iskustvo Griškovec kombinuje s uspomenama na detinjstvo, koje svojom univerzalnom emotivnom podlogom (grčevita žudnja deteta za rođendanskim poklonom i neopisivo razočaranje kada se ispostavi da su poklon knjiga i džemper, na primer) ostvaruju efekat snažne identifikacije svakog gledaoca. Paradoks ovog pozorišta jeste u tome što se uživljavanje ne postiže formalnim pozorišnim sredstvima koja stvaraju iluziju stvarnosti kao u naturalističkom teatru – naprotiv, Griškovec odmah na početku „predstave“ ruši iluziju, obznanjujući da je reč o verodostojnoj ličnoj ispovesti – već prevashodno zajedničkim životnim i emotivnim iskustvom umetnika i gledaoca.
Ipak, bilo bi pogrešno iz ovoga zaključiti da predstava Kakosampojeopsa predstavlja dokumentarnu ispovest u koju je u potpunosti zanemarena umetnička transpozicija. Griškovecova predstava jedan je neosporno brižljivo izgrađen artefakt u kome dokumentarna, lična, ispovedna građa doživljava umetničku obradu i na taj način ostvaruje gledaočevu identifikaciju. Prepoznatljivo životno iskustvo (uspomene na detinjstvo ili služenje vojnog roka) ne bi ostvarilo efekat uživljavanja da Griškovec ne vlada glumačkom tehnikom, kako govornom tako i telesnom, pomoću koje plastično dočarava neka najobičnija, svima nama poznata fizička stanja (recimo mučno buđenje u hladno zimsko jutro).
Takođe, u oblast umetničke obrade sigurno spada i vešto i tačno smenjivanje različitih tonaliteta: taman kad se učini da će se preterati sa sentimentalnošću, poetičnošću ili čak patriotskim zanosom, Griškovec plasira opor, oštar, ironičan, kritički ton koji, u prvom redu, izražava sav groteskni besmisao sovjetske, pa i svake druge vojne mašinerije (recimo scena ribanja palube). Tako se na kraju zaokružuje jedan sveobuhvatan, donekle prepoznatljiv senzibilitet u kome se prožimaju sentimentalnost i ironija, poezija i banalnost, razumevanje i osuda, aktuelnost i univerzalnost.
Poslednje, ali ne i najmanje bitno – predstava Kakosampojeopsa ne bi sigurno ostvarila željeni rezultat kod beogradske publike da nije bilo odličnog, čak donekle i teatarski oblikovanog prevoda Novice Antića, koji je bio, kao što je to uvek slučaj sa prevodiocima na Griškovecovim gostovanjima u inostranstvu, gotovo učesnik predstave, jer je autor s njim, kao i sa publikom uostalom, ulazio u spontanu, improvizovanu komunikaciju.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Iznenađuje to što, sasvim oprečno od onoga što se na istom mestu, na Letnjoj pozornici u palićkom parku, moglo videti prethodnih leta, predstavljene filmove odlikuje i u isti kontekst smešta upadljivo odsustvo očiglednije političnosti, dok je polifonija, kulturološka i svetonazorska, na sreću i dalje tu, kao efektna i prikladna “uteha”
Vest je u novom filmu ponudio prilično britku vivisekciju holivudskog sistema vrednosti, uz to uspevajući da sve vreme bude zabavan i, što je veoma važno, ciničan. Gorak je ovo film, lišen iluzija, ali istovremeno pokreće nihilistički polet koji je toliko jak da povremeno može da podseti na optimizam
Gita Serenji: Odlazak u tamu.
Od ubijanja iz samilosti do masovnog ubistva
prevod Nataša Kampmark
Partizanska knjiga, Kulturni centar Novog Sada, 2023.
„U Hrvatsku, na primer, sada dolaze strani radnici od Pakistana pa dalje i budale ih mlate po ulicama, ni ne pitajući se da je taj čovek možda bio lekar u Pakistanu, šta je on trebalo da napusti da bi došao ovde. Sve zato što on izgleda drugačije, zato što ne razmišljamo kako je tim ljudima“, govori u intervjuu za „Vreme“ reditelj filma „Bosanski lonac“ Pavo Marinković
Vulinove laži o Zdravku Ponošu imaju samo jedan cilj. A to je pokušaj režima da se kontrolom nad vlastitom ružnom prošlošću uspostavi kontrola nad budućnošću. Otud i svo to sluđivanje naroda i nasilje nad zdravim razumom
U zajedničkoj akciji BIA, VBA i MUP su uhapsili trojicu „špijuna“ u Valjevu – inženjere zaposlene u „Krušiku“. Za režimsku pljačku u fabrici oružja niko nikada nije priveden
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!