Kad Emil kaže da se boji

U posthumno objavljenoj priči Jurij Golec, Danilo Kiš je u skoro kepotovskom nefikcijskom maniru ispripovjedao krizu u životu svog prijatelja Piotra Raviča, krizu koja se desila nakon smrti žene njegovog života, krizu koja je završila njegovim samoubistvom. Pred kraj priče Kiš opisuje i sahranu koja se dešava u jedan utorak po podne i, između ostalog, kaže: „Konačno nas je bilo tridesetak: Emil Sioran, Adolf Rudnjicki, Ana Novak, književnica i bivši logoraš, predstavnici izdavačke kuće Galimar, sekretar za kulturu izraelske ambasade, delegat jevrejske opštine, prijatelji i poklonici Jurija Goleca.“

Često se kad čitam Siorana sjetim citirane Kišove rečenice. Mnogo puta u svojim fragmentima Sioran spominje razne svoje prijatelje, uglavnom ih ne imenujući; pomene kakav njihov hir, kakvu rečenicu, pa ih prokomentariše. U nekoliko takvih slučajeva palo bi mi na pamet da je neimenovani Sioranov prijatelj zapravo Piotr Ravič, onaj na čijoj je sahrani bio s Danilom Kišom. Sioran je od Kiša bio stariji dvadeset četiri godine, a umro je šest godina kasnije, ali su ta dva pariska egzilanta ipak bili ljudi iz iste brazde, ako ništa, a ono zbog rodnih gradova, zbog Sibiua i Subotice, koji se na mapi svijeta, na mapi nekadašnje Austro-Ugarske nalaze gotovo na istoj paraleli, gradova u kojima se, kako negdje kaže Sioran, uvijek govorilo više jezika. Za Sibiu Sioranove mladosti bila su karakteristična tri jezika, koji su u ovom gradu bili gotovo jednako rasprostranjeni: njemački, mađarski i rumunski. U pozadini se, dakako, čuju i francuski te ruski, ali ima i tragova našeg jezika. Ilustrativan dokaz za to je karakteristična anegdota iz Sioranove mladosti, pričica o njegovoj prvoj (nesretnoj) ljubavi i njenom ishodu zbog kojeg se riješio većine iluzija o romantici i verterizmu. Kao gimnazijalac, naime, Sioran je bio strastveno zaljubljen u stanovitu Selu, jednu od najljepših gradskih djevojaka, kćerku tamošnje ugledne porodice. Dvije godine je mladi Emil maštao o Seli, iz prikrajka je gledao na ulicama, čekajući da mu makar jednom uzvrati pogled, da mu se nasmiješi, ne nalazivši hrabrosti ni da je oslovi. Zaljubljenosti je nestalo jednog proljetnog dana, kad je Sioran sjedio na klupi u parku i čitao Šekspira. Kroz park je prošla i Sela držeći se za ruku sa jednim vulgarnim i priglupim tipom, popularnim lokalnim sportistom koji je imao običaj da se na najprostačkiji način hvali uspjehom kod žena. Taj tip je imao karakterističan nadimak. Prepričavam ovu epizodu prema Sioranovoj biografiji napisanoj na engleskom jeziku (Searching For Cioran), u kojoj je nadimak zaboravljenog zavodnika ispisan kurzivom, u originalu, valjda i zarad autentičnosti. Nadimak je bio – Pizdulici.

FILIJALE, UREDI: O Sioranu je kod nas pisano mnogo, pisao sam o njemu i sâm, ali ovdje i sada, u povodu stogodišnjice njegovog rođenja, zanima me najprije onaj Sioran koji je dio našeg svijeta, i geografski i vremenski govoreći; Sioran rođen 1911. godine, tačno između austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine i Sarajevskog atentata; Sioran, umro u rano ljeto 1995. godine, pred kraj rata u Bosni i Hercegovini, desetak dana uoči Srebrenice; Sioran koji je početkom devedesetih, kad je ratni raspad Jugoslavije već bio započeo, Branki Bogavac kazao da raspad Jugoslavije steriliše južnoslovenske narode, narode koji nisu glupi, ali koji idu od poraza do poraza. U Sioranovom svijetu, u kojem su porazi važniji od pobjeda, to zapravo i nije pogrda.

U kontekstu filozofije i života, Sioran je uvijek bio bliži svijetu antičke Grčke ili Indije, nego svijetu moderne Evrope i Zapada. Practice What You Preach je koncept koji za njega nikad nije imao prave alternative. U svijetu takozvane tranzicije na savremenom Balkanu, u svijetu u kojem su samozvani disidenti uvijek najbliži državnoj sisi, u svijetu u kojem se u alternativu i marginu najstrastvenije kunu oni s najdebljim novčanicima, oni sa pola tuceta kreditnih kartica u novčanicima, oni koji putuju biznis klasom i spavaju u najskupljim hotelima, to je neobično samo po sebi. U cijelom ex-yu umjetničko-intelektualnom kolopletu koji se rasuo svijetom u posljednje dvije decenije, najbliži Sioranu u tom smislu je Branimir Džoni Štulić. Uostalom, neki njihovi uvidi stari nekoliko decenija na ovim su se prostorima do kraja ovaplotili tek nedavno. Sioran, recimo, na jednom mjestu kaže ovako: „Kad uđete u neku banku, vidite tamo četrdeset, pedeset devojaka koje od ranog jutra do kasno uveče kucaju brojke. Zamislite to! Da je čovečanstvo prešlo toliki put da bi dospelo dotle! Ako je ovakva sudbina ono što se zove život, onda život nema smisla. Sve što trpamo danas u velike gradove potpuno je nekorisno i lišeno smisla.“ Zar ove rečenice ne zvuče kao posve prirodan nastavak Štulićevog stiha: A na ulici sa svake strane – filijale, uredi? Zar u njima nije suština problema našeg čovjeka sa takozvanom tranzicijom? Zar sve priče o transparentnosti, o evropskim standardima, o borbi protiv nezaposlenosti, ne padaju u vodu pokraj suverenog osjećanja besmisla o kojem govori Sioran, besmisla koji generišu brojke, kamate i birokratija? Sioran, naravno, nije mislilac većine, barem iz zapadnjačke perspektive. Uostalom, i sam je govorio da vizija svijeta koju ima potiče iz njegovog zavičaja, iz dijela svijeta u kojem je jasno da je čovjek objekt, a ne subjekt istorije. Valjda je i to jedan od razloga da ovdašnje čitanje Siorana rijetko kad donosi okus otkrića; obično je to okus nečeg već poznatog. Notorna čaršijska, da ne kažem – palanačka, mudrost sa Balkana, ono što se da čuti od lokalnih dripaca i lijenčina, pametnih & knjiških ljudi, nije predaleko od sioranovskih nihilističkih tirada.

BEZ LAŽI: Ima i u Sioranovom umjetničkom ukusu nečeg skoro seljački konvencionalnog. Najčešća imena kojima se vraća i na koje referira su Šekspir, Bah i Dostojevski. Svi savremenici su, u najboljem slučaju, kao i on, uostalom, promašeni. O velikim Rumunima iz svoje generacije, o Joneskou i Elijadeu, obično govori na način na koji se čovjek u kafani prisjeća drugova iz gimnazije, s mješavinom sjete i ironije. Slično je i sa slavnim pariškim književnim prijateljima, s Beketom i Mišoom, primjerice. Ako za nekog od savremenika i ima riječi divljenja, to su obično neki potpuno nepoznati ljudi, pokatkad i nepismeni, ljudi posve lišeni slavoljublja i sujete, čobani i klošari. Takav stav kod Siorana nije poza. Za razliku od mnogih pomodnih Sioranovih fanova, za koje je navodna ljubav prema Sioranovom pisanju tek sezonska značka kojom, kao, pokazuju svoju lažnu neprilagođenost, Sioran je svom pogledu na svijet iskreno vjeran. To, naravno, ne znači da se u njegovim stavovima ne mogu pronaći i kontradiktornosti. Kao u parafrazi jednog od najpoznatijih Vitmenovih stihova, u onom retoričkom pitanju i odgovoru, kad se pjesnik prvo pita da li protivrječi samom sebi, a zatim potvrdi tu sumnju poentirajući: U meni je sadržano mnoštvo, Sioran svaku svoju promjenu, da ne kažem tranziciju, iskustveno odboluje. To je onaj momenat zbog kojeg je on više pjesnik, nego filozof. Sioranovu knjigu čovjek može otvoriti u bilo kojem raspoloženju i uvijek će pronaći svoj stih i uvijek će znati da je čovjek koji ga je napisao cijelim tijelom i iskustvom stajao iza tog stiha, makar i samo u trenutku dok ga je ispisivao. To je onaj konačni zaključak iz Kišovog eseja o Radomiru Reljiću, i to je ono što nas, što mene, uvijek iznova vraća Sioranu; osjećaj, svijest i znanje da Sioran – ne laže.