U filmu recimo, ponekad čak i amater može kamerom uhvatiti kadar tako da izgleda zanimljivo (ili bar, onako snobovski, „zanimljivo“). U rokenrolu, i krivi, nenaštimani, nenamjerni amaterski akord već je odavno, pogotovo za pokondirene, stvar nekritičkog divljenja.
U džezu, pak, nema pretvaranja – tu ili znaš ili ne znaš, i vidi se odmah lako provjerljivim načinima koje ti od to dvoje pripada. Jer, sjesti i improvizirati na komplicirane akorde, složene kompozicije pruskom disciplinom kad treba, razgovarati međusobno solima, ili opet skočiti u nepoznato pa se izvući iz toga, tako što sam iscrtaš put natrag – to se sve ne da lagati.
Zato ima posebne neke vrijednosti, „dodane“ skoro da se kaže, u ovakvom projektu. Kontekstualno: mnogi su u situaciji ovih novih granica i starih kulturnih borbi za identitet pokušavali ili pokušavaju da naprave nešto što bi imalo lokalni šmek, boju, a to je rijetko uspijevalo. Štoviše, češće je bilo izgovor za najrazličitije vrste muljanja i šarlatanizma. Džezu, evo, izgleda uspijeva. Ima u tome smisla: džez jeste demokracija – ali demokracija sposobnih, koji da bi sudjelovali moraju prvo pokazati znanje.
Album „Serbian Jazz Bre Project“, zvučni je nastavak lijepog i važnog, istoimenog fotografskog projekta-monografije Ivana Grlića, u kome je autor vrhunski uslikao srbijanske džez-muzičare napravivši jedan od najljepših recentnih vizualnih narativa kulture. Sad je skupio bend sastavljen od šestoro mlađih muzičara i dva veterana, „mali orkestar“ koji je pokazao kako gornje pravilo radi na djelu.
Impresivno i dirljivo je to kako kvalitetno, znalački, s kakvom voljom a u isto vrijeme – po nepisanim pravilima faha – opušteno sviraju muzičari na albumu. Ima tu i drugih dodatnih stvari, u odlučnosti da se svira dobro, dopunske motivacije koja je potpuno u vezi s mjestom gdje se svira: ima tuge i ljutine onih što se bore stalno za pravo na pripadanje krugu kojem po svemu pripadaju; ima frustracije, borbe da se iskažu stvari muzički, ima prirodne potrebe da se dokaže i još mnogo drugih momenata koji ukazuju na naročiti gard što se čuje u svirci. Samo jednog nema: nema snobovštine i pretvaranja, baš tu, u žanru koji bi većina refleksno nazvala elitističkim.
To je zato što kad se čovjek dovoljno dugo bavi muzikom, pogotovo ovako kompliciranom, gdje se u stvarnom vremenu, linearnom, fizičkom, rješavaju postavljeni problemi, u tome procesu najčešće prestaje svaka vrsta pretenzije. Ovo se ne odnosi na vanmuzičke stvari dakako: briljantan svirač može biti idejni kičer – tko ne vjeruje nek pogleda bilo koji omot albuma fjužn džeza iz sedamdesetih (Čik Korija bi trebao bi biti utuživ radi ataka na oko i zbog svoje protonjuejdžerske „idejnosti“). Ali i tu je bilo lijeka u ovom slučaju – kroz činjenicu naročite pripadnosti muzičara. Generacija ovih mlađih naprosto je operirana od svake vrste pretjeranih gesti, a kod dvojca starijih iskustvo je po pravilu korektor u ionako izuzetnom i profinjenom habitusu. Trubač-doajen Stjepko Gut ionako je „hodajuće narodno blago“, i s Duškom Gojkovićem danas još jedina nepresjeciva žila koja spaja Balkan i sam centar stila; muzičar koji poput svih dobrih ovdje, sam krči i vlastiti put napolju i ambasadorski predstavlja najbolje od kulture iz koje je došao, afirmirajući je i kad ona ne mari za to.
U mladom bendu, pak, može se odslušati čitava linija utjecaja, ne uvijek svjesna ali zato neprekinuta, koja ide od prvih radova u nas gdje se džez ili fjužn miješao s Balkanom – jedan dugački luk što ide od pionirskih poduhvata BP Conventiona, preko Lale Kovačeva i Duška Gojkovića, sve do novijih pojava kao što je utjecajni (na ovom albumu odjednom se ukazuje do koje mjere) utjecajnog Vasila Hadžimanova i koncepta svirke njegovog benda.
Instrumental Only nothing is enough u tom smislu nekako je najuočljiviji i tipičan za album. Već sada na putu da postane neka vrst standarda, kompozicija je kao putovanje i cesta u jednom (a van metafore, svakako kao stvorena za soundtrack za šibanje po kakvom autoputu). Na podlozi drum’n’ bass akcentuiranog bubnja (na ritmički uzorak, cirkularno, što je variran izrastao iz džeza), i pulsiranju jednostavnog klavirskog bas-motiva razvija se tema što je vodi violina (podsjetnik također na to kako nam fale džez-violinisti), tema i groove po zapadnim uzusima filmskog „skora“, ali nas sedmonotni završetak fraze svaki put vrati i podsjeti gdje je nastala. Ponavljanjem i podizanjem dinamičkim, sve dobija na intenzitetu i do kraja kompozicije putujemo nezaustavljivo, sa žmarcima i, nekako, sretno. Po lirici i ritmičkoj propulzivnosti, kombinaciji radosti i melankolije kao da se, danas, u drugom vremenu i kad se činilo da je to nemoguće, dobilo nešto od onog uzbuđenja kakvo su donosili nekada neusporedivi Leb i sol. Odsvirani tonovi, jezik instrumenta pričaju sve što treba znati o osjećaju, poruci i namjeri. Zbog toga, ako se može uputiti zamjerka, na mjestu muzičara i producenta bio bih izostavio jedinu pjesmu s riječima (ne i vokalom), obradu narodne Ej vi magle.
Nastranu izvedba i određena škola pjevanja – koju bi se, ovu potonju, u određenim momentima moglo nazvati po sebi problematičnom – nešto je drugo tu. Kad se komunicira bezrječno, samo instrumentalima, muzikom koja lako preskače barijere, zbog toga što je svirači i posvećeni otključavaju precizno i bez kulturnih nesporazuma na vječnoj liniji Istok–Zapad – onda su riječi bespotrebne, štoviše, one su smetnja. Ako smo razvili ovaj tonski i metaforički, preneseni jezik u kojem učestvuju muzičari i publika, ponavljamo – ona probrana, koja ga razumije – ima u tome jedne naročite plemenitosti, pa i implicitne gordosti, superiornosti upravo, moglo bi se reći, i kod izvođača i kod slušatelja. Tome ne trebaju riječi.
Jer, tu gdje su riječi toliko ohabane da je teško, prava muka, pronaći način da ih se nanovo i svježe upotrijebi, oni povlašteni koji imaju sposobnost i spremu da razgovaraju muzikom, konkretno džezom kao univerzalnim zvukom odnosno svojom kulturnom baštinom, muzikom mjesta odakle su – trebaju nastojati što više na ovakvom dijalogu za odabrane, vrednovati ga, jer je apsolutno jedinstven. I sve potrebniji. Naročito sad, kad kroz ovakve muzičare postaje očito da se za to, kako kaže jedan Danojlićev lik, „ima mogućstvo“.
