Koliko nas je bilo 19. maja 2023? Neki kažu – nikad toliko od Petog oktobra 2000. Drugi tvrde – i više nego tada, možda najviše ikada. Zapravo, nije ni važno: Beograd je svjedok vjerovatno najdostojanstvenijeg okupljanja građana u svojoj istoriji. A da sve bude još impresivnije, dan ranije se praktično nije znalo vrijeme okupljanja niti – pred sam početak protestne šetnje – da li je cilj ponovna blokada Gazele ili nešto drugo.
Opet, nije bilo bitno. Narod je izišao na ulicu uslijed moralnog imperativa, ličnog i kolektivnog. Niko ništa slično ne pamti, niko ništa nije trebao objašnjavati: staro i mlado koračalo je u ogromnoj, višekilometarskoj koloni osjećajući iz stomaka da se horor legitimiziranog govora mržnje, agresije i nasilja mora konačno okončati. Svojom dirljivom ozbiljnošću i dostojanstvom, svi ti ljudi su pokazali kako izgleda alternativa bahatom, bezdušnom i neodgovornom režimu koji isisava svaki atom normalnosti i suvislosti.
Mogu vlast i njeni mediji pričati što god hoće, mogu lagati koliko hoće, ali okupljanje 19. maja u svojoj biti nije bilo političko, već prvenstveno civilizacijsko. Atmosferu toleranicije, zdravog razuma i disanja slobodnim plućima, pokušale su omesti fašističke grupice na sisi Službi – isključivo bi napadali žene i brzo bili otjerani. Inače, na njihove verbalne provokacije niko nije obratio pažnju.
Ako je Aleksandar Vučić planirao da na svom mitingu zakazanom za 26. maj pokaže snagu na ulici, unaprijed je izgubio. Ma koliko mobilizirao ljudi i autobusa, ma koliko podijelio dnevnica i sendviča, to neće biti ništa drugo izuzev usiljene i otužne farse. Nikad nije isti, niti može biti, moral ljudi koji slobodno zastupaju ono što misle i osjećaju i moral ucijenjene, zastrašne i podmićene partijske gomile. Narod to prepoznaje i vrednuje. A koliko se naprednjacima srozala energija i samopouzdanje, svako može uvidjeti ako usporedi njihov skup u Pančevu i onaj građana Beograda, održanih istog dana u isto vrijeme.
Što će biti dalje?
Za najveću krizu svoje vlasti prvenstveno je zaslužan sam Vučić. Skupa sa ekipom, svakim istupom od tragedija 3. i 4. maja izvodi na ulicu hiljade novih građana. O aktualnoj pogubljenosti režima svjedoče bar dvije činjenjenice. Prva: kao pravi preplašeni autoritarac, Vučić masovna okupljanja građana proglašava za rabotu zapadnih tajnih službi i zaziva one „bratske sa istoka“; trtareći zapravo od neke nove forme Petog oktobra, kanda se poistovjećuje sa Putinom obećavajući da u Beogradu neće biti Majdana kao u Kijevu.
I druga činjenica: ozbiljnu ličnu nesigurnost šef države demonstrira istovremeno vrijeđajući opoziciju i nudeći joj pregovore. Možda računa da bi neke od tih stranka – generalno uzajmno surevnjivih – mogle prihvatiti kozmetičke mrvice, a on izbjeći suštinske ustupke. No, ima li majčinog sina koji u ovome trenutku išta može vjerovati Vučiću, kako u zemlji, tako i izvan nje? I za to je sam zalužan.
Dakle, što nas čeka? Ishitrene, nepripremljene akcije na nervnoj bazi neće i ne mogu ništa odlučiti. Ono što i te kako može jesu dostojanstvo, nenasilan otpor, istrajnost i odlučnost građana. Baš onako kao 19. maja 2023.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
