Skupštinski festival demagogije: Cirkus je srce Srbije

Samo su propeti konji ostali ispred ulaza u Skupštinu. Sve ostalo što je potrebno za provincijski cirkus našlo se u sali: klaunovi, pelivani, krotitelji, gutači vatre i najjači čovjek na svijetu. Čitalac zna – riječ je zasjedanju reklamiranom kao najvažnije u novijoj istoriji.

Aleksandar Vučić je izišao iz radikalne stranke, ali ne i ona iz njega. Zbog aplauza na spominjanje Vojislava Koštunice, šešeljevski je mahao papirima da je baš za vakta bivšeg predsjednika SR Jugoslavije i lidera DSS-a pušten iz zatvora Aljbin Kurti i još 1800 Albanca – kao da to nešto znači. Riječ jednu nije zucno da je bio u vladi koja je potpisala Kumanovski sporazum, povukla vojsku i policiju sa Kosova, „pobijedila NATO“ i, potom, sudila Bleru i Šrederu.

No, takav je predsjednik Srbije: savitljiv poput trske, nepostojan kao dim. Mada je imao šalicu sa slikom vuka, izmakao mu je trofej „Dominantni alfa mužjak“. Ovaj put, kolektivno ga je osvojila nacionalna opozicija. Uz skandiranje parola o Kosovu i transparente sa natpisima „Izdaja“, ličili su na navijački kop doveden pravo sa fudbalske tribine. Srećom, nisu vitlali bengalkama.

Nakon Vučićeve provokacije da im je „Poslovnik srce Srbije“, nacionalno-opozicioni poslanici više nisu mogli izdržati: u navijačkoj reakciji na cimanje, složno su krenuli ka govornici da se koškaju sa sebi sličnima. Što li time postižu?

Mnogo toga. Prvo – omogućuju Vučiću da u datom trenutku spašava mir. Drugo – potvrđuju da se ponaša kao racionalan političar kojeg brine budućnost zemlje. I treće – da za razliku od njih, konačno shvaća konzekvence rata u Ukrajini. On je svoj posao ionako završio: izvoženjem na njivu šest haubica i drugim TV ratovima, dovoljno je naplašio javnost krvoprolićem i sankcijama da bi sada pala na zaumnu geopolitiku iz „Aktuelnosti“ Hepi televizije.

Točno je da Vučićevo monopoliziranje kosovskog pitanja doživjelo bankrot. Pošto je prvi strani državnik kojeg je upoznao bio Sadam Husein, savim je razumljivo što je vazda mimo svjetskih trendova. To mu kaže i Kristofer Hil: „Srbija duže nije uvela sankcije Moskvi, nego što je ruska vojska držala Herson.“ Zato se Vučić mora izjasniti o planu na čiji sadržaj – tvrdi – nije imao nikakav uticaj. Ako prihvati, dobiva makar Srpsku zajednicu; ukoliko odbije, eto mu belaja… Zar zbog Kurtijevog miniranja ZSO nije propao već „završeni“ ulazak Kosova u Savjet Evrope?

No, nacionalna opozicija kanda bi da nastavi gdje je Vučić upravo stao. Valjda ga zbog toga proglašavaju za „faktora mira i stabilnosti“, pardon – izdajnika. U to ime, dok je njih i Kurtija, biće i njega. Ako ih predsjednik Srbije već nije častio, krajnje je vrijeme da nakrivi sombrero i odriješi kesu.

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com