Porodica iz autobusa

U autobuse su ušli ucijenjeni, uplašeni, plaćeni, natjerani, otrovani režimskom propagandom i svi oni koji  oni koji ne znaju ili ne smiju reći ne. Nekima od tih ljudi nešto je obećano, drugi još malo moraju biti strpljivi, treći ponavljaju da samo izvršavaju naređenje. Svi oni čine jednu porodicu, onaj potuljeni dio koji se ne pita.

Njihovo je da stoje, aplaudiraju i ostanu poslušni kao i do sada. Znaju dobro kada i što treba da govore i još bolje – kada da ćute. Zato ih glava porodice toliko voli. Zahvaljući njemu imaju vodu u plastičnim bočicama, papirnate lepeze, sokove, sendviče, majice…

Strah od glave porodice

Velik dio ove porodice iz autobusa spaja strah od budućnosti. Plaše ih susjedne zemlje, posebno Hrvatska i, odnedavno, Crna Gora. Boje se da sutra neće imati posao, zarade i penzije. Strah ih je i da im djeca u inostranstvu ne prestanu slati novac. Ali, više od ičeg drugog, uplašeni su da ne razljute glavu porodice.

On je taj koji ih brani od „ustaša“, drugih srpskih neprijatelja, naročito stranih plaćenika; on ih zapošljava, daje im zarade i penzije. On je omogućio da od sinova i kćerki iz Njemačke i Dubaija dobijaju evre i dolare i da ne zanaju ni beknuti na jeziku svojih unuka.

Zbog svega ovog će zaokružiti svaku „vlastitu“ želju koje je glava familije toliko puta iznio na televiziji kao svoju. Tako će biti za veću konkurentnost između visokoobrazovnih instititucija i još snažniju borbu protiv kriminala i korupcije – tako im procesa za Nadstrešnicu i slučaja Veslina Milića.

Na kraju će se porodica iz autobusa vratiti kući. Neće baš znati zašto su ih morali voziti u Beograd, ali kad glava porodice tako kaže, ima da se stisne plastična kesa i zauzme sjedište broj 24 kraj nekog vrlo sličnog sebi.

Porodica iz autobusa zaista je dio Srbije. I ona je žrtva prevaziđenog režima. Ne treba osuđivati, već uvjeriti da i oni imaju pravo na lično dostojanstvo i svoje ja. Ništa neće biti gore, može samo bolje.