Predsednik Aleksandar Vučić nam se poverio, ima tome nekoliko sedmica, kako pobuna protiv njegove vlasti u njemu budi zle misli. Kaže, svetio bi se, ali neće.
Bila je to znakovita rečenica, jedna od onih koje predsednik procedi na nervnoj bazi, kroz usnu koju krvnički grize. Naravno da hoće da se sveti. I uveliko to radi.
Jesmo navikli da vesti u Srbiji traju koliko mački muž, ali ovo u jedva par dana od lokalnih izbora u Zaječaru i Kosjeriću je i za naš tempo ubitačno.
Imali smo u ova dva mesta svakovrsne režimske batinaše, imali smo bušenje guma našoj novinarki. Onda smo imali hapšenja profesora i dekanice u Novom Sadu. Pa su ljudima počele da stižu prekršajne kazne samo zbog stajanja na ulici tokom 16 minuta tišine. Preti se čitavim univerzitetima.
Nastavilo se čistkom na Juronjuzu gde medijski kapoi ove vlasti proteruju sve one koji i dalje pokazuju kičmu kao meru odstojanja obraza i guzice.
Čitalac će se lako setiti početne zbunjenosti vlasti ovom studentskom pobunom. Lutali su nekoliko puta ukrug, od pluvanja studenata, do poziva na dijalog i ustupaka poput ostavki.
Ali, lutanja više nema. Već nekoliko meseci – tamo negde od instalacije šatorske favele i toi-toi klozeta u centar grada – Vučić tačno zna šta hoće.
Ili, što bi rekao, obuzele su ga zle misli.
Režim u ratu protiv sopstvenog naroda
U nadi da protest pomalo popušta i jenjava – što je prirodan, biološki proces, jer ne može se biti napumpan na dva bara neprestano – režim bi da iz gomile izdvoji pojedince pa da im onda upropašćava živote.
Progoni, otkazi, hapšenja, čistke, kazne… Kratko rečeno, režim je u ratu protiv sopstvenog naroda.
Vučić ne može i neće da oprosti nikome ko ne priznaje njegov genij i kraljevsku nedodirljivost. „Zle misli“ su izgleda nadošle i jer su godine (jalove) kritike maltene preko noći postale suvisli, organizovani otpor koji ljulja vlast kao vetar vrbu.
Narod je ušao u modus samoodbrane. Narod više neće da bude žrtva. I neće više da trpi. To tek Vučić ne može da oprosti – nasilnika žesti to što je žrtva podigla gard.
Srećom po narodnu stvar, Vučić je, po prvi put otkako je zaseo svima na vrat, toliko zaslepljen da ne vidi kako progon, otkazi, čistke i hapšenja ne mogu da mu pomognu, naprotiv. Mogu samo da dodatno galvanizuju njegove protivnike.
Na srednji rok, Vučić je bivši. On to ne vidi, što svedoči o dekadenciji režima – to je poslednja faza. Opasna, ali poslednja.
A protivnici vlasti su do sada naučili lekciju: Buna ne može da bukti svakog dana istom snagom, ali ako kojim slučajem zamre, ako se društvo vrati u letargiju, onda osvetničkom pohodu režima neće imati ko i šta da se suprotstavi.
I samo u tom slučaju bi Vučićeve zle misli pobedile.