Piše: Aleksandar Dimitrijević, psiholog
Mada se svi parovi ponekad svađaju – erotika uključuje silovitost, roditeljstvo disciplinovanje koje može postati oštro, a rodoljublje čak i odbrambene ratove – osnovni medijum ljubavi je uvek nežnost. Primanje ljubavi nas gotovo uvek razneži, a njeno iskreno davanje uključuje napore da svoj izraz učinite mekšim i drugome prijemčivijim.
Koliko je lako problem opisati, toliko ga je teško prevazići. Dovoljno je setiti se čuda da majčino telo počne da proizvodi mleko, koje njena beba, po mirisu, prepoznaje gotovo odmah po rođenju. Razlog je očigledan: beba nije pripremljena za žvakanje i varenje čvrste hrane, pa majka ne traži šta njenoj bebi odgovara, ona ga sama proizvodi. Nežnost je to – “ispasirati” tvrdi spoljni svet tako da osoba koju volimo o njega neće okrnjiti zube. Mi, “potom” praktično celog života vapimo za neograničenom ljubavlju (mada neki to neće priznati) uprkos tome što možemo da primimo samo određene količine, pod našim uslovima, u pogodnom trenutku… I kad mora da se “žvaće” i “vari”, često ustuknemo i izaberemo manje izazovnu ili manje rizičnu opciju.
OTKRIVANJE NEŽNOSTI
Ne mislim ovde na nežnost kao moguću osobinu ličnosti. Ona jeste relevantna i jasno je da su neki ljudi nežniji a drugi grublji, da sa sazrevanjem obično postajemo čvršći, a sa iskustvom ogrubimo. Ako neko nema solidnu strukturu ličnosti, kažemo da je nežan ili krhak i očekujemo da ga lako lome “praćke i strele sudbe obesne” (Atribut “robustan”, uzgred budi rečeno, potiče od latinske reči za hrast, tako da se izraz prvo koristio za nameštaj od hrastovine, dok s vremenom metaforično značenje nije potpuno potisnulo izvorno).
Ne mislim nužno ni na to da je neko nežan u ophođenju, pažljiv, osetljiv ili brižan. Da, neki su ljudi empatičniji, precizniji u opažanju tuđih stanja i osećanja, kao i u proceni toga šta drugome treba, te u prilagođavanju na nečije potrebe i kapacitete. Neke ljude opažamo kao “toplije”, kao da se iz njih (preko njihovih granica) k nama kreće neka podrška, da smo u njihovom društvu opušteniji, bezbedniji ili autentičniji, a da oni ne moraju ništa posebno da urade. Nečija su osećanja takva da se prirodno najvećim delom izražavaju nežno.
Ovde mislim na odnose u kojima nežnost moramo da otkrijemo na nov i potpuno ličan način, mislim na to da nas ljubav može promeniti i učiniti blažim, mekšim, pažljivijim, ne nužno samo prema osobi koju volimo ili na načine koji su neophodni, nama od ranije poznati, ili čak smisleni ili racionalni. Svuda oko sebe videćete mlade roditelje koji šakama pokrivaju ivice stolova, pošto svet sada gledaju iz perspektive nekoga ko hoda trapavo, a i glava mu se možda pomalo i dalje klati, pa predviđaju šta bi moglo da izazove bol i pokušavaju da je preduprede. U odnosima odraslih nežnost nekada ne mora biti nužna (ili makar tako izgleda gledano spolja, ili bismo mi želeli da tako izgleda), ali je deo humora, izražavanja prijateljstva, brige za bilo koga ko pati ili stari, pokušaja da se zaštiti priroda ili kulturna dobra, način kako neko nanosi boje na platno.
Deci je ovo jedini mogući modalitet odnošenja prema drugima i svetu. Kad dođu igre u grupi i stalna takmičenja u školskom uzrastu, međutim, sve može dramatično da se promeni. Frustracije i uvrede znaju duboko da zabole, a roditelji podstiču, posebno dečake, na to da se prilagode, uzvrate, izbore se, pobede po svaku cenu… Tako nežnost može da postane svojstvo na koje se gleda kao na nepoželjno, ometajuće, sputavajuće, znak slabosti ili nepripremljenosti za život u “stvarnom svetu” (za koji većina ljudi neodustajno veruje da je u jednini). Grubost često nastaje kao neka vrsta opne oko krhkosti, posebno kad su u pitanju muškarci, pa zato treba najpažljivije da ih posmatrate kao da imaju blago povišenu temperaturu.
OTKLJUČATI UNUTRAŠNJE BRAVE
Teško je reći kako i po koju cenu neko u sebi sačuva kapacitet za to da i na buduće susrete reaguje otvorenog srca. Odrasli to, po pravilu, mogu tek u posebnim situacijama, nošeni iznenadnom inspiracijom ili dubokom boli, a najčešće i samo dok oni traju. Kao da što smo duže među ljudima, sve više ogrubljujemo, a oni koji to odbiju ili naprosto ne mogu iz nekog konstitucionalnog razloga, traže utehu u realnostima koje su nedostupne većini ljudi, oni postaju Šuberti ili Majke Tereze, a nekad odlaze u suprotnu krajnost i svoju nežnost zatrpaju naslagama brutalnosti (kao kad Paša Antipov postane Streljnikov). Odrasla nežnost svakako je lakša kad su u pitanju umetnička ili filozofska dela, životinje ili pejzaži, odnosno baština i starine. Pravi rizik donose neposredni susreti sa živim ljudima kojima je vaša nežnost neophodna ili je oni u vama bude nezavisno od vaše volje.
Najrašireniji primer za ovo je roditeljstvo, a majčinstvo je poseban sinonim za nežnost. Mantenjina Madonna della tenerezza (koja je danas u Padovi) savršeno prikazuje tu ideju. Ona postoji već na vizantijskim ikonama i dostići će estetsko savršenstvo na mnogim Rafaelovim verzijama gde majčino lice stoji između deteta i posmatrača. U svakodnevnom životu, to ćete videti po bezbroj detalja, od toga kako majka pakuje torbe pred piknik ili običan izlazak u šetnju do roditeljskog odricanja i štednje za dečje letovanje ili studije. Nežnost je ovde priprema terena za nečiji razvoj i dobrobit, ali i, takoreći, postavljanje svog tela da bi se detetu omekšao pad s koje god visine da ono pada.
Popularan i često opevan primer je i iznenadna sposobnost odraslih za nežnost kad su “akutno” zaljubljeni. Ali, tu ima i više. Mi najčešće mislimo da su važne spoljne karakteristike – izgled, bogatstvo, socijalni status, uspeh, zajednička interesovanja – a zaboravljamo da veoma mali broj ljudi ume da drugome na adekvatan način pruži ljubav i od njega je primi ne pretvarajući je u nešto sasvim drugo (strah, ljubomoru, nesigurnost). I ovde je, ponovo, nežnost ključni faktor, pošto nam ona omogućava da pročistimo svoje srce da bi vaša ljubav doprla do drugoga na najsuptilniji mogući način, tako da ne preplavi a da nađe i otključa sve unutrašnje brave. Moglo bi se reći da ljubav, uključujući romantičnu, predstavlja kapacitet da stavite tuđu potrebu za nežnošću ispred svoje i štitite njegove granice i unutrašnjost od sopstvene pohlepe, nestrpljenja, požude, usamljenosti… I mada je to danas ispalo iz mode, moram da pomenem čuvene starinske tragične priče u kojima ljubavnici umiru ili ginu, sve da bi ljubav ne samo preživela nego i pobedila, a njihov izraz i u tim trenucima ostaje uzvišeno nežan, kao kad Julija govori in my true love’s hand ili oh, happy dagger, ili u melodiji kojom Vagner prati Izoldinu smrt. Konačno, zaljubljenost često donosi i strah od otvaranja i pokazivanja nežnosti – jer ko može unapred da zna da li je to kul – odnosno od toga da se na nju naviknete i onda je iznenada izgubite.
PAŽLJIVOST
Poseban oblik nežnosti očituje se u razumevanju koje s nekim prijateljima imamo u ćutanju, kada bez ikakve diskusije znamo da je svaka reč preteška, pregruba, nedovoljno precizna i delikatna. Mada je dužnost iskrenog prijatelja da bude nemilosrdno iskren, uvek je dobro da samo saopštavanje bude pažljivo i pripremljeno i izvedeno. Ne treba promeniti smisao poruke, ali uvek tri puta razmislite o tome kako da se prijatelju u nevolji da savet, kako da se saopšti negativna glasina koju ste čuli o njemu, pa čak i da se postave pitanja o osetljivim temama. Osim toga, iskreni prijatelji će uvek pamtiti ono što je drugome važno, boriti se za vreme i okolnosti neophodne za intiman razgovor, biti spremni da se potrude i umeti da nađu prave poklone, a verovatno bi se moglo reći da je nežnost i ne osvetiti se kad imaš i razloge i sredstva za to.
Ilustracije za to da neko može biti u stanju da drugoga nosi ne samo u svojim mislima i pamćenju već i u srcu, mogu se pojaviti i u odnosima koji su u prvom trenutku samo profesionalni. Pretpostavljam da bi ovo moralo da se odnosi na najveći broj pedijatara, vaspitača i učitelja, pošto deca lako izazivaju takve reakcije u odraslima. Ali, profesori nekada na taj način podržavaju svoje studente, a psihoterapeuti uče kako da pacijentima govore uvremenjeno, pažljivo i odmereno, da ih ne bi preopteretili ili uplašili (mada se sama reč “nežnost” verovatno nikad ne pominje eksplicitno). Nigde ova sposobnost (a možda i čitava tema) nisu tako bitni kao pri radu s osobama koje su u detinjstvu višestruko traumatizovane, pa ih sada i jedna jedina pogrešna reč ili pokret mogu zaboleti, te dobar terapeut mora za svakoga od njih da otkrije oblik i “dozu” nežnosti koje mora da ima na umu svaki put kad pruža podršku, tumači ili čak i samo sluša, a posebno kada je u pitanju ono što se naziva otporima – odbrambene strukture koje onemogućavaju autentičan susret i sa sopstvenim osećanjima i sa drugim koji pokušava da mi priđe. Mada je to teško i zamisliti, ovako nešto trebalo bi da postoji i u radu s ljudima koji su nam potpuno strani ili čak privatno neprihvatljivi, gde makar kao inspiracija uvek mogu da služe ona dva poljupca u zadnji deo ramena s kraja Dead man walking.
Ljudima, a možda i svim sisarima, nežnost je nužna za preživljavanje. Gravitacija neće usporiti i beton neće omekšati samo zato što ja padam; pohlepa se neće smanjiti i ratovi neće prestati samo zato što neka deca plaču za svojim očevima ili zbog gladi. Mi moramo svet da učinimo podnošljivim jedni za druge, da ga omekšamo, obuzdamo, ukrotimo, ponekad i da na sebe primimo udarac izvorno namenjen nekome koga volimo. A kad god vam se čini da vas zahtev za nežnošću prevazilazi, da imate nešto preče ili manje iscrpljujuće, predlažem vam da se setite ne samo imperativa iz prethodne rečenice već i činjenice da niko drugi u čitavom nama znanom svemiru, baš niko ne može sebe da učini nežnijim nego što jeste. Koliko god da ima zvezda, planeta, hemijskih elemenata, planina, biljaka, životinja, samo vi možete da uvidite koliko nekome treba vaša nežnost, mislite o njoj i borite se za to da je unapredite. Samo vi.