
Knjige – Drame Milene Marković
Dar i svest, poezija i drama
Komadima Milene Marković je u košuljici konvencionalnog dramskog teksta tesno i sve tešnje, i zato se šire, i to u pravcu – poezije
Komadima Milene Marković je u košuljici konvencionalnog dramskog teksta tesno i sve tešnje, i zato se šire, i to u pravcu – poezije
Zašto je došao čas da jedan primer iz kulture, kulture kao obrasca velike sinteze čovekovog puta, sagledamo u današnjem trenutku čovečanstva
U svakom ubogom gostu čuči neostvareni DJ koji kolaž pravi ne sa pločama i kompakt diskovima nego sa živim ljudima obučenim u crne pantalone i jednake košulje
Nedavno objavljena Moravska noć najbolja je Handkeova knjiga objavljena u dvadeset prvom veku. Otvara je nezaboravna rečenica: "Svaka zemlja ima svoj Samarkand i svoju Numansiju." Ako svugde, u svakoj zemlji, postoje i Samarkand i Numansija, i bajkovito mesto izvan istorije i stvarno istorijsko mesto što je poslednje pribežište pred Carstvom, pred Supersilom ili Molohom, onda nije sve izgubljeno
Melanholija i duge zimske noći dobri su za čitanje drevnih knjiga. Naročito ako su kratki dani tako nabijeni besmislom i raspadanjem da se ni oči, kamoli misao, ne mogu ni za šta zakačiti i ni na kome odmoriti. Ja sam se poduhvatio da pročitam Platona
Kako ovo, a kako ono? Najbolji odgovor dade Aca Lukas, navodeći Olivera Dragojevića, koji ne živi sa galebovima. Smisao je u tome da njega svi znaju po pjesmi Moj galebe, ča nije njegova, nego od Zuppe/Runjića, međutim, ljudi često poistovjećuju pjesmu i pjevača, pa to ovaj na umu ima i na to primjedbom cilja. Štoviše, Dragojević nije skladatelj, niti radi pjesme, Moj galebe ga je napravila, kao Kokera Mala pomoć mojih prijatelja, izuzev, naravno, nenastupanja u Srbiji, jer to mu je najveći uspjeh u životu, pošto su Dragojevići čisti Srbi. Otud Homer smatra kako se čovjek pod stare dane vlastitom bijedom napaja u nedostatku ičeg boljeg čime bi nadomjestio zonu sumraka. U svakom slučaju, Dragoević i Dean mu dođu na isto, ubace "j" i na konju su
Nil Jang je neosporno jedna od najvećih ličnosti rok zaostavštine posmatrane iz 2012, kao i dalje istinski aktuelan autor, sposoban za promenu, eksperiment i istinsko osećanje. On je praotac jedne velike porodice savremenih sastava koji su iz njegovog govora od pre četiri decenije o dotad neopevanim sumornim stanjima izvukli svoj poetski kodeks. Zaokružujući ove godine karijeru sa dva nova albuma, kojima obznanjuje da su vremena slična originalnim post hipi splin vremenima, u kojima je nastao album Tonight’s The Night, opet s nama – a njegovo je da to i obznani – još jednom je pronašao gde bi to rokenrol mogao danas da bude
Knjiga Alena Badjua govori o ljubavi, a napisana je u formi intervjua. Badjuov sagovornik je Nikola Trung, a knjiga je nastala iz javnog intervjua održanog 14. jula 2008. godine u sklopu teatarskog festivala u Avinjonu. U uvodu knjige Badju navodi kako je knjiga zapravo elaboracija onoga što je tog dana izrečeno, a da se trudio da tekst sačuva spontan ritam, jasnoću i energiju. Trud je, kako se to kaže, urodio plodom
Jugoslavija je, u kursadžijskoj perspektivi, politički predmet analize, a ne frajerski drangularijum koji ovih dana dobro kotira na berzi jugonostalgije
"Jesam Balkanac i ne bih to menjao nizašta drugo. Ali istovremeno pokušavam da osvestim šta to meni znači. Ne volim fundamentalne pripadnosti bilo čemu, ne volim kada se stvari navodno ‘podrazumevaju same po sebi’. Volim Balkan, ali kako Marija Todorova kaže, bez potrebe da budem ponosan na njega, niti da ga se stidim. Ali, ajmo malo biti ponosni!"
Veliki Dejv Brubek umro je u 92. godini. Pored svega drugog što ga čini velikim, on je bio taj koji je u svet džeza uveo – Balkan
Mihael Kunce i Silvester Levai: Rebeka
Reditelj: Nebojša Bradić
Madlenianum
Nobelovac i jedan od najboljih posmatrača epohe u ovom romanu-intervjuu "prolazi" kroz svoj opus, ali i kroz burne istorijske i intimne prilike u kojima je nastajao
"Praxisa" danas nema niti ga može biti. Drugačija su vremena i kontekst je različit. Čini se, ipak, da strahovanja dežurnih ideologa (zapravo njihovih nalogodavaca) od toga "zmajeva sjemena" s protokom vremena nisu umanjena. Možda to nešto govori o potencijalu koji se u neka minula vremena razvio u jednoj svojedobno marginaliziranoj i onemogućenoj zajednici. A možda je u pitanju tek preventivna paranoja. Ili paranoja naprosto. Kako bilo, knjiga Božidara Jakšića ostaje nezaobilazna literatura za sve koji bi bez predrasuda htjeli vrednovati misaone dosege filozofije i društvene teorije u Drugoj Jugoslaviji
Najočiglednija besmislica je Midžićeva teza o sahrani jedne (monarhističko tradicionalističke) Jugoslavije, čiji je simbol u pozitivnom i negativnom smislu bio Crnjanski, i rođenju druge, ristićevske socijalističko-internacionalističke, da bi potom tvrdio da Jugoslavija nije ni rođena?! To je svakako zbog toga što je ristićevska generacija svojom ideološkom opijenošću u temelje te "nerođene" (nadrealističke?) Jugoslavije ukopala i uređaje njenog samouništenja
U reagovanju na moj tekst Midžić izjednačava Mladu Bosnu i Sarajevski atentat sa VMRO-ustaškom zavjerom i atentatom u Marseju. Iste su to stvari, kaže Midžić, samo što Vladu Černozemskog Crnjanski i Bazdulj ne bi glorifikovali. (To za glorifikaciju je tačno.) Iz ovog izjednačavanja proizilazi sve ostalo: Midžićevo pristajanje uz maksimu da je svaka (realno postojeća) Jugoslavija zapravo Srboslavija odnosno izjednačavanje jugoslovenstva kojeg simbolizuje, recimo, Miloš Crnjanski (ili Andrić ili čak Njegoš) sa velikosrpstvom i sa četničkom kamom. Uvođenje kame je najtelalskiji momenat u Midžićevom reagovanju; on koji ne vidi kontinuitet između dviju Jugoslavija, htio bi maltene da poveže Crnjanskog sa Srebrenicom
"Ključni nesporazum među narodima u regionu detektuje se u dijagnozi prirode sukoba devedesetih. Da li je to bio građanski rat ili je bila agresija? Teza da je bio građanski rat ne samo da je istinita, već garantuje pomirenje bez kojeg nema napretka na ovim prostorima. Teorija da je bila agresija garantuje nove sukobe. ‘Međunarodnoj zajednici’, sili koja mešetari posljednjih 300 godina na ovom prostoru, direktno je u interesu da se na Balkanu nikad ne zakopaju ratne sjekire. Otuda njihovo insistiranje na tome da je bila agresija biva logično i razumljivo. To je osnovno ishodište posljednjih presuda Haškog tribunala. Da nikad ne dođe do pomirenja"
U Beogradu je 24. novembra umro Sava Babić, osnivač Katedre za hungarologiju na beogradskom Filološkom fakultetu, na kojoj je radio do penzionisanja. Rođen na Paliću, 1934. godine, Babić je pre toga radio u Subotici kao urednik u Izdavačkom preduzeću Minerva i kao direktor Gradskog muzeja, te u Novom Sadu, u Pokrajinskoj zajednici kulture, zatim na Televiziji Novi Sad i naposletku na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Kao sjajan i plodan prevodilac ovdašnjim je čitaocima približio ceo arhipelag mađarske književnosti. Ovo je tek skica za čitalačku zahvalnicu jednog od njih
Povodom smrti Save Babića, velikog prevodioca i sjajnog čoveka, objavljujemo jedan od eseja iz njegove prevodilačke zaostavštine
Kakvo može biti jugoslovenstvo o kome govori Muharem Bazdulj koje kao svoj barjak uzima Crnjanskog, do upravo onakvo kakvo je i bilo? Srboslovensko, monarhističko, zagledano u slike moći (od Franka do Staljina), centralističko i ORJUN-aško. Na kraju krajeva, ono jugoslovenstvo kome su Makedonci, kada već Bazdulj ne može da se seti, direktno obratili svoje zamerke hicima koje ni on ni Crnjanski ne bi glorifikovali, ali koji su poput onih sarajevskih iz obzira plemenske sreće usmrtili jednog krunisanog tiranina. To je Jugoslavija čubrilovićevskih (ta mračna strana srbohrvatskog mladobosanskog pakta) rasnih fantazija i planova za iseljenje Albanaca s Kosova. Jugoslavija u kojoj je jedan novi nacionalizam trebalo da zameni sve druge i Jugoslavija koja je trebalo da pojede Bosnu, Makedoniju, Kosovo i Crnu Goru a da zube očisti četničkom kamom. Eto, to je Jugoslavija koju zaziva Bazdulj
O Beogradu koji ne bismo poznavali da nije bilo gravira govori izložba Muzeja grada Beograda pod nazivom "Breg za razmišljanje", na kojoj je izloženo 80 drvoreza, bakroreza i litografija sa prizorima i događajima od 16. do kraja 19. veka
Ekspo je za naprednjačku elitu razlog da dobro potegne. Pogotovo što sluti da će im to čerupanje narode i države biti poslednji valcer. Posle kud koji mili moji
Lazar Hrebeljanović nije samo vojnik i vladar, već svetitelj koji svedoči da Carstvo Božije nije u suprotnosti sa borbom za pravdu
U svojim obmanama po pitanju Vojske Srbije, u koje se upliće kao pile u kučine, Aleksandar Vučić je otišao korak dalje ne bi li ispeglao one prethodne
Pretnje Aleksandra Vučića i njegovi pokušaji da obeshrabri građane da se priključe Vidovdanskom protestu zvuče kao zviždanje u mraku
Zaposleni u prorežimskim propagandnim glasilima osnovali su svoje udruženje – Asocijaciju novinara Srbije, još jednu tvorevinu paralelnog kosmosa odlazećeg režima
Autobusi ne saobraćaju, stanice ne dižu slušalicu, a radovi na putevima blokiraju ulaz u Beograd. I „Srbijavoz“ je naprasno obavestio putnike da obustavlja saobraćaj zbog dojave o bombama. Kako stići u glavni grad Srbije na protest 28. juna
Studentski protest koji je održan na Slaviji pretvorio se u niz incidenata u centru Beograda. Na više lokacija došlo je do sukoba građana i specijalnih jedinica policije. Zabeležena su hapšenja i upotreba suzavca. Direktor policije je naveo da je povređeno šest policajaca i dvoje građana
Vlast tvrdi da se na Vidovdan sprema nasilje, a studenti poručuju da ne pozivaju na njega. Protest je najavljen od 18 do 21 čas, ali ostaje pitanje šta će biti posle devet
Nakon sprovedene sistematizacije na televiziji „Juronjuz", dvanaest zaposlenih – među njima sedmoro novinara – u sredu je ostalo bez posla. Prema saznanjima „Vremena“, gotovo svi su potpisnici saopštenja kojim se deo redakcije ogradio od nove uređivačke politike ove televizije
Iako su „Studenti koji žele da uče“ najavili da odluku o stupanju u štrajk glađu odlažu do Vidovdana, taj dan je došao, a oni nisu pomerili rok niti ispunili obećanje