Filmologija
Sloboda pod plaštom iluzije
Milan Nikodijević: Zabranjeni bez zabrane Filmski centar Srbije
Milan Nikodijević: Zabranjeni bez zabrane Filmski centar Srbije


“Postavio sam stvar iz ugla: zašto zlo voli umetnost? Pitanje zašto su neki umetnici sarađivali sa nacistima na vlasti donekle možemo i da shvatimo jer odgovor je u njihovom oportunizmu, konformizmu, zbog toga što su želeli da izgrade karijere i nisu birali sredstva da stignu do cilja. Ali, ono o čemu mi manje znamo i iz istorije i iz literature jeste to zašto zlo voli umetnost. A izgleda da zlo baš voli umetnost, da želi da umetnost bude deo njegove misije uništenja”


Koliko god da se menjao, ipak neke stvari za Bruka ostaju konstanta, a jedna od njih je velika ljubav prema Šekspiru. On Šekspirovo delo oslobađa konvencije igranja u maniru istoricizma i postavlja pitanje koje su to vrednosti Šekspirovog dela koje su imanentne celoj ljudskoj kulturi


Dva američka dokumentarca sa dva suprotna ideološka pola, ali podjednako relevantno, bave se polom i rodom, pravom na abortus i drugim iznova vrućim pitanjima


Zoran Dimić: Političke životinje i zveri. O Aristotelovom zasnivanju filozofije politike; Akademska knjiga, Novi Sad, 2022.


Angel Olsen: Big Time (Jagjaguwar) Regina Spektor: Home, Before and After (Sire/Warner)


Povodom 40-godišnjice “najboljeg Yu albuma svih vremena” – jubileju o kome se ovih dana mnogo govori, a u susretu reizdanju te ploče – pred nama je sasvim neobičan susret starih znalaca. Pitanja postavlja jedan od prvih koji je onomad u zagrebačkoj štampi jasno i glasno pisao o VIS Idolima. Njegov sagovornik, međutim, suprotno od gotovo opšte saglasosti, to tako hvaljeno izdanje ne vidi u samom vrhu domaće muzičke istorije


Ovo je priča o burnom putu (punom krivina i prepreka) ka zvezdama, baš kao i priča o bolnoj samoemancipaciji, zloupotrebi, pohlepi onih vidno manje kreativnih, prolaznosti i poroznosti slave, manje ili više dragovoljnom prodavanju duše (manje ili više) đavolu


Tenesi Vilijams: Tramvaj zvan želja; režija Lenka Udovički; koprodukcija Beogradskog dramskog pozorišta, Teatra Ulysses sa Briona i festivala BELEF


Na kraju još jedne pozorišne sezone, nametnulo se uporedno “čitanje” triju predstava sa zajedničkim motivom kuće, stana, doma; kao mesta identiteta ili manipulacije njim, kao nestalne imovine i kao još nestalnije domovine


Jasno je da je Dijego de Brea hteo da postavi jednu modernu Antigonu. U tu svrhu glumci sa savremenim kostimima, imaju savremene geste koje treba da pokažu kako danas izgledaju i kako se ponašaju ljudi iz vlasti (Kreont), a kako savremeni buntovnici (Antigona). Ali to nismo dobili, jer Sofoklov tekst se opire ovakvom tumačenju i glavna žrtva tog opiranja, pored Kreonta, sama je Antigona


Tvorci Borgena bili su očigledno svesni da su u prve tri sezone u dobroj meri iscrpeli potencijal danskih “dvorskih” intriga, nadmetanja i pripetavanja, i da im je potreban neki širi pogled, a da istovremeno zadrže izvorni, domaći štih (“svetsko, a dansko”!). I pronašli su ga na najbolji mogući način. Njihova zlatna žila zove se – nafta, ali ne u arapskoj pustinji ili tako negde nego na – Grenlandu


Autor za biografskom građom o Godaru poseže samo onda kada je preko potrebno i nužno postaviti i osnažiti faktografski kontekstualni okvir, a u kome opet naglasak biva na onome što u žiži i srcu ima film


Mirne duše se može ustvrditi da je Trentinjan ne samo u vremenskom smislu nadživeo i prevazišao široke okvire francuskog Novog talasa


“Mi ljudi se kroz vekove u emocionalnom smislu nismo mnogo promenili, usprkos tehnološkom napretku, koji nas je potpuno promenio u racionalnom smislu. To znači da su zli ljudi ostali zli na isti način, dobri dobri, glupi glupi, naivni naivni itd. Historija se ponavlja, a mi nismo ništa naučili mada nas latinska izreka uverava da Historia mater vitae est. Kao i ona o laži koja ima kratke noge. Baš obrnuto. Laž ima danas najduže noge otkako postoji”


Dankan Mekmilan: Pluća; režija IvanVuković; Madlenianum, Zemun


Kada indi autori (s)krenu u mejnstrim, stvari mogu da krenu po zlu... Ali, ni to nije nužno


Sinan Gudžević: Bendžo u Grabu; Službeni glasnik, Beograd, 2020.


Šajzerbiterlemon su etnici grada. Toponime iz prirode zato ovde treba shvatiti samo uslovno: oni su metafizički pojmovi iz urbanog vokabulara. Ta, nekada davno, i bukvalno spoljašnja područja naših egzistencija, netaknuto naturalna i zastrašujuće neistražena, sada su istetovirana iznutra po našem biću, poput pećinskih crteža


Hoće li ubuduće biti moguće pozivati eks-jugoslovenska pozorišta da dođu na Pozorje, bilo u takmičarski program ili u Krugove? Možda bi poziv mogao glasiti ovako: “dođite da nas malko zabavite, a posle ćemo vam pokazati i prikazati kakva ste zapravo govna, što pojedinačno, što kolektivno”




Na planu izraza, ovo ipak u većoj meri jesu konvencionalni radovi o naoko nekonvencionalnim likovima (u, ako ćemo pošteno, dovoljno uobičajenoj misiji), što za neke možda može da bude povod za razočaranje; ipak, ima tu dosta toga da se pohvali i izdvoji


Wilco su jedan od ključnih “amerikana” bendova, začetnici ovog žanra autorske rok muzike. Njihov novi, dupli album, u širokom zamahu nudi presek stanja duhova u post-pandemijskoj Americi, zatečenoj na neželjenoj raskrsnici


Andreas Lukner: Martin Hajdeger: “Biće i vreme” (uvodni komentar); preveo Željko Radinković; Ultimatum.rs, Beograd, 2021.


Talentovani momci osvajaju divlje prostore Sjedinjenih Amerika, vraćajući sjaj pomalo zaboravljenim metropolama rokenrola. Njihovi osvrti na dušu i srce izgubljenog čovečanstva, iako se naizgled čine uzaludnim stvaralačkim trudom, pretvaraju ovog proleća autorsku muziku potencijalnih autsajdera u možda najuzbudljiviju zvučnu avanturu 2022.


Mimo funkcionalnosti koju niko pri zdravoj pameti ne bi trebalo da pokuša da ospori, Top Gan – Maverik prevashodno je rutinsko ostvarenje, uz podosta povoda da mu se pridoda i epitet suštinske rudimentarnosti


Bez regionalne i svetske dramske konkurencije, Pozorje kao da je osuđeno na glavinjanje između odavno istrošene hipereksploatacije šačice “naših večnih klasika” na jednoj strani, i već ubitačno dosadnog parazitiranja na mediokritetskoj hiperprodukciji šačice “naših mladih, progresivnih snaga”, mahom spisateljica i onih koji se tako osećaju, a koje već dobrano ne znaju kuda udaraju, ali se drže temeljnog kapitalističkog principa da se proizvodnja nipošto ne prekida sve dok konjuktura traje. A njima baš traje


„Izvinjavamo se svim građanima Srbije, vlasnicima RTS-a, što je ova osoba na tako visokoj, bitnoj funkciji“, naveo je deo zaposlenih u RTS-u govoreći o glavnoj urednici Informativnog programa RTS-a Bojani Mlađenović


Ako neko misli da takav ne postoji, ipak se vara. Beograđanin Ivan S. uspeo je da ugasi centralno grejanje, a njegova računica prilično je unosna. Tek iz nje se vidi koliko toplane umeju da budu skupe


Fotografije državnika sa prijema u Njujorku sa Donaldom Trampom izazvale su lavinu šala i sumnji na društvenim mrežama. Tvrdnja da su se slikali sa "kartonskom figurom" američkog predsednika potkrepljena je AI generisanom fotografijom. To međutim ne znači da se tako nešto nije zaista i dogodilo. Upadljiva sličnost objavljenih kadrova i dalje traži objašnjenje


Povodom smrti Biljane Plavšić, „Vreme“ objavljuje tekst Tamare Skrozze „Apsolutni prijatelji“ iz 2009. godine, nastao u vreme kada je Plavšić, posle izdržane kazne, puštena iz švedskog zatvora i vratila se u Beograd

