Srce otvoreno kao psalam

U Ulcinju (Colchinium, Ulkinion, Olkinion, Olcinium, Dulcingo, Ulquin…) održan je karneval povodom knjige Blaža Dupančića “Ivan Gudelj – hajdučka priča”. Ivan Gudelj, jedan od najboljih igrača u povijesti ljevičarskog Hajduka. Reprezentativac Jugoslavije 33 puta. Bio je u idealnom timu na Svetskom prvenstvu 1982. u Španiji. Najbrutalnija vrsta hepatitisa okončala je njegovu blistavu karijeru…

Došli smo – skvadra iz Beograda (predvođeni Stanislavom Karasijem, Dževadom Prekazijem, Milojkom Pantićem, Raletom Rađenovićem, Marijom iz Švicarske i Zagreba) uz lampu punog Meseca u Dulčinein, u Servantesov grad. U rimsku, jugoslovensku, crnogorsku luku. Dočekao nas je Pavle Pepđonović, nebesa mu u glavi, koji je sve to smislio. I gospoda i drugovi, čistih lica i čistih ruku. I ceremonijal-majstor Miki Grgur sa Silvijom. I pesma o Sarajevu i sevdahu koju je vodio Faruk Hadžibegić, kapiten reprezentacije Jugoslavije, sredinom 80-ih. Aristokrat u stasu i prostoru, na igralištima Jugoslavije i Francuske. A, da, i loza dobrodošlice. Tonem u blagu omamu a bajka se nastavlja u hotelu Venecija, u kuli Resulbegovića (plemići Resulbegovići podigli pola starog Trebinja i među prvima darodavcima za izgradnju Zetskog doma Kraljevskog pozorišta na Cetinju…) Prepoznajem lica Mirsada Fazlagića, Mehmeda Baždarevića, Ljuba Radanovića (Radanović, Radanović… Ljudi, je li to moguće…), Miloša Bursaća, Momira Bakrača, braće Bakrač, Fuada Mulahasanovića, Bajra Župića. Vidim jugoslovenski prostor: morsku plavet, planinsku golet, šume, delte reka, gorske oči jezera.

Sutradan u sunčano jutro, na velikoj terasi hotela Venecija prema moru blistaju oči Ivice Šurjaka, Dževada Šećerbegovića i njegovog druga iz Slobode Mujazinovića. I dva vaterpolo asa Denija Lušića, kapitena olimpijskog tima Ivice Tucaka, selektora Hrvatske reprezentacije.

Prijateljstvo je starije i od Mediterana.

foto: dudva

Idemo šetnjom niz skaline do velike pozornice kod Male plaže, gde je na grebenu nekada bio hotel Galeb. Izlaze na binu u harmoničnom ritmu Miloš Šestić, Milan Radović, Mladen Mladenović, Jovica Nikolić, Mirza Kapetanović, Milan Petrović, Gregor Židan, Primož Gliha, Vančo Balevski, Dragan Kanatlarovski, Miodrag Stoiljković, Ante i Janko Miročević, Žarko Vukčević, Brajan Nenezić, Zlatko Vlahović, Mojaš Radonjić, Branislav Đukanović, Miodrag Kustudić, Dragan Vujović, Zoran Vorotović, Dejan Savićević, Nikica Cukrov, Ivo Jerolimov…

Plove imena ovog jugoslovenskog niza sve tamo do Sunca na zalasku prema Italiji. Trajala je ova svečanost pune tri ure pred nekoliko hiljada strpljivih, ushićenih, dostojanstvenih Ulcinjana. A u pauzama gledali smo albanske igre i slušali izvorne dalmatinske, srpske, albanske, crnogorske pesme. I sve, sve sam razumeo. Sedeo sam na galeriji Gradske kafane i video na moru jedro: I kako horizont kroza ‘nj beskrajno provlači svoju nit. Horizont kao srce Ulcinja otvoreno kao psalam. Osetio sam pesak na stopalu, kao usijani pepeo. A tek kako je bilo majstorima fudbala na ulcinjskoj pozornici. Te noći u Domu kulture išao je i film Ivanova igra reditelja Tomislava Žaje. Gledali smo film o Gudeljevim fudbalskim podvizima, film o bolu kao plemstvu i golgoti kao putu do mudrosti i spokoja. Do ljubavi. A onda je podgorički KIC pop hor pevao jugoslovenske pesme Računajte na nas, Odiseja, Zemljo moja. I jugoslovensku himnu. Šest stotina jugoslovenskih građana u stavu mirno ili pesme se okupljaju kao zaverenici. Himna se nastavila i u Primaveri na Adi Bojani, do duboko u noć. Pun mesec preplovio je u mlad mesec. Jer sve jeste ako voliš. I jeste, ja sam Jugosloven, Crnogorac, Irac, a navijaću za Brazil.

Dva puta je Jugoslavija bila blizu da postane prvak sveta. Daleke 1962. u fašističkom Čileu, kada je u četvrtfinalu prvi put pobedila SR Nemačku. I 1990. u Italiji i nesrećno izgubljena utakmica, u četvrtfinalu, protiv Argentine Dijega Armanda Maradone. Jugoslavija je rođena kao san najmudrijih i najdarovitijih, od Njegoša i Štrosmajera, Vuka Karadžića i Đure Daničića, do Crnjanskog, Krleže, Andrića, Petra Lubarde i Bojana Stupice, do Kiša, Kovača, Slobodana Novaka, Danijela Dragojevića, Kocbeka i Vitomila Zupana… Bobaka i Mitića, Vukasa i Miloša Milutinovića, Miroslava Cerara i Đurđe Bjedov, Koraća i Daneua. Rođena je 1. decembra 1918. u znaku Strelca. U znaku ofanzivnog fudbala. Od 1945. do 1962. Jugoslavija je, po rezultatima, bila među pet najboljih reprezentacija na svetu. Jugoslavija: inat i lepota, lepota kao etos i eros, kao vitkost i uzvišenost. Jugoslavija je dupli pas, radost prepoznavanja. Kao radost mladog Zvonimira Bobana posle pobedonosnog gola protiv Zapadne Nemačke u finalu Svetskog prvenstva za mlade. Opet u Čileu 1987. godine. Pobedila je na tom prvenstvu Istočnu Nemačku i Brazil. I još je te 1987. Jugoslavija je bila prvak sveta, za mlade, u rukometu, košarci i vaterpolu.

Pa zar je ta zemlja, ta država trebala da nestane?

Lopta ima savršen, božanski oblik. Zna se to još od Cicerona i Šekspira, do Paskala i Maljdenštama. O lopti je pevao već i Homer u Odiseji. Kraljeva kći Nausikaja s loptom u ruci.

Da se nije raspala Jugoslavija, zar bi imali rane Sarajeva, Dubrovnika, Vukovara, Srebrenice? I večni žig srama utisnut na lice zlikovaca. I zato novembarske ide moraju ostati kao val i kao plam za neke druge jugoslovenske gradove. I nije slučajno što smo se okupili u mediteranskom gradu Ulcinju (koji ne haje za nacionalnost i veroispovest) radi knjige o Ivanu Gudelju, najplemenitijem izdanku jugoslovenske fudbalske škole. Škole Hajduka, Luke Kaliterne, Bernarda Vukasa, Boža Brokete, Frane Matošića, Vladimira Beare, Jurice Jerkovića… Zato je baš u Ulcinju Ivan Gudelj pružio prijateljsku ruku Zoranu Voratoviću, izvrsnom igraču, prema kome je sudbina bila još okrutnija. Ili, sve što dođe ja sam mu naredan. I zato u finalu Tin Ujević: Jer čista suza biva vrelo zvuka.

Pa dalje:

A što je duša, što je duša tanka / Taj sanak sjenke, il ta sjenka sanka

Ko ne veruje u čuda neće mu se ni dogoditi.

Samo nas Jugoslavija može izlečiti od mržnje, primitivizma i klaustrofobije.

Smrt fašizmu. Živi Jugoslavija kao volej i sluh.