
Pregled nedelje
U susret Srpskom saboruAko u Srebrenici nije bilo genocida, znači li to i da su nevini pojedinci osuđeni za ovo delo, poput Ratka Mladića i Radovan Karadžića? Republika Srbija – čisto da se na zaboravi – priznaje Haški sud

Ako u Srebrenici nije bilo genocida, znači li to i da su nevini pojedinci osuđeni za ovo delo, poput Ratka Mladića i Radovan Karadžića? Republika Srbija – čisto da se na zaboravi – priznaje Haški sud
Opozicija koja ide na izbore možda nije računala sa ovolikim saplitanjem od „svoje“ čaršije, ali je morala da računa na Vučićeve igre. Imaju vrlo malo vremena da pokažu da li su iole spremni za to ili su gologuzi krenuli u koprive

U čemu je tajna vitalnosti desničarskog populizma u bivšoj Jugoslaviji? Odgovor glasi – u bezočnom cinizmu, laganju i gaženju demokratije. Tako već decenijama drže građane kao taoce u nacionalističkim i atavističkim podrumima


Kad su reporteri RTS već ceo dan pocupkivali na aerodromu, red je bio i da dočekaju druga Sija. Na užas fanova Evrovizije, a sa fanovima Evrovizije se nije šaliti

Premijer Vučević najavio je ni manje ni više „kvantni skok“ u kulturi. Šta bi to trebalo da znači i da li je Nikola Selaković solidni garant srpske kulture

Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi

Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava

Niko od novih ili starih ministara u Vladi Miloša Vučevića nema političku težinu, niti će kreirati išta važno u svom resoru. Zato valja parafrazirati Radoja Domanovića: Srbija je poznata po pametnim mladim ljudima i ministrima; prve izvozi po cijelom svijetu, a druge – nažalost – ne

„Otadžbina zove“ Milicu Đurđević Stamenkovski i ona se javlja na dužnost. Dojučerašnja lažna opozicionarka i nova ispodcenzusna ministarka stigla je tamo gde je htela, a to pokazuje kako se praznim srbovanjem može pravdati bilo šta
Ako smo dobro razumeli Ostoju Mijailovića, državno davanje zavisi od kaprica predsednika Vučića. Ako se nađe još žešće uvređen, možda ne bude ni dinara za Partizan. A Vučić je tako dobar da je čak i u ulozi „pedera“ dao da ostane najtrofejniji trener Evrope

Kada se ispostavilo da je D. D. umro nasilnom smrću, malo ko je bio zaista iznenađen. Nije se tu radilo samo o želji za osvetom, čak ni o tome da smo oguglali na različite oblike zla, već da smo očekivali da država deluje protivdržavno, da oni koji bi trebalo da štite sistem jesu isti oni koji ga podrivaju i ruše

Jovanović i Vučić za razliku od Grbovića i Đilasa ne priznaju presude Haškog tribunala. Međutim, PSG i SNS će se ogledati na beogradskim izborima gde neće biti SSP-a i NDSS-a. Odnos prema Rezoluciji o Srebrenici daleko je od najvećeg problema opozicije u Srbije, ali je prilično ilustrativan

Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot

Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Malograđanski strahovi i interes kriminalaca drže marihuanu u ilegali. Borba protiv trave je i pogrešna i bizarna, kako pokazuje slučaj Sergeja Trifunovića

Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina

Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini

Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić kaže da će srpska trobojka biti „najpoznatija i najpopularnija zastava otpora u svetu.“ Opa! Zar to već nije bila 1999, baš kada je on sedeo u fotelji ministra za informisanje? I da li je zaboravio kako se sve završilo

I treća runda pregovora vlasti i opozicije je, ovog puta u prisustvu ambasadora EU i SAD, propala. Dok se čeka na to hoće li pregovaračka šarada biti nastavljena, ili ne, odbrojavanje do 2. juna neumitno teče

Pompezno najavljene francuske „Rafale“ Srbija može u najboljem slučaju da očekuje za nekih šest do sedam godina. Nije to jedino, što je Aleksandar Vučić prećutao
Na današnji dan pre tačno 80 godina krenuo sam u školu u Novom sadu. Pred kućom je bio veliki plakat na mađarskom, srpskom i nemačkom jeziku: „Racija...“ Preleteli smo preko objašnjenja: u gradu se nalaze sumnjive osobe i velike količine oružja, niko ne sme da napusti stan, prozori treba da su zatvoreni, zabranjeno je gledati na ulicu. Nema škole! Mene tada ništa drugo nije zanimalo. Imao sam nepunih 13 godina

Sve smo to već gledali, i da opozicija neće da „daje legitimitet“, i da će bojkotom „ogoliti vlast“ i da će biti „aktivan bojkot“… i sve su bile prazne priče. A opet se pričaju, i to pred izbore koji mogu da se dobiju uprkos krađi režima

Onomad je u programu Srpske radikalne stranke stajalo da su oni protiv smrtne kazne. Od svih stvari iz radikalske prošlosti za koje je predsednik Srbije Aleksandar Vučić mogao da se pokaje, on je odabrao da se javno predomisli i pokaje po pitanju podrške smrtnoj kazni

Naum Aleksandra Šapića da iz Beograda protera Titov leš i ugasi Kuća cveća budi osnovanu sumnju da ima neke planove i za Muzej Jugoslavije, možda da na njegovom mestu osnuje Muzej srpske istorije po sopstvenim istorijskim kriterijumima