Vest da je Milko Valent (rođ.1948. u Zagrebu) dobitnik nagrade Goranov vijenac nije, dakako, preneo nijedan medij u Srbiji i to ne iz razloga provincijalno-nacionalističkih – kakav Vijenac, kakvi Hrvati! – već usled mnogo univerzalnijeg i banalnijeg neznanja, jer urednici (kulture) srpskih novina, a naročito televizija – baš kao i njihove hrvatske kolege kada je reč o Disovoj nagradi i njenim dobitnicima – nemaju pojma zašto uopšte treba znati šta je Goranov vijenac i ko je, recimo, Milko Valent. Jer tu gde će 21. marta na pozornici Doma kulture u Lukovdolu – na dan i u mestu rođenja Ivana Gorana Kovačića – stajati pesnik Milko Valent, stajali su nekada, između ostalih, i pesnici Stevan Raičković i Oskar Davičo.
...…
Ali da ne budem nepravedan prema medijskim radnicima, i u tzv. književnom svetu, danas je u Srbiji srazmerno malo onih koji znaju za Valenta, a još manje onih koji su ga čitali. Pesnici i pisci njegove generacije i saborci sa kojima je obnavljao avangardne umetničke prakse tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka ili više nisu živi (V. Despotov, V. R. Tucić), ili u tekućoj, naprednjačkoj Srbiji nemaju onaj kulturno-institucionalni autoritet kakav su nekada imali (V. Kopicl, J. Aćin, S. Tišma). Ruku na srce, nije Valent imao baš mnogo veću pažnju ni u Hrvatskoj: uglavnom ga se kako-tako podnosilo i rukopisi su mu se uredno štampali, ali se tek poslednjih godina počela ozbiljno uzimati činjenica da tih gotovo 40 objavljenih knjiga poezije, eseja, drama, proze, romana (uključujući i Umjetne suze iz 2013, na čitavih 1400 stranica većeg formata – za 400 više od Jergovićevog Roda; čisto da ne bude zabune čiji je veći, jelte, roman – koji će neko, na kraju krajeva, možda i pročitati) ipak nisu mogle same sebe da napišu.
Valentova književna biografija i inače je zanimljiva: na jednom mestu je rekao da je odlučio da će postati pisac ujutro (27. 9. u 5 sati), nakon što je diplomirao filozofiju i komparativnu književnost; i zaista, ta činjenica da je uspeo da ostane samo i isključivo pisac u jednom nevelikom jeziku i kulturi koja se tokom devedesetih godina, usled ratova, dodatno smanjila, a da taj izbor nije podrazumevao nikakve poetičke ili političke kompromise – mora u najmanju ruku izazvati poštovanje. Osnovno egzistencijalno-metafizičko zaleđe njegove poetike treba tražiti u revolucionarnom duhu 1968, o čemu je, uostalom, i sam više puta govorio, dok se njegov jezičko-stilski izraz, pored brojnih izvora svetske i domaće književnosti i filozofije na kojima se formirao, prevashodno naslanja na zaumnu neoavangardu Josipa Severa, pa se u tom smislu može dovesti u vezu sa srodnim poetskim istraživanjima materijalnosti jezika koja su, svaki na svoj način, sprovodili i Branko Maleš, Zvonko Maković, Borben Vladović i dr.
Držeći se principa “prvo teorijska podloga, onda materijalna nadgradnja”, Valent je karijeru započeo 1979, objavivši zbirku teorijskih eseja Carpe diem, u kultnoj maloj ediciji Cekadea, i u njoj, već od uvodnih fragmenata, dao okvire svoje buduće poetike, da bi već sledeće godine objavio i prvu pesničku knjigu Leptiri arhetipa, za koju je Nebojša Vasović tada zapisao: “Valentov poetski jezik je jezik koji se osipa, koji ne pamti nikakvo središte, ali koji u svojoj ludičkoj ponesenosti doseže neku vrstu središta u svom sopstvenom narcizmu, u svojoj simuliranoj infantilnosti.” Ovaj uvid važi i za naredne Valentove pesničke knjige, koje objavljuje osamdesetih: Zadimljena lopta (1981), Koan (1984), Rupa nad rupama (1988/1995)), da bi od knjige Slatki automati (1990), izraz postao prozirniji i narativniji, ritam razuđeniji, sa tematskim fokusom na erotske želje i doživljaje lirskih junaka i junakinja. U knjigama objavljenim u ovom veku pak novinu predstavljaju duže pesme i tematizovanje različitih fenomena savremenog sveta.
Ukupno uzev, sve što je Valent radio u pola veka bavljenja književnim poslovima može se podvesti pod težnju za erotizacijom, nekakvom telesnom elektrifikacijom, ili avangardizacijom hrvatske, a nekada – mada, zašto ne, i sada – i jugoslovenske književnosti, a potom i samog života. Za Valenta su logos i eros u književnosti nerazdvojni: nema erosa bez logosa, niti obrnuto; tako je osnovni utisak koji ostavlja ne samo njegova poezija nego i proza – učenost, visoka kultivisanost i stilizovanost, ali istovremeno, uprkos ludičko-karnevalskim maskama koje na sebe stavljaju njegove bludeće subjekatske instance i visoki telesni napon, napregnutost i grč pred spoznajom da nam nešto bitno neprestano izmiče. Stoga zvučno-misaoni asocijativni tokovi, koji karakterišu njegov izraz, ne sugerišu samo igru, ni manje-više površno, pa dakle i bezopasno zvučno ludiranje, niti pak znače samo haos sveta kojim se kreću njegovi lirski junaci, plešući svoje free jazz deonice, već podrazumevaju i žudnju koliko za drugim toliko i za sveobuhvatnošću, za celinom kakve nema i kakve više ne može ni biti.
*
U Leksikonu Yu–mitologije, u tekstu koji potpisuje moj prijatelj Dr Vatroslav Sekulić – koji je i mene davnih dana inficirao virusom valentofilije, pokazavši mi celu policu njegovih knjiga sa posvetama (a bar jednu knjigu rasuo je Valent u svojim raskošnim, jedinstvenim posvetama) – stoji i ovo: “Milko Valent – književnik te rokenroler, ili obrnuto. Štajaznam, kako, u kurac, da vam objasnim? To vam je kao Krleža koji jebe, Krleža na tripu, u tom fazonu. Nemojte ići u knjižnicu, tko zna da li ga uopće ima (‘Nema ga… nema ga u apotekama’). A sada je i kasno, što niste čitali kad je bilo vrijeme.”
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ministar kulture Nikola Selaković zapretio je da će oboriti konkurs Ekspa za kulturno stvaralaštvo ukoliko podršku ne dobiju kandidati koje favorizuje Ministarstvo, tvrdi izvor „Vremena“ blizak jednom članu komisije, što je zakočilo objavljivanje rezultata konkursa
Dužnost bitefovske zajednice je da kroz ne:Bitef pruži otpor kidnapovanju zvaničnog festivala, kažu u timu koji 20. septembra organizuje ne:Bitef sa gostima i temama koje smo navikli da viđamo na Bitefu
Filmski centar Srbije je objavio, pa povukao vest da je film Izlet Nenada Pavlovića srpski kandidat za nagradu Oskar. Posle niza godina, nije izabran film koji priča o teškoj istoriji Srbije
Zašto režimu trebaju mržnja i podele? Kako su na njih odgovorili studenti? Kome i zbog čega smeta Kesić i društvo iz emisije „24 minuta“? I kako su opozicione stranke završile u izbornoj fusnoti
Rušenje Vučićevog režima na izborima je dečja igra u odnosu na ono što nas čeka posle: obnavljanje do temelja razorene zemlje. Ne postoji teži zadatak od toga da se od podanika stvore građani, ali to je pitanje opstanka Srbije
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić zapljuvao je sebe u ćošak, odvajajući se od svih, pa i od svoje partije. Zato će, kad stupi protiv 250 ljudi od integriteta sa Studentske liste, konačno stvarno biti sam, kako se već godinama bizarno hvališe
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.