U svetu u haosu, španski mediteranski grad Alikante u kojem se ukrštaju migrantski talasi iz Afrike i Rusije čini se kao gotovo nestvarna oaza mira
foto: robert čoban…i promenada
“No a la guerra!” (Ne ratu!) pisalo je na parčetu kartona koji je držala žena okružena grupom istomišljenica nedaleko od Promenade u Alikanteu. Dok smo se pozdravljali, razmišljao sam o onome što mi je Kori Udovički (čiji je otac Lazar bio “španski borac”) rekla par dana ranije: “Španci su iskusili strahotu Građanskog rata 1936–1939. i ne daju se lako uvući u nova stradanja!” Ovih dana, stav premijera Manuela Sančeza po pitanju aktuelnih svetskih sukoba i kriza takođe je primer principijelnog i časnog držanja: Kraljevina Španija je protiv agresije Rusije na Ukrajinu, protiv intervencije u Venecueli, protiv pokušaja otimanja Grenlanda i protiv rata u Zalivu.
Kad smo kod Španskog građanskog rata, Alikante je bio poslednji grad lojalan Republikancima koji su 1. aprila 1939. osvojile Frankove trupe. Pre toga, 25. maja 1938. grad je teško postradao u bombardovanju italijanske Aviazione Legionaria – 300 ljudi je poginulo u tom jednom danu.
Iz luke u ovom gradu zemlju su napustili poslednji članovi Republikanske vlade Španije pre nego što su frankisti okončali rat i započeli 36 godina dugu vladavinu ovom zemljom. Čuveno je da je 28. marta 1939, svega tri dana pred ulazak frankista u grad, Arčibald Dikson, kapetan britanskog broda SS Stanbrook, pod tepihom nemačkih bombi rešio da ukrca 2.638 republikanskih vojnika, funkcionera i članova njihovih porodica. “Niko nije ostao na obali, kako sam i obećao!”, rekao je Dikson. Brod nakrcan izbeglicama iz Alikantea posle 22 sata plovidbe stigao je u luku Oran, u francuskom Alžiru.
U svetu zahvaćenom ratovima i haosom, prizori sa plaže u Alikanteu deluju gotovo nestvarno. Iako se Španija držala po strani od sukoba, protekle dve decenije istorija je nije štedela: teroristički napadi, migrantski talasi iz Afrike i Svetska ekonomska kriza 2008. Naime, Španci su zajedno sa Portugalom, Italijom i Grčkom bili jedna od PIGS zemalja (Portugal, Italy, Greece, Spain) koje su u odnosu na ostatak Evrope najteže podnele Svetsku ekonomsku krizu 2008.
Ništa od toga se ovog marta ne vidi na ulicama Alikantea: turisti i lokalci mirno šetaju, nema vidnog prisustva migranata, prodavnice i restorani su puni, policije gotovo i da nema na ulicama… Cene hrane i pića u restoranima su na 50% beogradskih. Moj “paella & rioja index” kaže da se prosečne cene porcije omiljenog španskog jela od pirinča i boce crvenog vina iz provincije Rioha nisu menjale proteklih 10 godina. Porcija paelje se kreće od 14 do 17 evra, boca vina Rioha između 17 i 22 evra.
Grad veličine Novog Sada (2024. imao je 358.608 stanovnika) na desetom je mestu u Španiji kada je o populaciji reč.
Dok posmatram Afrikance koji prodaju fejk brendirane torbe na Explanada de España, šetalištu uz plažu, motaju mi se po glavi stihovi grupe Manu Chao (“Otišao sam da radim u grad na severu, svoj stari život ostavio sam iza sebe negde između Seute i Gibraltara”). Pesma Clandestino (Ilegalni) biografska je za svakog savremenog migranta, posebno za one koji su u Evropu stigli iz Afrike tom rutom preko Seute, španske eksklave na tlu Maroka o kojoj peva Manu Chao.
Avion iz Beograda, pored turista iz Srbije bio je pun i nekih novih “cladestina”, onih plave kose i svetle puti. Naime, veliki broj migranata iz Rusije i Ukrajine preko Beograda odlazi u Španiju kao svoju krajnju destinaciju. U ulici koja vodi ka našem hotelu naišao sam i na lokal zatvoren teškim metalnim roletnama preko kojih je naslikan Isus. Iznad piše da se tu nalazi Pravoslavna parohija Sv. Andrije i Sv. Nikole. Ovo je jedna od tri ruske pravoslavne crkve u Alikanteu, gradu u kojem se istorija ruske dijaspore prati još od kraja 19. veka. Veruje se da u celoj provinciji Alikante danas živi 16.000 Rusa od kojih su mnogi kupili nekretnine u proteklih nekoliko godina.
Na svakom koraku srećem tragove bogate istorije grada koji sežu još u stari vek. Veruje se da je ovo područje bilo stalno naseljeno proteklih 7.000 godina. Nekih 1.000 godina pre nove ere Grci i Feničani su na ovoj obali počeli da osnivaju svoje kolonije i podižu utvrđenja. Iznad grada na brdu Benakantil, ispresecanom divnim stazama za šetanje kroz vegetaciju i kamenje uzdiže se Tvrđava Sveta Barbara. Na tom mestu prvo utvrđenje su podigli Mavari tokom svoje vladavine Iberijskim poluostrvom (od 711. do 1296).
Do tvrđave možete da stignete i taksijem ili malim autobusom, ali preporučujem vam laganu 15-minutnu šetnju od podnožja brda do zidina Svete Barbare. Utvrđenje je lepo očuvano, obnovljeno i održavano, sa nekoliko kafea i restorana za osveženje pa je uvek puno posetilaca.
Od 1954. a naročito posle proglašenja nezavisnosti Alžira – u Alikanteu se naselilo više od 30.000 pripadnika ”pieds-noirs” populacije (Francuzi i ostali Evropljani koji su živeli u Alžiru do 1830. do 1962).
Za grad koji je 1950. imao 101.000 stanovnika, ovo je bio veliki talas doseljavanja. Za samo 10 godina, između popisa 1960. i 1970. Alikante se uvećao za čak 49% – sa 121.832 na 181.550 stanovnika. Masovni turizam krenuo je u Španiji tokom šezdesetih godina 20. veka još za Frankova života pa se Alikante od lučkog i industrijskog grada polako transformiše u turističku destinaciju.
Ko-katedrala Svetog Nikole iz Barija građena između 1613. i 1662. impresivna je građevina koja je kao i obližnja Bazilika Svete Marije podignuta preko džamije iz mavarskog perioda. To je čest slučaj u ovom delu Španije i lako je uočljivo na arhitekturi tih hramova. Enterijer hrama je spektakularan, posebno pogled sa galerije i Kapela Svete Pričesti koja se smatra jednim od najfinijih primera španskog baroka. Ulaz se plaća osam evra, ne prihvataju press-legitimaciju, ali – nisam se pokajao.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Beogradski izlog, prodavnica suvenira praktične primene nastalih po dizajnu umetnika a po beogradskim motivima, upravo je napunio 35 godina. Ispostavilo se da će ti njegovi prvi dani postati važan deo istorije. Seća ih se Gorica Mojović, koja je sa Kulturnim centrom Beograda bila inicijator Beoizloga, jednog od toponima grada
“Polaganjem zaveta na nevinost i odevanjem u mušku odeću, žena dobija slobodu da nosi oružje, poseduje imovinu i donosi sopstvene odluke iako je cena toga odricanje od ženskog identiteta i prava na ljubav. Ali, da li je to stvarna sloboda – odreći se sebe da bi se preživelo?”
Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj
Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!