Kako su poslanik SNS Milenko Jovanov i njegove kolege, nastojeći da u parlamentu dokažu kako je leks specijalis kojim će se omogućiti rušenje Generalštaba prava stvar za ovu državu, blatili Nikolu Dobrovića, autora tog zdanja, a u stvari pokazali koliko su on i njegovo delo veliki
Zasad poslednji leks specijalis, koji je u međuvremenu pretočen izglasavanjem iz predloga u važeći dokument, za delanje po njemu, bio je u svojoj biti zasut nekim nelogičnostima, pa i nebulozama.
Svakako je prva od njih ukrštanje teme hitnosti postupka za realizaciju projekta i samog projekta koji, osim nekoliko rendera koji su se vrteli po internetu, niko u javnosti, široj i profesionalnoj za tu temu, nije bio video do današnjeg dana. Hitnost za nepoznato? U Skupštini se čulo i poneko amandmansko terciranje uz zaborav na čuvenu rečenicu, da li beše iz nekog Borhesovog eseja, “knjiga je bila pogrešna još od naslova”.
Upitanost kako to da nismo znali da su naši poslanici, i to oni narodnjačkonaprednjački, toliko upućeni u stručne teme, pada pred saznanjem da je sve u zemlji Srbiji podvedeno proceduralnostima koje su u sukobu sa sušstastvenošću. Pogotovo ovde kada se radi o leks specijalisu, jednom od dva u samo desetak dana na istom mestu. Sam Predlog leks specijalisa o “ubrzanju realizacije Projekta…” kao silovanje zdravog razuma krahirao je, proceduralno, nažalost, ne ali smislom apsolutno da, u Članu 9 koji je kazivao da će “u okviru Projekta biti podignut odgovarajući materijal (spomen-obeležje) koje bi na delotvorniji način obezbedilo očuvanje kulturnog nasleđa”. Iz toga se da razumeti samo nerazumno svođenje Generalštaba kao kulturnog nasleđa ne primarno na domen arhitektonskog i urbanističkog, nego (jedino) na memorijalno spram događaja iz 1999. godine. Taj promašaj dopunjava se nejasnoćom šta sve može ali ne mora biti spomen-obeležje, s nenadoknadivom atribucijom da se podiže od strane onog ko je proizveo destrukciju i pogibelj.
Druge neke stvari iz Zakona, poput odredbi Člana 7, pokazuju da se više radi o građevinskim proceduralnim koracima sramno bogato ispisanim, jer se nekom žuri da gradnja, po prethodnoj destrukciji Dobrovića, počne čim prije.
NAĐI MU VEĆ NEŠTO
Jedan mali deo odgovornosti, priznajmo, za prostor manipulacije vlasti, čitaj Milenka Jovanova kao ginjola Aleksandra Vučića, leži u nehijerarhizovanim ciljevima i povodima koje laički opozicioni i građanski Beograd ume da distribuira. Ukratko navedeno, neki projekti su mnogo stariji od vlasti SNS-a i imaju svoju utemeljenost u inženjerskim i planerskim logikama prethodnih decenija, i to ne samo poslednje tri, koje su redovni fokus prezira. Tunel koji povezuje savsku i dunavsku stranu Beograda, propulzivniji savski most na mestu onog “učitelja Zarića”, glavna železnička stanica u Prokopu, zauzimanje urbanim blokovima prostora nekadašnje Ranžirne stanice (svakako ne ovakvim Beogradom na vodi kakav je!) datiraju i zasnovani su mnogo ranije i ne treba ih generalno osporavati zato što ih, na svoje brljave načine, ova vlast sprovodi. Drugi pol suzdržavanja, radi čiste efikasnosti kritike poteza vlasti, jeste razdvajanje razloga pravljenja puteva, na primer, od pozadine istog kroz korupcijsko-finansijske teške marifetluke ali i kroz izvođačke tehničke propuste. Novosadska tragedija sa nadstrešnicom smečovala je tu temu, zanavek. Iz tog rezervoara davnih odluka i nedovršenih izvođenja vlast često izvlači kontraargumentacije da ospori pobune građanstva. Tako se i došlo do čina da su studenti, bistrinom i energijom, pokrenuli stvari u društvu jednostavno zasnovanim pozivanjem na nenadležnost predsednika Republike da odlučuje o mnogo čemu izvan svojih nadležnosti i svojih znanja, pogotovo u građevinarstvu. I u urbanizmu.
foto: sanu…i Nikola Dobrović
Poznati žbirovsko-policijski manir “nađi mu već nešto” da bi neko bio makar osumnjičen pa optužen, makar samo da bi se kupilo vreme, u slučaju Generalštaba u Skupštini Srbije vođen je, kako bi to rekao znameniti urbanista Branko Bojović, “kolosalno glupo”. Egzegeze Milenka Jovanova, šefa poslaničke grupe većinskog čopora, grebale su dno dna stizanjem vrhovnih tema naše kulture pod krovovima parlamenta oberbanalizacijama što činjenica, što tumačenja, što manira saopštavanja do apsurda za apsurdom. Predlog Zakona o posebnim postupcima radi realizacije Projekta revitalizacije i razvoja lokacije u Beogradu između ulica Kneza Miloša, Masarikove, Birčaninove i Resavske, kako se stvar zvanično zvala, branjena je pričama da je u pitanju propala ruševina, da je to Dobrović napravio sastavljajući (!?) u uvećanoj razmeri dva svoja ranija zdanja i to jednog koje zaprima crveni deo zgrade i drugog beli deo, obaveštavajući nas da ne može biti rada na rekonstrukciji Generalštaba jer je kamenolom u Kosjeriću zatvoren 1971, da je Dobrović gradio na mestu na kome su bile mnogo manja od potonje zgrada Vojne akademije (iz 1840, prim. B. K.) u kojoj su izučavali vojne nauke legendarni generali srpske vojske, i s druge strane Nemanjine oniže vojno ministarstvo arh. Ilkića – oba stradala u bombardovanjima u Drugom svetskom ratu i o(p)stala u stanjima koja se daju videti u foto-dokumentacijama po institucijama.
No, tumačenjske netačnosti iz istorije koje je pravnik Jovanov u ime predlagača posebnog zakona izneo ostaju u domenu “ne zna a tvrdi”. Uz blaćenje Nikole Dobrovića, Jovanov je izfaulirao generalno službu zaštite i zaposlene stručnjake u zavodima za zaštitu nepokretnog kulturnog nasleđa, valjda zato što su rekli “ne” kad je njegov lutkarski pokretač rekao da kažu “da” za skidanje zaštite. Rafalnim izlivima neznanja i nevaspitanja Jovanov je “uspeo” da pokuša da se pozove na autoritet prof. Aleksandra Kadijevića, jedan istrgnuti njegov komentar Dobrovićevog predloga za uređenje prostora i izgradnju na Tašmajdanu, parku, vratio se kao bumerang u pad na ispitu iz predmeta fragmentarnog citiranja. Pošto je to uradio očekivano istržući citat iz konteksta izvornog Kadijevićevog teksta, oglasio se vrlo brzo svojim distanciranjem i sam pomenuti profesor Filozofskog fakulteta, nesumnjivo naš najugledniji istoričar moderne i savremene arhitekture, kao što su se oglasile i njegove kolege sa Odelenja za istoriju umetnosti iste ustanove. Na sve to, u Skupštini nije mogla a da se ne očekuje primedba na račun Dobrovićevog odnosa prema Momiru Korunoviću, arhitekti čiji je svetonazor bio daleko od Dobrovićevog makar jednu svetlosnu godinu, ali je sadašnja vlast spremna da od nule ponovo sazida njegovu difunkcionalnu Poštu kod bivše železničke stanice, zapravo njenu ljušturu da ponovi, dok u isto vreme želi da ništi Dobrovićev Generalštab.
DOBROVIĆ I BRAŠOVAN
Jedno od glavnih gađenja koje je Jovanov pokušao da zamesi svojom pričom bilo je o odnosu Dobrovića i deset godina starijeg Brašovana. Svojevremeno, u počinjanju skupljanja materijala o Nikoli Dobroviću, razgovarao sam sa tad već veoma ostarelim arhitektom Jovanom Krunićem, poznatim po činjenici da je neko vreme radio u Le Korbizjeovom ateljeu. Pitajući ga o Dobroviću, čiji je posle rata neko vreme bio saradnik, dobio sam interesantnu sliku o Dragiši Brašovanu. Krunić je napomenuo da je pre Drugog svetskog rata radio na Železnici i imao platu od 2.000 ondašnjih dinara, a da se tad pričalo da “Brašovan dnevno troši toliko”. Brašovanovo autorstvo je bilo skupo, da ga se angažuje kao autora projekta. Zato Dobrović, kad je došao u Beograd iz Praga nakon diplomiranja 1924, nije, kao učenik i vernik modernističke škole u Čehoslovačkoj, ovde našao uhljebljenje jer su, između ostalog, karte bile podeljene u velikoj meri ruskim arhitektima imigrantima, a profesionalcima, s njihovim klasičnijim shvatanjima jezika arhitekture. O tome postoji svedočenje Ivanke Dobrović, Nikoline udovice, i da srpska istorija umetnosti bude intrigirana, rođene sestre Olge, supruge drugog velikog Dobrovića, slikara Petra, Nikolinog starijeg brata.
foto: b. kovačević…
Lako je zaključiti da je vreme posle 1944. odnosno 1945. zateklo dvojicu arhitekata na suprotnim stranama društvenog spektra. Brašovan je bio, volens-nolens, predstavnik “reakcije”, a Dobrović, očito levičarski i jugoslovenski našpanovan, znak novog poretka. S tim što mora biti napomenuto da Brašovan u prvo vreme novog poretka nije bio poželjan, dok je Dobrović delovao kao čovek kome se sva vrata otvaraju, što zapravo nije baš bio realitet. Zato je i završio u Beogradu samo sa, po nazivu koji je usvojen za ceo kompleks, Generalštabom. Do rastanka s nama Brašovan je Beograd i ovaj svet napustio sa 23 dela u glavnom gradu, odista s dominantnom predratnom polovinom.
No, reklo bi se da je casus belli između njih dvojice, dva akademika SANU, nastao kada je jednom, dosta čudnom odlukom, u toj instituciji odlučeno da se pristupi izradi monografskih studija o obojici. Za pisca knjige o Brašovanu određen je Nikola Dobrović, a za autora studije o Dobroviću Dobrovićeva fakultetska asistentkinja (!) Ljiljana Babić. Ona je dakako proknjižila manje-više ono što je Nikola mislio sam o sebi, a Dobrović je u tekstu zamerio Brašovanu stvari koje se u takvoj prilici ne pišu kao plod apriornih stilskih inhibicija pisca spram arhitekture o kojoj se piše. Važno je napomenuti da je sam Brašovan do svog blažeg ili snažnijeg moderog izraza, iako nikad izrazitog, stigao evolucijom u karijeri. S druge strane, Dobrovićeva arhitektura ima više elemenata onog što je negde kasnije nazvano predpostmodernitetom, pa čak i uticajima baroka, bez obzira ko se u šta kleo.
Naravno, za sve stvari koje nemaju okamenjenu ostavštinu važni su svedoci, koliko god da ume da važi ona stara testis unus testis nullus. Ipak, veoma značajni srpski arhitekta Milan Pališaški, kontinualno blizak Brašovanovoj porodici, posvedočio mi je da je Dobrović posetio Brašovana u poslednjim danima u bolnici, valjda u želji da se njihov odnos, dvojice prekodunavskih Srba, primiri za života obojice, ali Brašovan je tada samo odmahnuo rukom. U kom god od dva moguća pravca da je tumačenje gesta – kao “ne!” ili pak kao “nema veze”. S vremenom je to postala ne toliko bitna sekvenca jer je dvojicu sukobljenih istorija srpske arhitekture zakovala u vrh našeg graditeljstva, uz Milana Zlokovića, tako da im tamo nije tesno što nisu sami pojedinačno. A nama pripadne da nam pravnik Milenko Jovanov, jedan iz SNS kluba pravnika koji kroje Beograd, objašnjava ko je Nikola Dobrović i zašto Generalštab treba dotući.
NIJE SUTJESKA
U žestokom sasipanju nekakvih bukačkih optužbi na račun Generalštaba i samog Nikole Dobrovića u pravcu “osvešćivanja” javnosti o kome i o čemu se radi, dobar komad narativa u Skupštini bio je posvećen komunističkoj semantici koju (je) kompleks simetričnog motiva nad Nemanjinom navodno ima(o). Motiv kaskadiranja etaža, koji je sa obe strane te ulice Dobrović koristio, viđen je u njegovoj arhitekturi i pre komunističkih vremena, u Pragu na njegovom Studentskom domu kralja Aleksandra (sic!) mada je u Beogradu dodatno ekspresivniji, i nema veze ni sa kakvim ofanzivama niti sa kanjonom Sutjeske. U briljantnom tekstualnom obrazloženju pobedničkog konkursnog rada iz 1954, objavljenom u knjizi o arhitekturi Generalštaba 2001. godine, ni Sutjeska ni kanjon ni nekakvih sedam ofanziva se nigde ne pominju. U jednom svom prilično spekulativnom tekstu iz 1962, sa inhibicijama doteoretizacije i reteoretizacije svog projekta, uz jednu od ilustracija spominje se Sutjeska, verovatno od nekih vojno-političkih persona u međuvremenu “prepoznata” u arhitektonskom izrazu. Arhitekti vole, baš svi i uvek, kada se iz redova naručilaca nekom nešto dopadne i ako nije bilo od autora baš tako generisano. Posebna beda onog što se čulo u Skupštini, a što čak ni predsednik Vučić nije bio ranije spreman da otvori kao sporno, jeste ta učitana simbolika jedne veoma poznate, pa i eksploatisane, bitke u severoistočnoj Hercegovini 1943. godine.
U kalendaru svih događanja, zapanjujuće je, treba podsetiti širu javnost da je nedavno, godine 2022. pod okriljem SANU, obeležena 125-godišnjica rođenja akademika arhitekte Nikole Dobrovića, graditelja, profesora Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, autora brojnih zdanja (iako samo jednog realizovanog u glavnom gradu, od sredine 1950-ih do sredine 1960-ih, upravo ansambla DSNO odnosno kasnijih decenija zvanog Ministarstvo odbrane i Generalštab, u kolokvijalnom skraćenom imenovanju za oba zdanja – Generalštab), autora najpoznatijeg projekta za Beograd u 20. veku – legendarne Terazijske terase, pisca petnaestak knjiga i brojnih članaka o arhitekturama i gradovima, nesumnjivo dominantnoj ličnosti srpske i jugoslovenske arhitektonske kulture, ne samo projektovanja. U okviru skupa održan je i međunarodni naučni skup o Nikoli Dobroviću, sa potom objavljenim studijama o njemu u jednoj od pet knjiga (dve su verzije na engleskom) koje su bile deo ukupnog projekta obeležavanja godišnjice. Odnos nasleđa jugoslovenskog i srpskog tema je koja jedan broj ljudi svrbi bez prestanka.
Danas, ali ne baš od juče, svako iole inteligentan sebi mora postaviti pitanje kako to da u istoj državi, u istom društvu, u razmaku nešto više od godinu i po dana od zatvaranja izložbe u SANU do prvih direktnih “pretnji” rušenjem pod eufimističkim imenom “skidanja zaštite” i izmišljanja kriterijuma da je Generalštab “izgubio svojstva” kulturnog dobra, krene proces tako što se ordinarno laže da u Kneza Miloša leže “ruševine”.
foto: b. kovačevićDEO KOGA UOPŠTE VIŠE NEMA: Ulaz u zgradu B
Sadašnji izgled kompleksa je kao “uhvaćen u raskoraku”, jer je deo (manje) zgrade A srubljene konstrukcije koja je bombardovanjem nepopravljivo izašla iz vertikalno-horizontalnog ustrojstva, ponovo betoniran, ali bez nastavka radova. Na drugoj strani, na zgradi B (veća, sa kulom), preko cele dužine trakta prema Ulici kneza Miloša je veliko platno koje kao da zatvara zgradu da se ne vide tragovi NATO-a a, u stvari, pre sprečava prolaznike da vide kojim obimom je tamo konstrukcija opstala. Kada se sumira sve događanje oko Generalštaba, jasno je da je finalni rasplet oko ostajanja i obnavljanja superiornog modernističkog traga “makar” i iz vremena socijalizma ili će pobediti neokolonijalno zatrpavanje istorijskog srca države Srbije konfekcijskim apsolutno preglomaznim volumenima. Ne bismo li učinili Zetu da odobrovolji Tasta da bi nas on možda pomazio po glavi.
Negde na kraju, ne odolevam da ne iskažem sopstveno zadovoljstvo što sam Generalštab fotografski portretisao, još 1992. godine, velikim kolorima u sunčanom beogradskom danu. Tih tuce i po kadrova celog zdanja, “nebombardovanog”, jedna je od najvažnihjih stvari koje sam kao arhitekta počinio. Ne mogu reći da li prizori idu u smeru iskazanja kakav je Generalštab nepovratno bio, ako ove beskičmene neznalice istraju na uništenju, ili u smeru kakav treba ponovo da bude kao obnovljen, vaskrsao.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zbog čega se stanar Bele kuće nameračio na Grenland? I zašto nije prvi predsednik koji je Danskoj nudio pare za zaleđeno ostrvo? Šta o svemu tome kažu Inuiti koji na njemu žive, zvanični Kopenhagen, Evropljani i ostali? U čemu leže stvarni američki interesi? Kako mogu izgledati koraci Vašingtona za preuzimanje Grenlanda? I koliko je realna američka okupacija ovog ostrva
Grenland je negostoljubivo ostrvo – oko 80 odsto teritorije prekriveno je ledom i u centralnim delovima ostrva temperatura je u proseku minus 31 stepen Celzijusa, a ume i da padne do minus 67. U takvim uslovima eksploatacija prirodnih resursa bušenjem i rudarenjem veoma je teška, ponekad i nemoguća
Rut, majka dvoje dece, koja stanuje na pet minuta peške od mesta pogibije Rene Gud i koja je prošla obuku za posmatranje poštovanja Ustava, kaže za “Vreme” da u danima nakon ubistva Rene Gud Mineapolis liči na poprište s obrisima građanskog rata i da agenti ICE idu od vrata do vrata, ali da su njene komšije još odlučnije da se suprotstave “njihovom teroru” nakon ove tragedije
Svedoci smo uznemiravajuće situacije: dok Evropljani brane suverenitet Ukrajine, Tramp je pogazio suverenitet Venecuele, a povodom Grenlanda preti suverenitetu Danske. Igra haosa tek je počela. Svetski lideri pokušavaju da pronađu odgovor kako da se suoče sa talasom Trampove nove izvedbe američkog imperijalizma. Posle vojne operacije u Venecueli nameće se pitanje šta taj agresivni, neokolonijalni potez, direktno suprotan međunarodnom pravu, znači za ostatak sveta
Verski režim u Iranu rešio je da i ovaj talas protesta uguši u krvi. To će mu poći za rukom ukoliko Sjedinjene Države ne intervenišu. Donald Tramp bi pre mogao biti zainteresovan za mini-bombardovanje nego za pokušaj promene režima
Teško je izračunati ko je koliko kriv za ponor u kojem je košarkaški klub Partizan. Ali predsednik Ostoja Mijailović volontira za najvećeg krivca time što ne razume da mora da ode i tako otvori šansu za novi početak
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Kad taktika beskonačnog odlaganja obaveza prestane da daje rezultate, režim u Srbiji ima jednostavna i oprobana rešenja. Ako im smeta kulturno dobro, Skupština izglasa Leks specijalis. Na žalbe o krađi izbora, predlažu zakon kao da su stvarno spremni na kompromis. Ako mora novi Savet REM-a, može i to, ali da se bar oko jednog kandidata napravi neka spletka – recimo, oko nacionalnih manjina
Od zaposlenih u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture se traži, pod pretnjom otkaza, da postupe protiv Ustava, profesije i morala, kako bi leks specijalis o Generalštabu zaživeo u praksi. Oni odbijaju. Šta je to što im se dešava i koje vrednosti Generalštaba štite
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!