Kompanije u Srbiji koje proizvode cement, gvožđe, čelik, aluminijum, veštačko đubrivo, ali i električnu energiju i zato se svrstavaju u „velike zagađivače“ treba za dva meseca da počnu da plaćaju porez državi, a ona nije usvojila ni sve zakone.
„Nacrt domaćih klimatskih zakona napisan je na brzinu, uz minimalno učešće stručne javnosti, i više kao odgovor na spoljnopolitički pritisak iz Brisela nego kao izraz naše promišljene strategije“, objašnjava za „Vreme“ energetski stručnjak Miloš Zdravković.
Sredstva će se slivati u budžet bez kontrole
Brojni dokumenti sa kojima ovi zakoni treba da se usklađuju, kao što su Strategija razvoja Republike Srbije do 2030. godine i Nacionalni akcioni plan za klimatske promene (2019-2030), ne postoje. Na to su ukazale nevladine organizacije.
One su dodale i da je za učešće u javnoj raspravi Ministarstvo finansija ostavilo je samo dvadeset dana, što je zakonski minimum, ali je česta pojava u Srbiji, sa rešenjima koja se donose na brzinu i mogla bi biti sporna.
„Ukoliko Zakon bude usvojen u predloženom obliku, sredstva prikupljena naplatom poreza na emisije gasova sa efektom staklene bašte odlaze u jedinstveni državni budžet, kojim Vlada raspolaže bez zakonske obaveze da ta sredstva budu namenski utrošena na projekte dekarbonizacije“, kažu iz Beogradske otvorene škola (BOŠ), Centra za unapređenje životne sredine (CUZS) i Regulatornog instituta za obnovljivu energiju i životnu sredinu (RERI).
Umesto da prikupljeni novac odlazi u budžetsku rupu bez dna, država bi morala da ga vrati privredi kroz namenski fond za modernizaciju energetike i tehnologije, predlaže Zdravković.
„Taj fond bi finansirao zamenu zastarelih postrojenja, energetske audite, prelazak na čistije gorivo, kao i ulaganja u domaće inovacije – u filtere, biomasu, geotermalne izvore i digitalnu kontrolu potrošnje. Tako bi se svaki plaćeni evro vraćao kao investicija, a ne kao kazna“, dodaje on.
Stižu nova poskupljenja
Novi porez na emisije gasova sa efektom staklene bašte, ma kako se nazivao i ma kako bio upakovan u rečnik „zelene tranzicije“, za domaće proizvođače znači samo jedno – poskupljenje poslovanja i dodatni teret.
„Četiri evra po toni ugljen-dioksida deluju bezazleno na papiru, ali u zemlji čija privreda još diše na ugalj, mazut i zastarele sisteme grejanja, taj iznos se pretvara u ozbiljan udar na konkurentnost“, kaže Miloš Zdravković. „Naš proizvođač cementa, čelika ili đubriva neće moći da izdrži istu logiku kao nemački ili francuski, jer oni već deset godina imaju subvencije, zelene fondove i bespovratne podsticaje, dok mi nemamo ni ozbiljan plan tranzicije. I tako će i ovaj nazovi ekološki porez završiti kao – fiskalni porez, još jedan namet koji guši proizvodnju i tera fabrike da gase peći umesto da smanjuju emisije.“
Ovog oktobra „Vreme“ slavi i časti – čak 35 odsto popusta za naš 35. rođendan! Važi za polugodišnje i godišnje pretplate. Pretplatite se sada!