Zašto je Vučić saopštio da je pitanje dana kada će neko biti ubijen? Zbog čega se prilikom najave ubistava setio Alda Mora, a ne Zorana Đinđića? Šta još govore njegove tanatološke izjave? Da li ih daje frustrirani i uplašeni političar ili predstavljaju opasno samoispunjavajuće proročanstvo
Aleksandar Vučić je 15. augusta održao jednu od najbizarnijih konferencija za medije u novijoj istoriji. Sjedeći pored Dačića i najviših policijskih glavešina, saopćio je da je pitanje dana kada će neko biti ubijen i varirao tu temu na više načina. Suština je da će odgovorni biti pobunjeni građani i studenti.
Vučić ovdje nije stao. Najavio je i da će se “država” šest ili sedam dana povući sa ulica pa potom uzvratiti svom snagom. Kuda to predsjednik Srbije cilja? Da li – ne daj bože – ostavlja prostor za političko ubojstvo? I tko bi ga izvršio?
Teorije zavjere cvatu. Čuju se mišljenja da je u pitanju priprema za operaciju pod lažnom zastavom – strukture iz podzemlja bliske režimu nešto urade, vlast pripiše zločin demonstrantima i započne prljavi rat protiv pobunjenog društva pod firmom borbe protiv terorizma. Dodatnu zabrinutost javnosti pojačavaju i policajci u civilu sa izvađenim pištoljima na protestima.
Prilikom najave budućeg ubojstva Vučić je referirao na sudbinu bivšeg talijanskog premijera Alda Mora, kojeg su 9. maja 1978. ubili pripadnici terorističke i ultraljevičarske grupe Crvene brigade. Time je predsjednik Srbije insinuirao da je makar dio pobunjenog društva inspiriran ekstremnom i nasilnom anarhističkom idelogijom.
Naravno, ništa nije dalje od istine. Studenti i građani ne demonstriraju da bi ukinuli policiju i državu, već zahtijevaju da one rade svoj posao. Osim toga, otmica i likvidacija Alda Mora mnogim građanima Srbije ne govore mnogo, pogotovo omladini. Ovo tim prije što je ideološki i politički kontekst tih i sadašnjih vremena dijametralno suprotan.
Ali ako mu je baš bilo zapelo da otvori kroniku najavljene smrti, ovdašnji šef države imao je primjer od kojeg se Srbija u potpunosti nije opravila ni poslije dvadeset i dvije godine. Riječ je o atentatu na premijera Zorana Đinđića. Njegovo ubojstvo mjesecima su najavljivala oba Vučićeva mentora, Šešelj i Toma Nikolić. Prvi je priznao da se prije atentata sastajao sa Legijom, Dušanom Spasojevićem i drugim organizatorima i izvršiocima atentata. A dok je Vučić lio gorke suze na ispraćaju Šešelja u Hag, Toma Nikolić je sa govornice poručio Đinđiću da je i “Tito pred smrt imao probleme sa nogom.”
Razumljivo je što predsjednik Srbije ne govori o ovim najavama i, praktično, pozivanju na atentat. A i kako može? Suviše je bio blizak sa Šešeljem i Nikolićem da bi imali razlike u stavovima, uključujući i one o Đinđiću.
Vučićevo političko sazrijevanje osjeća se i sada. Među šatorima Ćacilenda paradirale su baš Crvene beretke, čiji vrh stoji iza atentata na Đinđića i drugih političkih likvidacija. Ako je ta ekipa posjedovala ikakvu ideologiju, ona se jedino može opisati kao mafijaško-ultradesničarska. No, Vučić nema problem s tim, već sa borcima za demokraciju i pravdu koje sistematski dehumanizira, kriminalizira i demonizira. Sada merači i da ih optuži za terorizam.
Za razliku od Đinđićeve, predsjednik Srbije često spominje i smrt Ranka Panića. On je bio učesnik nasilnih demonstracija krajem jula 2006. koje su Vučić i Nikolić – još radikali – organizirali kao podršku Radovanu Karadžiću pred izručenje u Hag. Panić je preminuo ubrzo nakon što mu je policija nanijela tešku povredu tokom nereda.
Kada se i kako to desilo? Predsjednik Srbije odavno to ne govori. Zato bi relativno neobaviješten čovjek – recimo dobar dio naprednjačkog glasačkog tijela – lako mogao zaključiti da su Ranka Panića ubili isti ovi koji se danas bune na ulicama. Mada Vučić nije aludirao na policiju, savršeno ga je razumio Ivica Dačić. Naime, kada je Panić stradao, Dačić je bio ministar unutrašnjih poslova u vladi Mirka Cvetkovića, a i danas je na istoj funkciji u kabinetu Đura Macuta. Dakle, konkretna poruka glasi: kad si onda mogao pendrečiti iz sve snage, pendreči Dačiću i sada; za sve ćeš biti kriv jer je Vučić vazda žrtva – kako 2008, tako i 2025.
Treba biti pošten. Vučić ne izbjegava ni temu vlastite smrti. U prvim godinama vlasti tvrdio je da neće završiti život prirodnim putem jer dobro poznaje svoj narod. Čuvena je i njegova izjava iz 2023: “Ako me ubiju, ostat će moj brat Andrej. Ako mi ubiju brata, ostat će mi sin Danilo. Ako mi ubiju sina, ostat će mi kćer Milica. Ako ubiju i nju, ostaje moj sin Vukan…”
Da je šef države politički opsjednut smrću, svjedoče i režimski spin doktori – vjerojatno ni sami ne znaju koliko su puta tvrdili da je na njega planiran ili pokušan atentat. A i inače stalno mrki i nadrndani Vučić kanda nije u stanju ni simulirati veselje, pa ispada da ga stalno more tanatološke misli.
Na kraju, povratak na početak i izjavu da je pitanje dana kada će neko biti ubijen. Umjesto racionalnog i sabranog obraćanja građanima, predsjednik Srbije je raspirivao strah i paniku. Za narod, državu i samog Vučića najbolje bi bilo da je u pitanju samo ispad nervoznog, frustriranog i preplašenog političara, suočenog sa najvećom krizom u karijeri i kojem ama baš ništa ne ide od ruke.
No, ukoliko se radi o samoispunjavajućem proročanstvu, probijeno je dno ionako preduboke provalije beščašća i pokvarenjaštva. Kronika najavljene smrti Zorana Đinđića opominje, a narod je odavno spoznao s kim ima posla.
Državne zdravstvene ustanove u Srbiji imaju postrojenja za sterilizaciju opasnog otpada, ali im država oduzima dozvole, otkriva „Vreme“ u novom broju. Da li se tako nameštaju poslovi privatnim firmama
Evropska unija uložila je milone evra kako bi pomogla Srbiji da sredi uklanjanje medicinskog i infektivnog otpada. Niš je jedan od prvih gradova koji su dobili postrojenje za ovu delatnost. Međutim, ono se danas ne koristi, poslove uklanjanja otpada dobija privatna firma, a zdravstvenim ustanovama istekle su dozvole. Uslovi za njihov produžetak postavljeni su tako da ne mogu da ih ispune
Pitanje za ljude sistema je – ko će biti prvi? Da li će policija, tužilaštvo i sudstvo, da li će oni iz prosvete i sa univerziteta ili iz javne uprave čekati da im “odseku glave” – i to malom broju čestitih i hrabrih, kako preti predsednik Srbije, ili će snažnije raditi po zakonu insistirajući na njegovom sprovođenju, a ne po njegovoj volji
Istinoljublje se, kaže Hana Arent, nikada nije ubrajalo u političke vrline. Da li to znači da je suština istine u njenoj nemoći, a suština politike u podmuklosti? Pa, ako je tako, zar nemoćna istina ne zaslužuje istu količinu prezira koliko i moć koja ne mari za istinu
Propali su pokušaji da država Srbija nacionalizuje NIS, da dvojica ljudi bliskih režimu kupe ruski udeo u NIS-u, da neka zapadna naftna kompanija ili investicioni fond uđu u vlasničku strukturu umesto Rusa. Ko sada, kao jedino preostalo rešenje prihvatljivo vlastima, ubrzano registruje flotu rečnih tankera za prevoz sirove nafte iz skladišta MOL-a u Mađarskoj do rafinerija NIS-a u Pančevu? Šta to sa sobom nosi? Zašto se Srbija nije odlučila za stečaj NIS-a
Aleksandar Vučić se silno razočarao u prijatelja Erdogana – a to mu zgodno dođe da se predstavi kao veliki patriota
Novac koji država troši na Narodno pozorište da bi ga osigurala od eventualnog požara je pokušaj da se zaustavi jedan drugi požar, onaj koji je moguće sprečiti isključivo ostavkama SNS kadrova na čelu ove kuće
Učešće opozicionih poslanika u radu zakonodavne vlasti u suprotnosti je sa uličnom pobunom protiv bezakonja, daje legitimitet autokratiji Aleksandra Vučića i doprinosi prividu normalnosti. Korist je, sa druge strane, ograničena
Istraživanje “Vremena”: Medicinski otpad na jugu Srbije
Kako vlast zamenjuje državne ustanove privatnim firmama Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
