
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Zašto je Vučić saopštio da je pitanje dana kada će neko biti ubijen? Zbog čega se prilikom najave ubistava setio Alda Mora, a ne Zorana Đinđića? Šta još govore njegove tanatološke izjave? Da li ih daje frustrirani i uplašeni političar ili predstavljaju opasno samoispunjavajuće proročanstvo

Aleksandar Vučić je 15. augusta održao jednu od najbizarnijih konferencija za medije u novijoj istoriji. Sjedeći pored Dačića i najviših policijskih glavešina, saopćio je da je pitanje dana kada će neko biti ubijen i varirao tu temu na više načina. Suština je da će odgovorni biti pobunjeni građani i studenti.
Vučić ovdje nije stao. Najavio je i da će se “država” šest ili sedam dana povući sa ulica pa potom uzvratiti svom snagom. Kuda to predsjednik Srbije cilja? Da li – ne daj bože – ostavlja prostor za političko ubojstvo? I tko bi ga izvršio?
Teorije zavjere cvatu. Čuju se mišljenja da je u pitanju priprema za operaciju pod lažnom zastavom – strukture iz podzemlja bliske režimu nešto urade, vlast pripiše zločin demonstrantima i započne prljavi rat protiv pobunjenog društva pod firmom borbe protiv terorizma. Dodatnu zabrinutost javnosti pojačavaju i policajci u civilu sa izvađenim pištoljima na protestima.
Prilikom najave budućeg ubojstva Vučić je referirao na sudbinu bivšeg talijanskog premijera Alda Mora, kojeg su 9. maja 1978. ubili pripadnici terorističke i ultraljevičarske grupe Crvene brigade. Time je predsjednik Srbije insinuirao da je makar dio pobunjenog društva inspiriran ekstremnom i nasilnom anarhističkom idelogijom.
Naravno, ništa nije dalje od istine. Studenti i građani ne demonstriraju da bi ukinuli policiju i državu, već zahtijevaju da one rade svoj posao. Osim toga, otmica i likvidacija Alda Mora mnogim građanima Srbije ne govore mnogo, pogotovo omladini. Ovo tim prije što je ideološki i politički kontekst tih i sadašnjih vremena dijametralno suprotan.
Ali ako mu je baš bilo zapelo da otvori kroniku najavljene smrti, ovdašnji šef države imao je primjer od kojeg se Srbija u potpunosti nije opravila ni poslije dvadeset i dvije godine. Riječ je o atentatu na premijera Zorana Đinđića. Njegovo ubojstvo mjesecima su najavljivala oba Vučićeva mentora, Šešelj i Toma Nikolić. Prvi je priznao da se prije atentata sastajao sa Legijom, Dušanom Spasojevićem i drugim organizatorima i izvršiocima atentata. A dok je Vučić lio gorke suze na ispraćaju Šešelja u Hag, Toma Nikolić je sa govornice poručio Đinđiću da je i “Tito pred smrt imao probleme sa nogom.”
Razumljivo je što predsjednik Srbije ne govori o ovim najavama i, praktično, pozivanju na atentat. A i kako može? Suviše je bio blizak sa Šešeljem i Nikolićem da bi imali razlike u stavovima, uključujući i one o Đinđiću.
Vučićevo političko sazrijevanje osjeća se i sada. Među šatorima Ćacilenda paradirale su baš Crvene beretke, čiji vrh stoji iza atentata na Đinđića i drugih političkih likvidacija. Ako je ta ekipa posjedovala ikakvu ideologiju, ona se jedino može opisati kao mafijaško-ultradesničarska. No, Vučić nema problem s tim, već sa borcima za demokraciju i pravdu koje sistematski dehumanizira, kriminalizira i demonizira. Sada merači i da ih optuži za terorizam.
Za razliku od Đinđićeve, predsjednik Srbije često spominje i smrt Ranka Panića. On je bio učesnik nasilnih demonstracija krajem jula 2006. koje su Vučić i Nikolić – još radikali – organizirali kao podršku Radovanu Karadžiću pred izručenje u Hag. Panić je preminuo ubrzo nakon što mu je policija nanijela tešku povredu tokom nereda.
Kada se i kako to desilo? Predsjednik Srbije odavno to ne govori. Zato bi relativno neobaviješten čovjek – recimo dobar dio naprednjačkog glasačkog tijela – lako mogao zaključiti da su Ranka Panića ubili isti ovi koji se danas bune na ulicama. Mada Vučić nije aludirao na policiju, savršeno ga je razumio Ivica Dačić. Naime, kada je Panić stradao, Dačić je bio ministar unutrašnjih poslova u vladi Mirka Cvetkovića, a i danas je na istoj funkciji u kabinetu Đura Macuta. Dakle, konkretna poruka glasi: kad si onda mogao pendrečiti iz sve snage, pendreči Dačiću i sada; za sve ćeš biti kriv jer je Vučić vazda žrtva – kako 2008, tako i 2025.
Treba biti pošten. Vučić ne izbjegava ni temu vlastite smrti. U prvim godinama vlasti tvrdio je da neće završiti život prirodnim putem jer dobro poznaje svoj narod. Čuvena je i njegova izjava iz 2023: “Ako me ubiju, ostat će moj brat Andrej. Ako mi ubiju brata, ostat će mi sin Danilo. Ako mi ubiju sina, ostat će mi kćer Milica. Ako ubiju i nju, ostaje moj sin Vukan…”
Da je šef države politički opsjednut smrću, svjedoče i režimski spin doktori – vjerojatno ni sami ne znaju koliko su puta tvrdili da je na njega planiran ili pokušan atentat. A i inače stalno mrki i nadrndani Vučić kanda nije u stanju ni simulirati veselje, pa ispada da ga stalno more tanatološke misli.
Na kraju, povratak na početak i izjavu da je pitanje dana kada će neko biti ubijen. Umjesto racionalnog i sabranog obraćanja građanima, predsjednik Srbije je raspirivao strah i paniku. Za narod, državu i samog Vučića najbolje bi bilo da je u pitanju samo ispad nervoznog, frustriranog i preplašenog političara, suočenog sa najvećom krizom u karijeri i kojem ama baš ništa ne ide od ruke.
No, ukoliko se radi o samoispunjavajućem proročanstvu, probijeno je dno ionako preduboke provalije beščašća i pokvarenjaštva. Kronika najavljene smrti Zorana Đinđića opominje, a narod je odavno spoznao s kim ima posla.

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve