U međuvremenu je stvorena i učvršćena cela jedna polit-ekonomska vladajuća klasa koja je monopolizovala ili sasvim neutralisala sve ionako nejake državne institucije i društvene (samo)regulatorne mehanizme, namenjene sistemskoj prevenciji nastanka neke nove autokratije
(nastavak iz prethodnog broja)
Autoritarni i populistički poretci u osnovi su bezvredni i glupi, pa ipak mogu da se pokažu neverovatno žilavim i da prežive sve ono zbog čega bi se demokratskije zasnovane vladavine obrušile takoreći u sekundi, da prostite na ovoj trenutku sasvim neprimerenoj – ali kanda baš zato ilustrativnoj i delotvornoj – metafori. I nije to tako samo zato što mnogo manje biraju sredstva i skloniji su i brutalnoj sili i brutalnoj manipulaciji. Hamilton Nolan piše za “In These Times”, a “Peščanik” objavljuje na srpskom: “Glupe stvari imaju izvesnu moć u ovom svetu. Nije to moć neprijemčivosti za kritiku, već pre moć takve prijemčivosti, takve propusnosti, da svaka kritka prolazi kroz njih bez ikakvog dejstva, kao nevidljivi neutrini koji prolaze kroz naša tela. Hvatanje u koštac sa osvitom Druge Trampove Ere zahtevaće od nas da prihvatimo neprijatnu istinu da će se Gluposti i Važne Stvari uskoro stopiti u jednu jedinu bolnu kategoriju egzistencije”.
Za četiri godine svoje prve vladavine, D. Tramp je “izbušen” i lično i politički do te mere da od njega nije ostalo ništa (doduše, nije ni imalo šta da ostane). Dokazano je na svaki mogući način da se radi o epskoj neznalici, lažovu i lupežu, pri tome sklonom diktatorima i diktaturi, koju bi rado zaveo tokom svog drugog mandata – što se valjda malo kome može zaista dopasti. Oh, stvarno? Pa, kako je onda to ponovo postalo američkim predsednikom, i to mnogo ubedljivije nego prvi put? Vratimo se gore citiranim Nolanovim rečima, odnosno onim njegovim “neutrinima”.
Postoji li ideološka, kulturološka, svetonazorna “zajednica” Trampovih glasača? U početku ih je još i povezivalo nešto relativno lako objašnjivo i povezivo (deklasirani belci slabijeg obrazovnog i materijalnog statusa, uglavnom iz “biblijskog pojasa” i “pojasa rđe”). U međuvremenu, njegova glasačka baza se poprilično proširila na delove stanovništva za koje očekujemo da bi, upravo u samoodbrani, radije odsekli sebi ruku nego glasali za nekog sa trampovskim idejama. Ako – i to je možda ključna stvar – nešto kao iole koherentne trampovske ideje uopšte postoji, ukoliko se ne radi o golom, pred-mišljenjskom resantimanu.
Biće da na ovom mestu dotičemo nešto važno. Nedavno se britanski pisac Toni Parsons u jednom intervjuu javno vajkao zato što je glasao i agitovao za Bregzit, za najgluplji čin samopovređivanja koji je Britanska imperija učinila u svojoj dugoj, i u osnovi trezvenoj istoriji. Kao razlog ili povod svog glupog izbora Parsons navodi neku vrstu klasno-kulturološkog sentimenta: i sam potiče iz osirotele engleske bele radničke klase koja je bila najprijemčivija za bregzitovsku propagandu. Ali su njoj natprosečno podlegali i oni najbogatiji i “najaristokratskiji”, a na drugom kraju društvene hijerarhije čak i zbunjujuće brojni naslednici mahom “obojenih” imigranata. Sada se svi zajednički češu po svojim inače tako različito mislećim glavama…
Uz pomoć istih mentalnih mehanizama i istih prividno “antiestablišment” resantimana je tzv. Srpska napredna stranka došla na vlast i sasvim se komotno na njoj održava svih ovih godina. Štaviše, u međuvremenu je stvorena i učvršćena cela jedna polit-ekonomska vladajuća klasa koja je monopolizovala ili sasvim neutralisala sve ionako nejake državne institucije i društvene (samo)regulatorne mehanizme, namenjene sistemskoj prevenciji nastanka neke nove autokratije.
Od početka je bilo jasno – to jest, nije bilo jasno, ali je moralo biti – da je baš to i namera SNS kamarile u nastajanju, ali su čak i veliki delovi liberalnih elita zanemarili, pa čak i ismejali tu jasnu i prisutnu opasnost, dok su je oni koji su joj inače lakše podložni dočekali kao olakšanje i povratak u društvenu “normalu” pretpolitičkog tavorenja u “zaostalosti kao našoj komparativnoj prednosti”. S vremenom je rastao broj ljudi kojima je svitalo da su se zafarbali u ugao iz kojeg će biti vraški teško izaći, ali je to, ionako površno i verovatno još ne većinsko “opamećivanje” bilo jalovo i zakasnelo kao ono Parsonsovo kajanje, na Ostrvu danas inače zgodno nazivano bregret.
Kvazifeudalni posednik i personifikacija ovog poretka Aleksandar Vučić nije manje kvalitetno i dubinski “izbušen” od DonaldaTrampa, to jest, čitava je njegova “politika”, u svakom mogućem aspektu, argumentovano demontirana, tj. prikazana kao vašarska iluzija najnižeg kvaliteta (ali, i to su tek neutrini!), dok je lumpenvlastela koju je u međuvremenu okupio kao živi zid oko svog “gola” savršeno precizno portretisana kao proizvoljna nakupina alavih ignoranata, koji su s jedne strane u stanju da vam naživo izvade zdrav bubreg i prodaju ga, uzevši pare sebi a uveravajući vas da sve to rade za vaše dobro, i u isto vreme da pokvare čekić, jedan naizgled toliko jednostavan i primitivan alat da deluje nepokvarivo.
Sada je, međutim, taj “čekić” u vidu jedne nadstrešnice na važnom javnom objektu počeo da ubija, i ne deluje da će stati bilo kako drugačije nego ako se trajno zaustave i uklone sa pozicija moći oni koji su sve naše čekiće sistemski i sistematski pokvarili. Naime, više ni oni nisu u stanju da ih poprave i dovedu u ranije stanje, sve i kad bi hteli! Sve to će ići jako teško, ali je taj proces po svoj prilici počeo i neće moći da bude zaustavljen. Tamo gde zakaže pamet, ljude naposletku ume da spase instinkt, instinkt samoodržanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Studenti su zaboravili na fiziku. Posebno na Drugi zakon termodinamike koji kaže: ako postoji vakum u sistemu, čestice iz oblasti veće koncentracije će se širiti kako bi popunile prostor. Zaboravili su da nema političkih protesta, pa ni onih studentskih, bez političke sadržine
Vlast ima nekoliko mogućnosti. Prva je da poništi konkurs i tako prizna da je nesposobna da dva puta sprovede jasnu proceduru izbora članova Saveta REM. Druga je da se vrati nekoliko koraka unazad i “očisti listu” od predlagača i kandidata koji ne ispunjavaju uslove konkursa i tako pokuša da nastavi proces. Treća je da od kandidata koji su sada u igri, dakle i onih spornih, izabere svoj Savet. Slutim da će izabrati poslednju opciju. Tako ćemo opet imati REM i medije koji služe kao propagandni poligon moći Aleksandra Vučića i njegovih skutonoša
Mi smo, u proglasu novog medijskog udruženja, dobili spisak učesnika u jednom ogromnom rijalitiju, u kojem Veliki Šef nekog stavi u Elitu, nekog na Farmu, nekoga da provlači protivnike kroz blato – ali svi oni imaju isti cilj: Vučićevu naklonost
Među psihoanalitičarima je postala popularna teorija o dejstvu muzike koja se oslanja na ideju o paralelizmu kretanja. Muzika je, naime, definisana kao pravilno kretanje od jednog tona ka sledećem, a osećanja su definisana kao procesi koji troše energiju, zato i predstavljaju kretanje u našem unutrašnjem svetu. Otud je muzika shvaćena kao spoljno ogledalo naših unutrašnjih procesa, kao put da osećanja iznesemo, vidimo izvan sebe i pounutrimo, te da ih sa velikim grupama ljudi zajednički iskusimo
Mogu li studenti i opozicija da nadoknade 51 glas na ponovljenim izborima na biračkom mestu broj 25 u Kojeriću? Da li je to nemoguća misija ili još jedan pokušaj koji menja sve
Srpska Vlada je izabrala komandanta „Belih orlova“ Dragoslava Bokana za predsednika Upravnog odbora Narodnog pozorišta ne bi li se u njemu orilo „Aco Srbine“ umesto „Ruke su vam krvave“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Raspala se država, raspao se sistem; da li je barem jedno od toga moglo da opstane, makar nauštrb onog drugog? Ili su bili vezani istom bodljikavom žicom?
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!