

Pregled nedelje
Portparoli razočaranih birača
Zašto su pojedinci Vučiću u brk skresali svoje ogorčenje zbog izneverenih obećanja, laži i obmana njegovog režima? I to još u unutrašnjosti gde vlada gola represija




Na mitingu pred odlazak u Hag Šešelj je najavljivao „krvavo proleće“, Toma Nikolić upozoravao Đinđića da je i „Tito imao probleme sa nogom pre smrti“, a mladi Vučić ronio gorke suze što ostaje bez kuma i partijskog šefa. Čak i kad su od radikala postali naprednjaci, nisu se distancirali od tih izjava i politike
Uprkos velikoj reklami, emitiranje serije „Sablja“ na RTS-u odlaže se do daljnjeg. U službeno objašnjenje (poziv na neimenovani festival), narod slabo vjeruje. Čaršija zato priča da tema serije nekom smeta. Tko li je samo taj?
Prava „Sablja“ je imala dva kraka. Prvi je bio obračun sa Zemunskim klanom, vrhom Jedinice i drugim kriminalnim ekipama pride. Ako tu išta ima sporno, to je likvidacija Duće Spasojevića i Mileta Lukovića Kuma. Nikad nije razjašnjeno da li ih je izrešetao premoreni i nervozni tim sajovaca kako im ne bi izmakli iz ruku ili je postojalo neformalno naređenje – „nema uhapšenih“. Naime, pojedini članovi Đinđićevog, ali i Koštuničinog kabineta, petljali su sa Legijom i „Zemuncima“ samo da bi napakostili onim drugima. I danas, kao i onda, stoji uvjerenje da bi Spasojević i Kum o tome imali što reći.
Aludira li serija na nekog tko bi tu nešto mogao znati, a veoma je blizak režimu? Ne zna se, publika nije vidjela.
U drugi krak prave „Sablje“ spada čuvena politička pozadina atentata na Đinđića. Nju su djelovi Demokratske stranke i DOS-a korisitili za difamaciju glavnog konkurenta – Koštuničinog DSS-a. Nisu tu stali: svako tko je pitao što to rade ili tražio da objasne svoju ulogu u turbulentnim godinama poslije Petog oktobra 2000. proglašavan je za saučesnika u političkoj pozadini. Isturanjem mrtvog Đinđića kao grudobrana, pravi cilj im je bila zaštita svojih pozicija i interesa. Koliku su štetu time počinili reformskim procesima svjedoči njihovo današnje uhljebljenje u naprednjačkom režimu.
Nagovještava li serija „Sablja“ nešto od ovog? Ne zna se, publika nije vidjela.
Ipak, istina je da je atentat na Zorana Đinđinića ozbiljno najavljivan. Ta ogavna rabota pripada radikalima, ali i političkim imbecilima koji su vjerovali da mogu iskoristiti njihovu beslovjesnost. Na mitingu pred odlazak u Hag Šešelj je najavljivao „krvavo proljeće“, Toma Nikolić upozoravao Đinđića da je i „Tito imao probleme sa nogom prije smrti“, a mladi Vučić ronio gorke suze što ostaje bez kuma i partijskog šefa. Čak i kad su od radikala postali naprednjaci, nisu se distancirali od tih izjava i politike. Sam Šešelj je prije atentata imao sastanke sa izvršiocima, a Toma Nikolić je obećavao reviziju njihovih presuda čim je postao predsjednik Srbije.
Da li zbog ovog režimski trabanti tvrde da je prerano za seriju „Sablja“? Ne zna se, publika nije vidjela.
Ima još nešto, možda i najvažnije. Točno je da su Vučićevi propagandisti jedno vrijeme širili javnu sablazan uspoređujući ga Đinđićem. Odavno to ne govore. Jer kako bi i mogli kada aktualni predsjednik Srbije danas sve više liči na onog iz devedesetih. Da li serija „Sablja“ na to podsjeća, naročito pred proljetne izbore, a poslije skandaloznih zimskih zbog kojih je Srbija opet evropski parija? O čemu se tu radi, najbolje je sažeo sam Đinđić pred Peti oktobar 2000:
„Kada ode Milošević, nikad više slična vlast ne sme da se ponovi. Ko god od nas pokuša da ga imitira, već posle pet minuta morate da ga prepoznate i kažete ‘Odlazi!’, dosta nam je bio jedan Milošević u dvadesetom veku, ne treba nam u dvadeset i prvom niko sličan. To je ono što ste dužni sebi i svojoj zemlji.“


Zašto su pojedinci Vučiću u brk skresali svoje ogorčenje zbog izneverenih obećanja, laži i obmana njegovog režima? I to još u unutrašnjosti gde vlada gola represija


Vučićev Igrokaz na Grzi, kada je zloupotrebio nesreću jedne građanke i njene porodice, bio je, naravno, jeftin medijski trik, ali to ne umenjuje njegovu skandaloznost. Naprotiv. Bila je to demonstracija moći čoveka lišenog emocija i civilizacijskih ograda koji pred kamerama gazi zakon


Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna


Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“


Desničarske partije nikako da podrže studentski pokret, uprkos kosovskom zavetu studenata i svoj onoj ikonografiji po principu „Kosovo je srce Srbije“. Jer desničarsko poimanje sveta je partikularno, a studenti čvrsto stoje na univerzalnosti republikanskog tla
Evropa i Srbija: Slučaj “Crvene zvezde”
Kako je fudbalski klub postao poslovno-politički projekt Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve