Taman kad čovek misli da su devedesete ostale iza nas, pojavi se još jedan recidiv prošlosti: 17. oktobra je u Bregalničkoj ulici otvoren “Muzej Dragoljub Mihailović Čiča Draža” sa sve spomenikom četničkom komandantu u izlogu.
04-06…
Spomenik je jedan u nizu onih koje je Srpski pokret obnove Vuka Draškovića podizao po mestima u Srbiji (Ravna gora, Ivanjica, Lapovo). Ipak, ovde Čiča bar donekle liči na onog sa starih fotografija, za razliku od Čiče na Ravnoj gori koji je, izgleda, pravljen po liku lidera SPO.
Onaj ko devedesetih bar jednom nije otišao na “četnički Vudstok” na Ravnoj Gori – pogotovo dan ranije da provede noć na otvorenom – ne može ni da zamisli kakvih je likova sve tamo bilo. Dizajnirani kao četnici po šablonu iz partizanskih filmova Veljka Bulajića ili serije Poslednji čin, čim bi videli kamere i fotoaparate, odmah su stavljali kamu među zube.
Baš tako nije bilo u utorak popodne u Bregalničkoj ulici 24, mestu gde je nekad bila Mihailovićeva kuća, a danas je tamo moderna petospratnica; naslednici su kuću i plac prodali nekom od investitora ali zadržali pravo na prizemlje, gde je novi muzej. Na otvaranju je bilo mnogo Čičinih poklonika, zanimljivo – bez Draškovića. Bilo je zato mnogo onih “zakasnelih ravnogoraca”, sa sve uniformama kraljevske vojske, silnim pukovničkim, majorskim i kapetanskim činovima, širitima, šajkačama i šubarama sa kićankama – kokarde se podrazumevaju – ali i nekih koji su na revere tih uniformi stavljali mrtvačku glavu sa ukrštenim kostima, oznaku Hitlerovih SS divizija. Tim mladim ljudima, koji ne pamte ni ratove devedesetih, očigledno, niko nije rekao da to čak ni četnici nisu imali.
04-08…
Crnih zastava, sa mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima, i natpisom “Sloboda ili smrt” bilo je dovoljno, njihovim nosiocima bilo je omogućeno da se probiju u prve redove i kliču Čiči. Na šarolikost “četničkih uniformi” pozavideli bi im nekadašnji učesnici skupova na Ravnoj gori od pre 30 godina. Nedostajale su sablje i “kame za pojasom” pošto su učesnici znali da će biti dosta policije, pa je ta scenografija izostala. A policije je zaista bilo – i iz Brigade sa Banova brda i one u civilu. Verovatno zbog predviđanja da bi “levičari” i građanske snage mogli da ometaju taj skup. Njihov dolazak je izostao, tako da su se tamo našli samo istomišljenici, koje je vodilo geslo “Živ je Draža, umro nije”. Navijačke baklje, naravno, nisu izostale.
Skup je počeo činodejstvovanjem sveštenika SPC, ali “dražinovci” tome ne pridaju neki značaj – psuju “komunjare” i “pandure” mada bi, potom, konferansje najavio narodnog guslara Boška Vujačića. Čim je koji odguslao svoje, voditelj je pozdravio ugledne goste iz Srbije i Republike Srpske i reč dao – kako ga je predstavio – predsedniku udruženja “Naša Drina” i srpskom četničkom vojvodi Igoru Braunoviću. Inače, Braunović je direktor javnog preduzeća “Srbijašume”, poslanik u Skupštini na listi Socijalističke partije Srbije i zet lidera SPS Ivice Dačića. Zlobnici koji pamte devedesete rekli bi “crveno-crna koalicija”, ovaj put ne politička nego porodična.
04-11…
“Pomaže Bog, braćo i sestre”, obratio se Braunović, a “braća i sestre” mu odgovoriše različito – neko sa “Bog pomaže”, neko “Bog ti pomogo”, neko “Bog pomogo” – a on im je poruči da pred nama stoji “dečak sede brade i kose, koji je dosanjao svoj dečački san”.
Uz pozivanje na jedinstvo, koje je, kako smatra, već postignuto, jer Srbija “na našu veliku sreću, nema s kim unutar sebe da se pomiri” i “vratili smo se naciji”, Braunović je uskliknuo: “Živ je Draža umro nije, dok je srpstva i Srbije”, jer Beograd sme da mu podigne spomenik, a “ova slika će otići u svet i našem narodu vratiti veru”.
“Tu su naša braća širom svih srpskih zemalja. Svi smo veoma skromni – ne tražimo baš carstvo Dušanovo, ali ne želimo da ostanemo ni na ovome,” poručio je Braunović.
Onda se mikrofona sa prozora na prvom spratu luksuzne zgrade dohvatio akademik Matija Bećković, sa “šerlokholmskovim” kačketom na glavi, održao pomiriteljski patriotski govor poručujući da ćemo “samo ravnopravni u smrti biti ravnopravni i u životu”. Pomenuo je i bezvremeni pepeo đenerala Mihailovića i njegove vojske, kako je ostao bez groba i “sahranjen na glavnom brdu glavnog grada Srbije”. Ispalo je da Bećković očigledno zna gde je Mihailovićev grob iako to ni državna komisija pre nekoliko godina nije uspela da utvrdi, a imali su pristup svim dokumentima tajnih službi.
“Spomenik ne treba Mihailoviću nego nama, da služi našem miru i pomirenju”, poručio je Bećković.
Na rubu tog skupa, udaljen od drugih, stajao jedan od “četničkih vojvoda” iz nekadašnje Republike Srpske Krajine, “vojvoda lički”. Pozdravljamo se, pitam što nije u prvim redovima, a on odgovara kontrapitanjem: “Jesi me ikad video na događajima koje organizuje Služba? Došao sam da vidim koliko je sve nisko palo. Ovde nema nikog ko zna šta je ratište, a pogotovo da je učestvovao u ratu. Dokon sam, pa sam došao da mogu kasnije da se sprdam sa njima.”
Skup se završava “spletom četničkih pesama”. Tu je klasik Od Topole pa do Ravne gore, do novog hita – “Đenerale, đenerale, ej da si nam sada brale, ispred svojih sokolova, ne bi bili bez Kosova. Za Srbiju dao sve je, a grob mu se ne zna gde je”.
Konferansje je najavo fajront, zatražo da se prođe pored spomenika u izlogu i “pokloni senima”, ali mladi ljudi odoše svojim putem, svijaju zastave… Odoše i oni u uniformama kraljevske vojske, sa opasačima starešina JNA na njima, neki i sa torbicama podoficira i oficira JNA na ramenu… Do sledeće prilike i novog glancanja kokardi.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Niko od nas ne može da bude ni dovoljno stručan, niti treba da procenjuje svaku deonicu puta, svaku kupovinu aviona, svaki državni projekat, kao što je Ekspo, kao što je nacionalni stadion. Država je ta koja treba da dokazuje da nam je to potrebno, bez obzira na to šta mi mislili. Ali toga nema”
Propali su Vučićevi kontramitinzi i kontramitovi, cena vlasti sve je skuplja, a privreda sve slabija, pobeđen je strah u društvu a gnev postao hroničan, poslušnost otkazuju delovi policije i pravosuđa. Manevarski prostor režima se suzio, pitanje je kako će to pobunjeni građani predvođeni studentima da iskoriste
“Ideja je jednostavna – hoćemo da pričamo sa ljudima”, kaže za “Vreme” Vuk, student Elektronskog fakulteta. “Tu smo da pokažemo da nismo teroristi. Tu smo da saslušamo i pokažemo da, za razliku od nekih ljudi, poštujemo kada se nečije mišljenje razlikuje od našeg.” Vrlo brzo stiže i dokaz: u trenutku dok Vuk pokušava da popriča sa jednim meštaninom, oko njih se okuplja još ljudi. Međusobno se raspravljaju. Čuje se, gotovo istovremeno, “napred, deco, borite se za budućnost ove zemlje” i “na vreme se okanite ovoga što radite”. A studenti, uprkos raznim povicima i uvredama koje im pojedini dovikuju, mirno stoje, slušaju sagovornike, gledaju ih u oči i pokušavaju da ih navedu na dijalog. Ali pravi
Intervju: Duško Vuković, kandidat za predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije
Predstojeći izbori za predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije dolaze u trenutku kada radnici sve češće ostaju bez jasnog posla i glasa, a sindikati bez poverenja. Dok inflacija nagriza plate, a vlast najavljuje minimalac u evrima – sindikat ćuti. Ili barem većina ćuti. U trku za mesto predsednika ove najveće sindikalne organizacije u zemlji ulazi i Duško Vuković, potpredsednik SSSS-a, s porukom da “sindikat mora da bude kičma otpora, a ne hladna birokratija”
Za Mihaljčića “istorizovati se” ne znači dobiti mesto u istorijskoj prošlosti, među svedočanstvima nacionalne istorije, koje će istorijska nauka na odgovarajući način proučiti i oceniti. Suprotno od toga, “istorizovati se” za neko predanje, za neku legendu, pa tako i za predanje o Kosovskoj bici, znači dobiti mesto u sadašnjosti, u živoj kolektivnoj svesti o prošlosti, odnosno, kako kaže Mihaljčić, u “narodnoj istorijskoj svesti” koja se aktualizuje kao podstrek za akciju, za stvaranje nove istorije
Zaposleni u prorežimskim propagandnim glasilima osnovali su svoje udruženje – Asocijaciju novinara Srbije, još jednu tvorevinu paralelnog kosmosa odlazećeg režima
Mogu li studenti i opozicija da nadoknade 51 glas na ponovljenim izborima na biračkom mestu broj 25 u Kosjeriću? Da li je to nemoguća misija ili još jedan pokušaj koji menja sve
Srpska Vlada je izabrala komandanta „Belih orlova“ Dragoslava Bokana za predsednika Upravnog odbora Narodnog pozorišta ne bi li se u njemu orilo „Aco Srbine“ umesto „Ruke su vam krvave“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!