Godinama su Beograd, Vojvodina i tzv. centralna Srbija figurirali kao tri politički, demografski i statistički prilično različite regije, ali se otprilike sa dolaskom na vlast naprednjaka ta razlika počela gubiti. Najpre je praktično nestala razlika između “ostatka Srbije” i Vojvodine, da bi u poslednje vreme i Beograd uveliko postao žrtva ovog trenda sveopšte nivelacije
Što bi rekao Filip Švarm: “Pusti filozofiranje, daj poantu.” Pa, evo. Prva “poanta” je da se, uporedimo li rezultate ovog istraživanja sa onim što je dobijeno na republičkom nivou jedva desetak dana ranije, vidi da je nastavljen trend faktičkog brisanja političke razlike između “prestonice” i “ostatka” Srbije (a sami procenite da li je to dobro ili loše, i da li je do tog ujednačavanja došlo zbog toga što se Beograd “pounutrašnjio”, ili zato što se unutrašnjost “beogradizovala”).
Godinama su Beograd, Vojvodina i tzv. centralna Srbija figurirali kao tri politički, demografski i statistički prilično različite regije, ali se otprilike sa dolaskom na vlast naprednjaka ta razlika počela gubiti. Najpre je praktično nestala razlika između “ostatka Srbije” i Vojvodine, da bi u poslednje vreme i Beograd uveliko postao žrtva ovog trenda sveopšte nivelacije.
No, zato se Beograd dodatno podelio unutar sebe, odnosno kao da se periferija još više udaljila od centra, pri čemu tri centralne beogradske opštine postepeno postaju sve manja i statistički sve beznačajnija “enklava”, u sve “rurbanijem” okruženju. Pritom ne govorimo samo – niti uopšte – o Lazarevcu, Obrenovcu, Mladenovcu, koji su oduvek delovali mnogo više kao veštački istrgnuti delovi centralne Srbije nego “pravog” Beograda, već o naglo iždžikljalim i metastaziranim delovima pojedinih beogradskih opština (npr. Voždovca, Čukarice, Palilule, Zemuna…) koji, iako formalno nisu ruralni, daleko više podsećaju na favele nego na velegrad u pravom smislu te reči.
BEOGRAD U “OPŠTESRPSKOM” KONTEKSTU: Ali sve je to “Beograd” koji glasa i odlučuje, i koji onda uvek iznova “neprijatno iznenađuje” i zatiče salonske političare i “eksperte” za koje se Beograd manje-više svodi na “krug dvojke”, eventualno pojačan delovima Novog Beograda, Dorćola i Vračara.
Bilo kako bilo, Beograd u celini (tj. “Beogradski region”) trenutno nije ni malo izdvojen iz “opštesrpskog” konteksta, niti je bitno “opozicioniji” (jeste, ali tek za nijansu), niti je “evropskiji” i “građanskiji” od ostatka Srbije. Šta više, možda zbog toga što se ovo istraživanje delimično preklopilo sa jovanjdanskom posetom “velike petorke” i sagom oko “Francusko-nemačkog plana”, protivljenje članstvu Srbije u EU je ovde dostiglo svoj “istorijski maksimum” od čak 50 odsto (“za” 34,3 odsto), što je za nekoliko procenata iznad rezultata dobijenog na nivou Srbije nekoliko dana ranije. A sličan nalaz (“identično, ili vrlo slično”) dobijen je i po pitanju Kosova, sankcija Rusiji, kao i kada je reč o stranačkim rejtinzima ili ocenama političkih ličnosti.
Kada je o ovom poslednjem reč, upada u oči sunovrat ličnog rejtinga Marinike Tepić i većine prošlogodišnjih opozicionih vedeta, što je i razumljivo. S druge strane, Savo Manojlović deluje kao “zvezda u usponu”, a vrlo dobre ocene, već tradicionalno, beleže i “srednjaci” Rasim Ljajić i Miloš Jovanović, koji imaju ubedljivo najmanje negativnih ocena.
TREND KONFUZIJE I OSIPANJA: No, bez obzira što se ocene većine opozicionih lidera vuku po prašini, usudio bih se prognozirati (i to je druga “poanta”) da ukoliko bi, recimo, sutra bili izbori na nivou Beograda, na njima bi – ovaj put – verovatno pobedila opozicija, otprilike za onoliko za koliko je prošli put izgubila. Naravno, sve to pod pretpostavkom da ne bude nekih novih i krupnih skandala, transfera i preleta. “Jao, pa to je em malo verovatno da se desi, em sitno i skoro beznačajno”, čujem razočarani glas nekog oporbenog entuzijaste. I zaista jeste sitno (i, pošteno govoreći, sasvim u zoni statističke greške). I jeste više subjektivni utisak, nego čvrsto zasnovana prognoza. Ali, kada izgubite izbore ili na njima prođete lošije nego što ste očekivali i u šta ste ubeđivali i medije i sopstvene birače, onda vaša polazna tačka na narednim merenjima i sledećem startu nije više taj procenat koji ste na izborima osvojili – već nešto što je znatno manje od toga. Tako da ako je opozicija u Beogradu danas na istom nivou kao neposredno pre poslednjih beogradskih izbora – a ja tvrdim da je i za nijansu jača – onda je to, zapravo, veliki uspeh i to, realno, uspeh za koji je, u ovom konkretnom slučaju, daleko manje zaslužna sama opozicija, a mnogo više sama vlast usled svojih unutrašnjih tenzija, problematičnih kadrovskih rešenja i blagog, ali ipak osetnog trenda konfuzije i osipanja.
I tu dolazimo do treće “poante”, odnosno zaključka da, po svemu sudeći, “projekat Šapić”, najblaže rečeno, ne daje očekivane rezultate. Kao velika sportska zvezda i čovek koji je 2018. “na ime” osvojio skoro 10 odsto glasova u Beogradu, svojim transferom u SNS, po svemu sudeći, nije doneo mnogo ni sebi ni SNS-u.
SIMBOL I SINONIM SNS-ove VLADAVINE BEOGRADOM: Svakako najspektakularniji nalaz ovog istraživanja koji, međutim, iz različitih razloga verovatno neće mnogo rabiti ni vlast ni opozicija, jeste podatak da se na “večnoj” gradonačelničkoj listi, na drugom mestu, tj. odmah iza neprikosnovenog Branka Pešića čija se slava gotovo mitski (“s kolena na koleno”) prenosi već na treću generaciju, a ispred Đilasa i Nenada Bogdanovića, našao onaj koji, zapravo, gradonačelnik nikada nije ni bio?! (Pitanje je bilo “otvoreno”, dakle, bez ponuđenih odgovora.)
Goran Vesić je, takoreći, hodajuća potvrda Platonovih reči da svaka preteranost na kraju vodi velikom preokretu. A sam Vesić, sem svojoj slonovskoj upornosti, za tu neočekivanu satisfakciju prvenstveno treba da zahvali pogrešnoj taktici i proceni “demokratske opozicije”.
U stvari, nije toliko pogrešna bila sama procena, koliko je pogrešna bila primenjena taktika i realizacija. Naime, Vesić jeste bio prilično nepopularan (a plus još i strano, “žuto” telo među naprednjačkim kadrovima) i činio se kao mnogo pogodnija meta od uglednog doktora ili relativno uglađenog i ulickanog Siniše Malog. I tako je, po svoj prilici, i pala direktiva: “Svi na Vesića”. Ali su opozicioni aktivisti, po običaju, naprosto preterali. Rugali su mu se, vređali ga, ponižavali, čak i jurili da ga biju. Njega su predstavljali kao kombinaciju Kvazimoda i Hitlera, a Beograd kao neku vrstu balkanskog “Gotam-sitija”. Okrivljivan je za sve i svašta, uključujući i ono za šta objektivno jeste (muzičku fontanu na Slaviji, Trg Republike, urbanistički haos), ali i za šta nije bio kriv. I na kraju se “teflonizovao”.
Neki su oguglali, nekima je dosadilo da ga kinje, nekima je postao smešan, pa čak i pomalo simpatičan u svom očajničkom trudu da bude prihvaćen i “kul”. Daleko od toga da je baš postao široko popularan. Nije. Ali je vreme, u kombinaciji sa onim pomenutim preteranim napadima, učinilo da mržnja kod opozicionih glasača malo splasne, a da se kod naprednjaka prema njemu pojavi svojevrsna empatija i identifikacija. I tako je, barem u očima pronaprednjačkog biračkog tela – a ono je, da ne zaboravimo, još uvek ubedljivo najveće – Vesić postao neka vrsta simbola i sinonima SNS-ove vladavine Beogradom.
EKSCENTRIČNI USAMLJENIK: S druge strane, kao što rekosmo, prilično očigledan gubitnik, makar u ovoj fazi, jeste aktuelni gradonačelnik Aleksandar Šapić, čija je životna i politička priča gotovo u potpunosti suprotna Vesićevoj. Za razliku od Vesića čija je karijera satkana od uspona i padova, Šapić nikad nije bio gubitnik, nikada nije bio u opoziciji, niti je – sem onih mesec-dva pred beogradske izbore 2018. kada se zamerio naprednjacima – ikada bio predmet ozbiljne negativne kampanje i prolazio toplog zeca kroz kojeg su non stop šibani lideri opozicije, kao i Vesić sa druge strane.
Zato je Šapić višestruko ranjiv. Sa imidžom filmskog lika (“Gangula”) koji ga prati, kratkog fitilja, mrgodan i slabo govorljiv, sa opštom percepcijom da ne uživa potpuno poverenje stranačkog vrha (čitaj Vučića) i, što je još važnije, kao da se preterano i ne trudi da to poverenje zadobije, on je delovao kao “bivši” još i pre nego što je zaseo u fotelju prvog čoveka Beograda.
Šapića upadljivo nema u ovom horskom “vučjem” zavijanju i naprednjačkom utrkivanju u izrazima podrške Predsedniku – a što sigurno nije ostalo neprimećeno. U retkim javnim nastupima deluje uglavnom mrzovoljno, rezignirano, blago depresivno i skoro autistično. Sve u svemu, izgleda kao neki ekscentrični usamljenik koji kao da je zalutao u reprezentativnom zdanju Starog dvora, takoreći privremeni čuvar gradonačelničke funkcije, dok se na nju ne vrati neko ko je tu već bio, i/ili kome je ona obećana.
Ali sve ovo što je rečeno ne znači da Šapića treba unapred otpisivati, a pogotovo ne potcenjivati. Rođeni fajter i fanatični borac u bazenu i oko njega, verovatno će ići do kraja. Uostalom, ako pogledamo poteze koje je najavio ili se sprema da povuče, prilično je jasno da je rešen da igra na sve ili ništa. U principu, sa Vučićem i SNS-om. Ali, ako bude stani-pani i ako ne može drugačije – onda, teoretski, i protiv njih.
I u tom smislu se, isto teoretski, ne može isključiti mogućnost da se Dragan Đilas i njegov nekadašnji saradnik na sledećim gradskim izborima ponovo nađu jedan nasuprot drugog, ali u zamenjenim ulogama. ¶
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srbi će morati da odgovore na pitanje na koje su morali i Mađari – da li prihvataju da su ono što jesu, ni manje ni više… To u intervjuu za novi dvobroj „Vremena“ kaže istoričar Stefano Botoni koji poredi političku situaciju u Srbiji i Mađarskoj
Sve naprednjačke kampanje: Pevaj i kad ti se plače
Šatre sa džigera-muzikom, prasetinom i alkoholisanjem pojavljivale su se u nekom obliku tokom cele radikalsko-naprednjačke karijere, a u ovoj predizbornoj kampanji, bar se tako sada čini, postaju njen najvažniji element. Nije sramota biti siromašan i neobrazovan, glavna je poruka te kampanje. Kada pevaju i plešu pod šatrama, naprednjaci poručuju da su i oni slični raji. Imaju nešto malo više para, ali mani to. A oni drugi – studenti, obrazovani i ostali – bogata su đubrad koja čita nekakve opasne knjige, sluša narkomansku muziku i hoće da se dokopa vlasti kako bi raji oduzeli sve što ima. Kako bi se reklo – nismo imali ništa, a onda su došli okupatori i uzeli nam sve
Cela Srbija je išarana parolama da su studenti ustaše (vidi slike) ili da je to rektor beogradskog univerziteta Vladan Đokić. Funkcioneri vlasti rutinski koriste ovu reč, čak i najviši, poput gradonačelnika Niša ili brojnih odbornika SNS-a širom Srbije. Kako je režim slabio i sve više ulazio u poziciju ranjene zveri sabijene u ćošak, tako su se i planovi pretvarali u stihiju. Radikalski jurišnici, inače ne baš poznati po inteligenciji i obrazovanju, preuzeli su inicijativu, delom iz straha za sopstvene pozicije, delom iz želje da se umile gazdi
Stoji činjenica da je, u celini gledano, protivnika ove vlasti u Srbiji nesumnjivo više od podržavalaca. I to čak za nekih desetak procenata. Uostalom, nezavisno od ovih stranačkih rejtinga, pogledajte na primer, rezultate odgovora na pitanje o Ekspu
“Nova vlast u Budimpešti je izuzetno besna na političke elite mađarske manjine u susednim zemljama. Poruka upućena Ištvanu Pastoru i Kelemenu Hunoru u Rumuniji bila je jasna: ‘Sada ćete da ućutite i slušate naređenja. Neće vam biti prijatno. Dobićete znatno manje novca pod neuporedivo oštrijim uslovima, jer ste od prvog minuta bili lojalni, entuzijastični saučesnici Orbana i ko zna kojih sve lokalnih diktatora u regionu.’… U današnjim okvirima, glas mađarske dijaspore u Berlinu će za Budimpeštu verovatno nositi veću političku težinu od glasa Mađara u Subotici. To jeste politički škakljivo, ali to je ideja nacionalnog identiteta konačno usidrena u 21. vek – svesno odvojena od toksične prošlosti koja nam je trovala društvo decenijama”
Hoće li će Veslin Milić biti proglašen u tabloidima za „blokadera“? Da li je njegova krivična prijava protiv Marka Krička poruka za Aleksandra Vučića? I, ako jeste, mogu li se očekivati nove kamare prljavog veša iz MUP-a?
Predsednik Aleksandar Vučić opet kaže da će priznati poraz i čestitati jer će „blokaderi“ pobediti. On bi time da istera zeca iz šume, ali niko sa druge strane nije dužan da obeća Vučiću sličnu čestitku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.